Između Europe i regije

Između Europe i regije

Dolazimo do nepotrebnih animoziteta na relaciji Pula-Motovun, koje su mahom fabricirali mediji u svojim traganjima za turbosenzacijama, premda je dovoljan samo letimični pogled na glavni program Motovun Film Festivala kako bi se zaključilo da se njegova eurocentrična koncepcija ništa bitnije ne razlikuje od pulske

Tijekom posljednjih nekoliko godina nudila su se u medijima brojna rješenja, ne bi li se razotkrio spasonosni lijek za opstanak Pule. Jedni su javno predlagali da bi njezin amfiteatar mogao poslužiti kao idealna lokacija za gay-film festival. Drugi su pak smatrali da bi festival trebalo preseliti na neku mondeniju lokaciju i pridodati mu malo glamuroznog štiha, jer pulska arena nije idealno mjesto za paradiranje u salonkama s visokim potpeticama. Treći su pak u maniri predanih katastrofičara predlagali da se Pula ukine. No, Pula ide dalje. A tek se lani pokušavalo unijeti malo svježine u njezinu programsku koncepciju, nakon što je dobila međunarodni karakter i preimenovana u Festival hrvatskog i europskog filma, čime se otužnoj hrvatskoj produkciji pružila kakva-takva šansa da odmjeri svoje snage s ostatkom europskog filmskog svijeta. Time je nakon zagrebačke Revije filmova Europske unije hrvatska depresivna festivalska svakodnevica postala bogatija za još jednu eurocentrično koncipiranu filmsku priredbu.

Podijeljena u dvije programske cjeline (Službeni program i Regionalni program Toplo-hladno), ovogodišnja europska selekcija pulskog festivala nije se po koncepciji bitno udaljila od lanjske, premda je njezin regionalni team, u kojem dominiraju postkomunističke reprezentacije Rumunjske i Srbije, zasigurno asocirao dobar dio festivalskih hodočasnika na pokušaje selektora da festival uguraju u nekakve balkanske asocijacije. Dakako, ovdje dolazimo do nepotrebnih animoziteta na relaciji Pula-Motovun, koje su mahom fabricirali mediji u svojim traganjima za turbosenzacijama, premda je dovoljan samo letimični pogled na glavni program Motovun Film Festivala kako bi se zaključilo da se njegova eurocentrična koncepcija ništa bitnije ne razlikuje od pulske. A borba između motovunskih i pulskih selektora u potrazi za što atraktivnijim naslovima mahom se svela na onu dobro znanu tko-prije-djevojci-njegova-djevojka poslovicu. Sve je, dakle, ovisilo o tome tko će biti brži u njezinoj prosidbi. No, izbor mlade ponekad ovisi i o nekim drugim interesima (čitaj: distributerske igre), premda se pulskom organizacijskom teamu prebacivalo da je njezina vjenčanica skrojena na brzinu i u posljednjem trenutku. Kako je izgledao njezin europski kroj? Krenimo, dakle, redom.

La Pianiste

Ako se Motovun dokopao ekscesnog Austrijanca Urlicha Seidla (šifra: Hundstage), Pula se dokopala ekscesnog Austrijanca Michaela Hanekea na privremenom radu u Francuskoj, koji je odlučio adaptirati kontroverzni roman svoje sunarodnjakinje Elfriede Jelinek (šifra: La Pianiste). U svom psihoseksualnom teoretiziranju i agresivnom tretmanu junakinje kao osobe koja preotima muškarcima ekskluzivno pravo da uživaju u voajerističkim seansama, terorizirajući ih serijom nasilno zaustavljenih orgazama, Haneke se voli poigravati bizarnostima. Njegova traumatizirana učiteljica glasovira Erika (Isabelle Huppert), kao ultimativna urotnica seksualnog užitka, odredila je koitusu smrtnu kaznu, a ulogu krivca preuzima njezina posesivna majka (Annie Girardot). Erikina potreba da dominira u psihološkom ratu protiv njezina naočitog učenika (Benoit Magimel) podrazumijeva i njezina vlastita poniženja, od snifanja odbačena rupčića natopljena spermom u kabini porno-videoteke, do vaginalnog samokažnjavanja žiletom. Elegantna, rigorozna i krajnje morbidna psihodrama.

Taking Sides

Opet smo se zatekli u glazbenim sferama. Samo što ulogu inkvizitora u procesu denacifikacije preuzima američki major (Harvey Keitel) koji obožava Betty Grable i Boba Hopea. A njegova je žrtva slavni dirigent Wilhelm Furtwangler (Stellan Skarsgard), koji preferira Beethovena i Brucknera. Kako se mora ponašati intelektualac u suočavanju s užasima nacističkog režima? Treba li politiku odvojiti od umjetnosti? Treba li otići ili ostati? Ako ostane, hoće li prijeći u opoziciju ili će se odlučiti na unutarnju borbu i infiltrirati se u sustav, uz rizik da ga optuže kao kolaboracionistu? Riječ je, dakle, o etičkim, estetskim i političkim dvojbama koje su autora filma Istvana Szaba opsjedale još od Mephista, a kulminirat će uznemirujućim prizorom rukovanja Goebelsa i maestra (riječ je o originalnoj arhivskoj građi), kad više nismo posve sigurni je li Furtwagler u tom trenutku diskretno obrisao ruku zbog znoja ili zato jer mu se rukovanje gadilo. Film je adaptacija istoimene drame britanskog pisca Ronalda Harwooda, koju je na londonske kazališne daske postavio Harold Pinter 1995.

