Kad prevoditelji marširaju

Kad prevoditelji marširaju

Lou Reed, Kroz vatru; sabrane pjesme 1, prev. Miloš Đurđević, Šareni dućan, Koprivnica, 2001.

Knjiga sabranih tekstova pjesama Loua Reeda Kroz vatru obuhvaća većinu pjesama sa šest studijskih i dva živa albuma njegova kultnog benda The Velvet Underground te sa pet samostalnih albuma i jednoga koji je autorski potpisao s Johnom Caleom (Songs for Drella, posvećen Andyju Warholu), a uvrštene su i dvije pjesme s albuma Nico nekadašnje istoimene pjevačice Velveta. Knjigu otvara Reedov predgovor u kojem s entuzijazmom tumači vlastite pjesme, a završava vrlo kompetentan pogovor Darka Glavana; središnji dio zauzimaju prijevodi pjesama (praćeni originalnim, ali zbog lošeg tiska i malog fonta nerijetko slabo čitljivim tekstovima), koje potpisuje ugledni pjesnik Miloš Đurđević. Njegovi raniji prijevodi s engleskog već su bili predmet kritike, a ovdje pokazuje da ima problema i s razumijevanjem samog jezika i s poznavanjem konteksta tekstova koje prevodi, ali da mu je i sam načelni prevoditeljski pristup pogrešan. Važno je napomenuti da Đurđević nije previše pozornosti posvećivao metrici, ritmu ili povremenoj rimi stihova, što je i razumljivo s obzirom da je riječ o tekstovima, zainteresiranoj publici većinom poznatih, pjevanih pjesama, a ne poeziji u standardnom smislu. Tako je glavni prevoditeljev zadatak ostao što preciznije prenošenje smisla i značenja.

Krivotvorine djelo krase

Đurđević je od onih prevoditelja koji su izrazito skloni zlouporabi inače točne fraze o potrebi prevođenja u duhu jezika na koji se prevodi, a u vezi s tim i zloporabi fraze o prevoditelju kao tvorcu izvorniku paralelnog, ali autonomnoga tekstualnog svijeta. Kad god može, bez ikakva razloga, mijenja izvorni tekst, u rasponu od sitnijih i krupnijih nepreciznosti do pravih krivotvorina koje su posljedica ili nedopustiva interpretacijskog prevoditeljskog postupka ili nepoznavanja konteksta. To nije sve: barem u dva navrata Đurđević pokazuje elementarno nepoznavanje engleskog jezika. Pregršt je primjera kojima bi se mogla pokazati njegova sporna prevoditeljska praksa, ali zbog skučenog prostora zadržat ću se samo na nekima.

Znamenitu pjesmu I’m Waiting for the Man o narkomanu koji grozničavo iščekuje svog dilera, Đurđević prevodi kao Čekam tog tipa, a gotovo istovjetno (čekam na tog tipa) prevodi i iskaz I’m waiting for my man koji se ponavlja na početku i kraju svake strofe. Po svemu sudeći, to čini stoga što smatra da doslovan prijevod Čekam tog/svog čovjeka ne odgovara duhu hrvatskoga jezika, odnosno da bi mogao uputiti čitatelja u krivom smjeru. Ulični diler, po Đurđevićevu shvaćanju, u hrvatskom kontekstu može biti tip, možda i frajer, ali nikako čovjek. Pritom zaboravlja da su se u posljednjih barem petnaestak godina u hrvatskoj urbanoj sredini, pod anglo-američkim utjecajem, uobičajili kolokvijalni iskazi poput čovječe, hej čovječe, čovječe gdje si i tome slično, da dakle termin čovjek (pa čak i moj čovjek) u kolokvijalnom smislu ovdje nije stran, i važnije od toga, nije shvatio da Reed ciljano koristi termin my man da bi podcrtao svojevrsnu iznuđenu intimnost ovisničkog odnosa narkomana i dilera. Ta intimnost u podtekstu ima i homoseksualne konotacije, što je jasno kad se zna za Reedovu biseksualnost, uostalom homoseksualni aspekt sugeriran je u drugoj strofi, u kojoj narkoman otklanja prijekor da je u Harlem došao ganjati crnačke žene: »oh pardon me sir, it’s furthest from my mind, I’m just looking for a dear dear friend of mine«. Iskaz I’m waiting for my man također upućuje i na narkomanovu fascinaciju dilerom, zapravo na jednu varijantu sadomazohističkog odnosa. Bitna intimnost, ali i dubinska ironija tog iskaza posve je pak izgubljena izrazito distanciranim rješenjem čekam tog tipa, koje tako znači potpun promašaj.

