Ka središtu

Ka središtu

Compagnie Maguy Marin, Centre Choregraphique National de Rillieux-la-Pape, izvela je Points de Fuite (Creation 2001) u Yerba Buena Center for the Arts u San Franciscu

Sve se događa na bijelom plesnom podu koji je omeđio prostor igre i suprotstavio ga ostatku prostora, koji je ostavljen kao crni okvir iz kojega plesači dolaze na pozornicu. Desno su postavljene četiri drvene male sjedalice, tik do električnih gitara, koje će plesači periodično svirati proizvodeći više zvukove nego melodiju neke kompozicije.

Plesači jedan po jedan dolaze na pozornicu, zaustavljaju se na rampi i dramatično pogledavši publiku krenu, jedan po jedan, ka određenom mjestu na pozornici čekajući ostale.

Predstava je strukturirana prema principu teme i varijacija na tu istu temu. Ples je tražen kroz gestu koja se ne razvija u niz prostirući se po prostoru pozornice u duljem vremenskom trajanju; kretnja se razvija u varijacije koje čine da gledatelj tu gestu doživljava kao skulpturalni trenutak koji se slikom ljudskog tijela i odnosa s drugim tijelom pridružuje temi u ulozi argumenata koji podupire temu. Tema predstave propitkuje kvalitetu, način našeg ponašanja, mišljenja i postupaka u odnosu spram kvantitete. Marin postavlja pitanja kao — koju točku u prostoru mi zauzimamo (s naglaskom kako tu točku zauzimamo) ili gdje mi postojimo (s naglaskom kako postojimo).

Svako malo plesači uzimaju mikrofon da bi podsjetili publiku da su oni ovdje zato da ukažu na problem, ne samo da pruže ugodu zabave: »... sve je već rečeno, pitanje je kako je rečeno. Treba promisliti kako reći što se ima reći. Sve je već rečeno, ništa se novo nema reći.« Svakoj riječi i svakoj kretnji dana je pažnja u skladu s važnosti trenutka koji je sve, iz kojeg sve proizlazi i u koji se sve vraća.

Predstava je usprkos filozofskim pitanjima koje je nametala publici gubila komunikaciju zbog jasnosti i determiniranosti u zauzimanju stajališta. Primjerice, nisam se slagala sa svakom izjavom i poželjela sam raspraviti problem, ali sam svojim položajem gledatelja bila onemogućena. Taj četvrti zid ovdje se doživljavao kao namjerna prepreka, koja me stalno podsjećala da ja samo gledam predstavu i da je sve što vidim igra, da je naučeno i da tekst postoji tek sada, u trenutku kada se predstava igra, i da nema namjeru proširiti se u svijet i učiniti ga boljim. Nakon predstave ostao je dojam o Maguy Marin kao koreografkinji koja prodire u filozofska pitanja, ali ne i u način kako promijeniti ono što koreografkinja promišlja kao slabost ljudske civilizacije. S druge strane, ono što je u predstavi zadivljujuće jest način na koji su bezbrojne varijacije stapane u temu, način koji je stvorio dojam neprestana napredovanja u prostor i vrijeme, bez obzira na ponavljanja, vraćanja na početne pozicije, naizmjenične igre pokreta i teksta, tišine i glazbe.

Maguy Marin rođena je u Toulouseu, od španjolskih roditelja, gdje je počela trening klasičnog baleta pri tuluškom konzervatoriju. Plešući u Nacionalnom kazalištu Strasbourg, počela je provjeravati kvalitetu treninga koji je primila tijekom školovanja i upisala se u školu Maurice Bejarta koju je on nazvao Mudra. Danas, nakon trideset i pet kreacija, kada svijetu pokazuje Points de Fuite, naglašava kako je važno da se slavi bogatstvo različitosti i igra stvaranja.

Iz San Francisca Ljiljana Mikulčić Resnick