Tamnomodri svijet

Uz Vladimira Michaleka (Bablje ljeto), češke boje u Puli zastupa i Jan Sverak, kojem su se nakon oskarovske slave (Kolja) širom otvorila holivudska vrata, premda Sverakov rukopis u Tamnomodrom svijetu nije samo holivudski sentimentalan i strogo simetričan, nego dostatno sjetan i oprezan. Priča je ambijentirana u jeku njemačke okupacije Čehoslovačke i prati sudbine dvojice čeških pilota koji se pridružuju snagama RAF-a. Nakon serije ponižavajućih vježbi, jedan od njih doživjet će neugodni bliski susret s Messerschmittom, a drugi će se zaljubiti u Engleskinju koja se brine o ratnoj siročadi. Film je u nas već bio prikazan u sklopu zagrebačkoga ciklusa češkog filma.

Lundi matin

Ako je netko već posumnjao u koncepciju slobodnog filma, onda bi autorski opus osamljenoga gruzijskog ekscentrika i estetskog formalista Otara Iosselianija definitivno trebao razbiti sve njegove dvojbe. Oni koji vole uživati u diskretnim nijansama i vrlo fragmentarnom, jezgrovitom i preciznom stilu, uživat će i u njegovu najnovijem filmu Lundi matin. Njegov glavni junak portertiran je kao zatočenik učmale svakodnevice. Svakoga ponedjeljka odlazi vlakom na posao u tvornicu i potom se vraća doma, gdje ga dočekuju uvijek ista namrgođena lica. Sve dok mu jednog dana nije dozlogrdilo i, poput većine Iosselianijevih protagonista koji vječno sudjeluju u Velikom bijegu od paralizirane realnosti, kreće u venecijansku odiseju u potrazi za srećom, gdje će barem na miru moći upaliti cigaretu.

Sestry

Motivom bijega bavi se i Sergei Bodrov Jr, samo što je njegov rukopis, za razliku od Iosselianijeva, daleko realniji i siroviji, kako to već biva s filmašima koji vole uranjati u ruske postkomunističke noćne more. Dina je umišljena osmogodišnja djevojčica, čiji je život pretvoren u bajku. Njezina trinaestogodišnja polusestra Sveta siromašna je buntovnica koja sanja kako će jednog dana postati snajperist u Čečeniji. Zbližit će ih sudbina Dinina oca, sitnoga gangstera, koji se uvali u neprilike, nakon što je mafija zaprijetila njegovoj obitelji. Dina će se preseliti svojoj polusestri, pa se one počnu zbližavati i odluče zajedno pobjeći na mjesto gdje će se osjećati sigurnije.

Heaven

Nakon što joj muž narkoman umre od predoziranja, mlada britanska učiteljica koja živi u Torinu, nezadovoljna tijekom policijske istrage, preuzima zakon u svoje ruke i postavlja bombu u dilerov ured. No, bomba biva aktivirana u pogrešno vrijeme i u eksploziji nastrada četvero nevinih ljudi. Nakon što biva uhićena, policija pretpostavlja da se njezini motivi vezuju uz politički terorizam. Ali, službeni prevoditelj vjeruje u njezinu nevinost i pokušava joj pomoći u bijegu. Nakon Iosselianija, Bodrova i Soldinija (Brucio nel vento), ovo je četvrti pulski naslov koji se bavi motivom bijega. Dakako, motiv ljubavnika u bijegu postao je Tykwerova opsesija, premda je projekt osmislio Kieslowski, kao prvi dio njegove danteovski naslovljene trilogije, koju zbog prerane smrti nije uspio realizirati. A kada je riječ o trilogijama, treba naglasiti da bi u skladu s Poljakovim ciklusom Tri boje, Tykwerov Raj mogao biti preimenovan u Zeleno.

Toplo-hladno i mlako

Iz paralelne selekcije Toplo-hladno izdvojila su se dva zanimljiva naslova. Dejan Zečević (T. T. sindrom) snimio je prvi autentični srpski horor, kao hommage svom autorskom guruu Dariju Argentu (šifra: Stendhalov sindrom), ali i Goranu Markoviću (Variola vera), premda autor nadilazi njegove strogo ograničene žanrovske konvencije i kreće u tumačenje horora srpske zbilje. A energični Christi Puiu (Roba i lova) pozabavio se hororom rumunjske postkomunističke svakodnevnice u priči o mladiću iz Constanze, koji pristaje obaviti poslić za lokalnoga mafijaškog bossa, kako bi od njega dobio novac za otvaranje kioska. No, kad bismo ovoj selekciji pokušali, barem u njezinu geopolitičkom okviru, pridodati i službeni program hrvatskoga filma, mogli bismo joj atribuirati i nezavidni epitet mlako. Jer, ni ove se godine o hrvatskom programu nije moglo govoriti u kontekstu selekcije, budući da ona podrazumijeva određene kriterije u izboru filmova, premda nam je Pula opet dokazala da su povlašteni festivalski tretman dobivali i oni filmovi koji ga nipošto ne zaslužuju. Dakle, prikazati sve što se proizvelo u proteklih dvanaest mjeseci ili u posljednjem trenu uspjelo prebaciti na 35mm traku. Što se pak zbivalo s hrvatskom celuloidnom mladom, saznat ćete uskoro kad se ona vrati s pulskog bračnog putovanja i utone u mrak lokalnih kinodvorana.

Dragan Rubeša