Tko je tu koga puknuo?!

U istoj pjesmi Đurđević demonstrira i svoju čestu sklonost da standardan jezični izraz zamijeni žargonom: »I’m feeling good, I’m feeling oh so fine« (otprilike osjećam se dobro, osjećam se, oh, tako sjajno) on prevodi s dobro mi je, puklo me i tako mi je super. Pridjev fine možda se ovdje i može shvatiti žargonski, ali otkud onda i »puklo me« i »tako mi je super«, kad je u izvorniku samo »I’m feeling oh so fine«!?

Daleko gori primjer istog je iz pjesme Bed, u kojoj pripovjedač svoj osobit doživljaj ženina samoubojstva iskazuje s oh what a feeling, dakle standardnim jezikom, što Đurđević, umjesto s oh kakav osjećaj, štulićevski prevodi kao o kakva furka (sic!). Citirajući Štulićevu pjesmu Jablan, Đurđević i klasičnoj Reedovoj Walk on a Wild Side daje štulićevski okus nazvavši je Drugom stranom kreni. Zašto ne doslovno divljom? Jer u hrvatskom ne postoji izraz divljom stranom, vjerojatno bi odgovorio Đurđević. Meni međutim nije znano ni da je drugom stranom u nas uobičajen izraz, a osim toga drugom stranom neusporedivo je slabijeg intenziteta od izvornog wild side te ne upućuje na underground svijet o kojem pjeva Reed; ne sugerira dakle drastične, nego znatno blaže životne promjene. I, jednako važno, senzibilitet Branimira Štulića, suprotno nekim ovdašnjim mišljenjima, nema nikakve veze sa senzibilitetom Loua Reeda, stoga je prevođenje Reeda na fonu Štulićeve poetike posve neprimjereno.

Pored takvih intervencija, Đurđević se utječe i interpretacijskom prevođenju pa upisuje svoje shvaćanje Reedovih tekstova u izvornik. Odličan je primjer iz antologijske I’ll Be Your Mirror, gdje iskaz I find it hard to believe you don’t know the beauty you are prevodi s ne želim tako lako povjerovati da ne vidiš ljepotu u sebi. Na stranu njegova uobičajena indolencija prema izvorniku (ne želim tako lako povjerovati umjesto teško mi je povjerovati i potom ne vidišumjesto ne znaš), ali otkud mu pravo da the beauty you are preformulira u ljepotu u sebi!? Da je Reed želio eksplicirati kako je riječ o unutarnjoj ljepoti učinio bi to, no Đurđević se ionako ne zamara pokušajem dosezanja izvornog Loua Reeda, on prevodeći njegove pjesme bez ikakve mjere upisuje u njih vlastiti senzibilitet i vrijednosti.

Present Simple, Man!

Najporaznije za Đurđevića ipak je demonstriranje činjenice da nije svladao osnove gramatike engleskog jezika, točnije present simple. U pjesmi Venus in Furs iskaz comes in bells, your servent, don’t forsake him on prevodi s poslije zvonca uđi, slugo, ne iznevjeri ga. Dakako da se pripovjedač ne obraća seksualnom sluzi, kao što misli Đurđević, nego njegovoj maloljetnoj domini (dear mistress u nastavku pjesme, što Đurđević prevodi s najdraža moja umjesto s draga gospodarice). Nepoznavanje gramatike još je jasnije izraženo u prijevodu pjesme Jesus, u kojoj se iskaz Jesus help me find my proper place umjesto u drugom (Isuse pomozi mi pronaći...) prevodi u trećem licu, i još se umjesto infinitiva dodaje oblik da + glagol (Isus mi pomaže da pronađem...).

Navedeni primjeri, ističem, tek su mali dio Đurđevićeva umijeća prevođenja, za cjelovitu analizu trebalo bi barem desetak kartica teksta. Ipak, dovoljno su ilustrativni te jasno pokazuju kako je za prevođenje nekog autora, pored osnovne jezične spreme, počesto potrebno imati i dobar uvid u njegov opus, životopis i sredinu u kojoj je djelovao (tekovine pozitivizma i danas su nezaobilazne). Nastojanja koprivničkog Šarenog dućana, sjajno profiliranog izdavača ove i niza intrigantnih knjiga, hvale su vrijedna, ali Koprivničani bi više pažnje trebali posvetiti izboru prevoditelja, jer ovo im nije prvi promašaj na tom planu.

Damir Radić