Irska poslastica

Irska poslastica

U sklopu priredbe Zagrebačke ljetne večeri 9. srpnja imali smo priliku prisustvovati jednom posve posebnom i nesvakidašnjem koncertu. U nestvarno lijepu ugođaju atrija Muzeja za umjetnost i obrt zagrebačkoj publici predstavili su se, u uvodnome dijelu, Chris Eckman, vođa u nas prilično popularne američke skupine The Walkabouts te, u glavnom dijelu koncerta, irska jazz-blues-pjevačica Mary Coughlan.

Iako su Zagrepčani Chrisa Eckmana, posljednjih osam godina, imali prilike vidjeti u više nastupa njegove matične skupine, kao i u duetu Chris & Carla (s vokalnom solisticom Walkaboutsa, Carlom Torgerson), ovom prigodom čuli smo ga u jednom od njegovih, vrlo rijetkih, solo-nastupa. Umjesto originalno zamišljena zajedničkog nastupa s iznimnim slovenskim kantautorom Vladom Kreslinom, koji je otpao zbog Kreslinove bolesti, u komornoj izvedbi uz gitaru, Eckman je izveo skladbe kao što su Straight To The Stars te, s posljednjeg albuma The Walkabouts, Ended Up a Stranger, skladbu More Heat Than Light. Pored toga, čuli smo posve neobične verzije Willie Nelsonove Funny How Time Slips Away i There Is a Light That Never Goes Out skupine The Smiths.

Svoj nastup Eckman je završio još jednom skladbom s posljednjeg albuma The Walkabouts, See It in the Dark. Nakon stanke slijedila je prava poslastica za ljubitelje jazza i bluesa — prvi zagrebački nastup irske pjevačice Mary Coughlan.

Kada se 1985. pojavila senzacionalnim albumom Tired and Emotional, Mary Coughlan bila je već vrlo blizu tridesetoj i rastavljena majka troje djece. Pridodamo li tome problematično tinejdžersko razdoblje (droga, alkohol, depresija), možemo reći da je bila riječ o prvoklasnom materijalu za jazz-blues-pjevačicu i teške teme, karakteristične za to glazbeno usmjerenje. Bogato životno iskustvo umjetnici je omogućilo duboko proživljenu i sugestivnu interpretaciju, koja je osvojila publiku. Uspjeh prva dva albuma i, nasuprot tome, nikakva financijska satisfakcija, doveli su Mary do teških problema s alkoholom, s kojima se definitivno razračunala tek 1994. Od tada su zaredala njezina ponajbolja izdanja, a ove godine uslijedila je i prva hrvatska turneja (Mali Lošinj, Dubrovnik, Zagreb, Crikvenica).

Repertoar koncerta bio je više upoznavanje domaće publike s pjevačicom negoli predstavljanje njezina posljednjeg albuma, Red Blues. U pratnji su nastupili mladi dablinski pijanist Justin Carroll i karlovački kontrabasist Sven Buić, koji je Mary Couglan pratio na nekim od njezinih ponajboljih irskih i europskih nastupa tijekom devedesetih. Na zagrebačkom smo nastupu mogli čuti njezine zaštitne znakove — skladbe poput Laziest Girl, kojom je otvorila nastup, The Beach, Meet Me Where They Play the Blues, I Want to be Seduced i Ancient Rain. Uz to, čuli smo i skladbe vezane uz njezine uzore — Peggy Lee (I Don’t Want to Play in Your Yard) te, prije svih, Billie Holiday (Good Morning Heartache, Billie’s Blues). Mary Coughlan završila je nastup tužnom skladbom koja govori o šesnaestogodišnjoj prostitutki, Love for Sale, a nakon duga odobravanja prisutne publike izvela još najljepšu skladbu s posljednjeg albuma, baladu I’d Rather Go Blind.

Iako je među publikom bilo tek ponešto poklonika sastava The Walkabouts, koji su došli čuti Chrisa Eckmana te poneki poznavatelj opusa Mary Coughlan, čijih albuma, nažalost, nema na našem tržištu, nadahnut i vrlo sugestivan nastup irske pjevačice oduševio je i one koji nisu bili baš posve sigurni što su došli slušati. Naposljetku, dobrih glasova ima mnogo, ali iznimni interpreti nisu tako česti.

Velimir Cindrić