Između smisla i nesporazuma

Između smisla i nesporazuma

Vidjeli su se iznimni kazališni doživljaji, ostvarivi jedino u područjima beskrajne stvaralačke slobode

Ovogodišnji Festival hrvatskih kazališnih amatera (42. po redu, održan u Karlovcu 18. i 19. svibnja i u Visu od 22. do 25. svibnja) pokazatelj je da amaterskokazališni izraz u Hrvatskoj još ne nalazi svoje mjesto u korpusu hrvatske kulture te se doimlje izoliranim, a i samodostatnim. U recentnoj kazališnoj teoriji amaterskokazališni izraz nije stručno artikuliran, a dnevni i tjedni tisak te televizija tek povremeno zabilježe neke njegove zanimljivosti.

On je razapet između samoniklosti/ začudnosti i pokušaja iskoraka u različite oblike profesionalizma, što je česta pojava u posljednjih nekoliko godina u nas.

Koncepcija programa Festivala (izbornika-redatelja Roberta Raponje) također je pokušala pomiriti dvije nespojive kategorije, estetsku i regionalnu — županijsku zastupljenost te je prenapučen program (23 predstave od stotinjak viđenih) oscilirao između kazališnih nesporazuma i umjetnički vrijednih predstava. Nejasnu koncepciju Festivala naglašavali su naizgled spontano vođeni razgovori o predstavama, u kojima se amateri često uspoređuju s profesionalcima te za ovaj (amaterskokazališni) oblik stvaralaštva neprimjeren njegov natjecateljski karakter.

Unatoč mnogim nejasnoćama u programu 42. FHKA vidjeli su se iznimni kazališni doživljaji, ostvarivi jedino u područjima beskrajne stvaralačke slobode i ljubavi za kazališnu umjetnost. To su cjeloviti i autohtoni iskazi nastali u urbanim i ruralnim sredinama, osmišljavani sa stručnim voditeljima — redateljima ili bez njih, pripremani u studentskim sobama i parkovima i u dobro opremljenim kazališnim dvoranama.

Raznolikost je tolika da ni čvrsta forma dramskog teksta u igri dviju družina ne upućuje na njihovu sličnost, nego na njihovu različitost.

Dramski tekst i prilagodbe

Dvije kazališne družine igraju tekst Aleksandra Vedenskoga Jelka kod Ivanovih: karlovački Dramski studio Zorin doma s pedesetogodišnjim, kontinuiranim djelovanjem i zagrebačka, slobodna, neregistrirana i bezdomna, prošle godine pokrenuta Kazališna družina Poremetini. Dok je u prvoj izbor teksta ishod promišljanja njihova stručnog voditelja — redatelja Dražena Ferenčine, u drugoj je to logičan nastavak rada započet prošlogodišnjim okupljanjem dvadesetak studenata oko ne-priča Daniila Harmsa i prve im predstave Jedna ura harmsaura. Kazališnoj družini Poremetini tekst je poticaj za istraživanje glumačkih imaginacija te je glumačka igra polazište i za ostala kazališna rješenja: scenografska, kostimografska, tonsku kulisu, govor, režiju. U Poremetinu režija je komponiranje brojnih (sedamnaest) bogato nijansiranih glumačkih tonova, a njihovim različitim predstavljačkim intenzitetima podređena je cjelina predstave.

Istančanost redateljskoga umijeća Dražena Ferenčine našla je pravu mjeru amaterske igre i raskošnih kazališnih mogućnosti nedavno obnovljena karlovačkoga Gradskog kazališta Zorin dom. Osmišljenim nizanjem kazališnih mogućnosti i scenskih efekata Ferenčina glumačkoj igri daje ulogu poveznice smisla izlomljena dramskog teksta u cjelinu prepoznatljivo apsurdnih, obiteljskosocijalnih situacija. U tom kontekstu i neujednačena glumačka igra brojnog ansambla nije smetala, štoviše, imala je točno određen scenski zadatak.

Kolektivna društvena i umjetnička budnost i osviještenost zagrebačke Nove rupe (prošle godine tako preimenovan 1996. osnovan Schmrtz teatar) koju pokreće i vodi karizmatični Mario Kovač (student režije), Sunčani grad Radovana Ivšića pretvara u slojevit i cjelovit programatski iskaz. Nova grupa istodobno istražuje postojeće i ustanovljuje nove odnose različitih kazališnih sadržaja i predstavljačkih formi, a Sunčani grad zaokružuje u rječit krešendo znakova i doživljaja.

Nagrađeni tekst Renata Orlića Između dva neba, na natječaju za domaći dramski tekst Ministarstva kulture RH, u 2000. pokrenuto je djelovanje Teatra Puknuti, pri bjelovarskoj udruzi za kulturnu aktivnost mladih BUKA.

Audicijom okupljene aktere vodi redatelj Jasmin Novljaković. Sa suradnicima, Ivanom Koprivčevićem (za glazbu) i Vladimirom Končarom (za scenografiju i videozapis) ostvaruje izniman umjetnički doživljaj.

Osjetljiva i aktualna tema u Hrvatskoj o PTSP-u (posttraumatskom stresnom poremećaju) u Orlićevoj drami Između dva neba na okupu drži rasute i rahle fragmente svakidašnjice, koja u predstavi postaje vidljiva, sveprisutna, mnogoznačna kakofonija buke i tišine, javnosti i privatnosti, grubog i nježnog, smisla i besmisla, uzvišene duhovnosti i prizemne materijalnosti. Predstava istodobno rastužuje i nasmijava, promišlja i senzualizira, izravno uvodeći i gledatelje (kao sudionike) u stvorenu umjetninu — predstavu.

Viška kazališna družina od osnutka (1996) jezično i dramaturški prilagođava za igranje klasična dramska djela (Čehova, Goldonija, Slovinića). Tako komediju Eduarda De Filippa Šjora File na viško-splitsku čakavicu prevodi glumački i supružnički par Lina i Lenko Blažević. Lenko Blažević potpisuje i režiju predstave, koja polazi od dobre glumačke podjele i jasno organizirana uzročno-posljedičnog slijeda događanja na pozornici. Dojmljive su ujednačene glumačke studije glavnih i sporednih uloga.

Nasuprot Viškoj kazališnoj družini, koja u Visu djeluje kao repertoarno kazalište, Dramska sekcija Hrvatskog pjevačkog društva Zelina kazališnim prvencem Štefice Fanjek Babica se zdigla njeguje, a na taj način i stvara kulturno-umjetničku baštinu zelinskoga kraja. Osim razvučene (ne)dramske radnje i glumački neujednačene igre predstavu na okupu drži etnograđa zelinskoga kraja: jezik, kostim/narodna nošnja, scenografija te uživo izvedena zelinska narodna glazba tamburaške skupine HPD Zelina.

Kazališno propitivanje — istraživanje

Posebno osvježenje programa 42. FHKA unijela je predstava Etide u bijelom Mirjane Jelašac, koju izvodi Amatersko lutkarsko kazalište Lutonjica Toporko iz Samobora. Jelašecova već petnaest godina stvara iz prirodnog, neoblikovanog materijala (drveta) lutkarske predstave za predškolsku i nižeosnovnoškolsku dob djece, a sa srednjoškolcima i studentima istražuje lutkarskost i u drugom prirodnom materijalu: starim kućanskim pomagalima, papirnatim cijevima za ventilaciju. Posljednje je oblikovano i razigrano u Etidama u bijelom koje ujedinjuju u cjelinu iskričav ludizam aktera, jednostavnost pokretanja-animacije različitih, i jednostavnih papirnatih bijelih oblika i sažetost igrom izdvojena znaka/simbola.

Bezriječno kazalište namjerno izostavlja verbalno kao izražajno sredstvo te se usredotočuje na prostor vizualnog, auditivnog, mimskog i plesnog izraza.

Budući da je riječ o autorskim kazališnim iskazima, svaka kazališna skupina bezriječnoga kazališta razvija svoj sustav znakova i značenja, koji su nerijetko hermetični, minimalizirani i kao takvi zasebni, a i prepoznatljivi. Primjerice, sisački Plesni studio Doma kulture Kristalna kocka vedrine (koji pokreće i vodi koreografkinja Jasminka Petek-Krapljan) istražuje pokret plesača /aktera.

Predstava koju zajedno stvaraju Jasminka Petek-Krapljan i Jasmin NovljakovićIza zatvorenih vrata dijalogizira — stavlja u odnos plesni i slobodni pokret, pomno izabranu glazbu — tonsku sastavnicu predstave, boje — tonove, boju kao označnicu osnovnog ugođaja, kostim, reduciranu scenografiju i rekvizitu. Slojevitost zahtjevno postavljenih dijaloga svakoga sa svima i sa svakim ostavlja dojam pomno razrađene, doživljajno pune kompozicije pretočene u pokret, kao jedinstvenim znakom života.

Iznimna stvaralačka osobnost Davora Mojaša s Amaterskom kazališnom družinom Kuntrata iz Sv. Filipa i Jakova (promjenljiva članstva) već petu godinu zaredom oživljuje stare obiteljske fotografije, propituje njihove izraze lica i njihova stanja duha.

S amaterima-početnicima Mojaš je od 1997. do danas stvorio začudan ciklus od pet predstava: Trag pelina, Kaplja duše, Povratak u suzu, Daleka i sama i Rastanak 2002. Posljednja predstava sliku dolaska i povratka osoba — lica s fotografija pretvara u glas, pjesmu (klapsko žensko pjevanje), koja titra na granici vidljivog i nevidljivog, poetskog i profanog. Dugim smirenim pokretima akteri sastavljaju dijelove slike, a pjesmom-glasom daju im novi oblik i novo značenje. Rastankom Mojaš otvara prostor susretanja, dijaloga sa samim sobom, a i drugima.

Zdenka Đerđ