Ironija i pripovjedačke opsade

Ironija i pripovjedačke opsade

Susan Sontag, In America, A Novel, Vintage, 2001, str. 387.

Suvremena američka kulturna kritičarka i teoretičarka te jedna od vodećih intelektualki Susan Sontag ponajprije je poznata po nastojanju da u svojoj teoriji kiča i fotografije smanji razmak između različitih diskursa u suvremenoj kulturi i umjetnosti te redefinira odrednice visoko i nisko u kritici. Nadalje, poznata je i po političkom angažmanu, uvijek s predznakom osobne intelektualne persone, bilo da je riječ o Vijetnamu, ratu u Bosni ili američkoj intervenciji u Afganistanu. Osim tih interesa, Sontag se ističe i kao romansijerka, a kako pokazuje i najnoviji njezin roman, i ovdje je svjesna žanrovskih i diskurzivnih modula kao i njihova prepletanja i transgresije, ispituje granice pojedinih diskursa i njihovu epistemologiju. To s jedne strane znači da roman mora podnijeti dosta tzv. esejističkih, diskurzivnih odlomaka, a s druge, da to ne mora uvijek ići u korist interesa priče. Kako upućuje i podnaslov, Sontag svjesno signalizira romaneskni status te jezične konstrukcije, baš zato da bi se kroz opsežna i stilistički raznovrsna poglavlja, izrečena vrlo često različitim pripovjednim glasovima i perspektivama, poigravala sa žanrovskom definicijom. Naime, zašto naglašavati ono što je čitatelju više nego očito, ako ne zato da se neprestano u fikcionalni diskurs upleću nefikcionalni elementi, koji onda ulaze u zanimljive hermenutičke kombinacije s okolnim tkivom teksta.

Sudar fikcije i zbilje

Prvi pokušaj razbijanja glatke romaneskne površine, formalističkog razbijanja iluzije, ogoljavanja postupka, za hrvatsku se čitateljicu događa već u posveti, Mojim prijateljima u Sarajevu, jer ta nevina rečenica krije prvi sudar fikcije sa zbiljom, kakvu smo i prečesto pamtili posljednjih godina. Čitavo, neobično označeno kao nulto, uvodno poglavlje, predstavlja i nadalje niz intruzija, napada i zasjeda, ako ne i opsade, čitateljske namjere da se neobavezno prepusti tekstu i uroni u fikcionalni svijet, koji će početi teći nešto spremnije tek u prvom poglavlju. Naime, u ovom nas poglavlju ne napušta intruzivna pripovjedačica, uobličena, može se pretpostaviti, iz informacija kojima zasipa čitateljicu, više za zapadne, američke čitatelje, budući da daje i kratki tečaj poljske povijesti do trenutka odvijanja priče (1870), ponekad pomalo didaktična pozivajući se na lekcije iz europske, dalje i bliže, prošlosti, u kojima, može se već pretpostaviti, i Sarajevo iz posvete nalazi svoje mjesto. Osim interesa za povijest, koji neće biti napušten tijekom čitavoga romana, na razini priče, ali i na razini diskursa, pripovjedački glas odaje i zanimanje za mimetički status iskazanoga te za manipulacije koje približavaju roman postmodernističkom eksperimentu historiografske metafikcije. Takav je impuls očit i u izravnu poticaju za priču, povijesno dogođena i dokumentirana boravka skupine poljskih umjetnika i intelektualaca u utopijskoj zajednici u Kaliforniji, na čelu s nacionalnom glumačkom zvijezdom, Helenom Modrzejewskom, dok se među imenima sudionika ističe i budući nobelovac, Henryk Sienkiewicz (Ryszard). Ipak, prva četvrtina romana obuhvaća zanimljivu rekonstrukciju intelektulanoga života poljske (plemićke) inteligencije.

Šavovi i prijelazi

Nekoliko je šavova u romanu na kojima se ostvaruje elegantni prijelaz između povijesti i izmišljaja, a jedan je od izrazitijih uključivanje u priču i Edwina Bootha, jednoga od najpoznatijih američkih glumaca 19. stoljeća. Booth, međutim, ne funkcionira samo unutar zapleta koji se dijelom bavi poviješću i razvojem američkoga kazališta tijekom posljednje četvrtine 19. stoljeća, nego u diskurzvnom registru romana potvrđuje i izrazitu ideološku komponentu. Booth je naime brat jednoga drugoga glumca, onoga koji je u kazalištu (Sontag ne propušta iskoristiti golemi potencijal paralela iz ove epizode) zaozbiljno ubio Abrahama Lincolna.

Već takav izbor prostora i likova upućuje na ambicioznost zamisli Susan Sontag. Naime, nastojanje da se u romanu supostave dva svijeta, Stari i Novi, kazališni i povijesni, politički i privatni, stavlja pred pripovjedačicu, a i pred čitateljicu, dodatne zahtjeve. Autoričin je pripovjedni glas visoko artificijelan, istančano promatrački i analitičan, intelektualiziran, zgusnut, prepun referenci, metatekstualan, ironičan. Pripovjedačka ironija potječe od stalne prisutnosti glasa i komentara, koji su ponekad pomalo didaktični, ali mnogo češće uspijevaju kontekstualizirati situacije ne zanemarujući kulturne, semiotičke, mitske i političke parametre, osobito kroz silnice koje navode protagonisticu, kojoj je ime promijenjeno u Maryna Zalezowska (a potom i u glumački pseudonim Maryna Zalenska te time sugerira zanimljiv fenomen velikih i naoko lako dostupnih mogućnosti za samooblikovanje u svijetu gdje je sve novo), da u Americi otpočne senzacionalno uspješnu glumačku karijeru. Pažljivo evociranje duha razdoblja ide i tako daleko da registrira, kao kulturnu činjenicu, Marynine migrene ili prijetnju tuberkuloze zbog koje ide na ljetovanje u Zakopane.

Semiotizirani prostor

Snaga knjige nalazi se ponajprije u evociranju povijesnoga razdoblja, kroz opise same plovidbe do Amerike, epizode s irskim iseljenicima i maloljetnim prostitutkama na brodu, doživljaja New Yorka po iskrcavanju, evokacija snažnoga vala useljavanja u Ameriku, akomodacija očekivanoga i viđenoga, svježina dojmova u Kaliforniji, prikaz spoja kazališne kulture i začetaka show-businessa. Naravno, roman o Americi, kao semiotiziranom prostoru, prostoru mitskih proporcija, ne može proći bez putovanja, tako da je mijenjanje mjesta, putovanje s različitim predznakom (akulturacije, inkulturacije, bijega, traženja doma) okosnica fabule. Iseljenici putuju do Amerike, putuju po Americi, sama Amerika utemeljena je činom putovanja, do Atlantske obale pa potom na Zapad, do Pacifika. Ne samo da se Amerika materijalizira neprestanim svojatanjem prostora, nego prisiljava i iseljenike da mijenjaju svoj identitet što se simbolički očituje promjenom, amerikanizacijom, imena. Sontag izvrsno pokazuje kako se nenametljivo i prirodno odvija taj proces prihvaćanja novoga, u svakom pogledu, od jezika, nacije, prostora, klase do shvaćanja umjetnosti, novca, kazališta, religije. Ono što pripovjedačica uspijeva pokazati koristeći se uvelike diskursom kazališta kao umjetnosti i predstave kao događaja, jest nemogućnost da se postave granice između Amerike u tzv. pozlaćenom dobu, kada se traže bizarnosti, uzbuđenja, ekstremne emocije, velike geste, u kazalištu i društvu, i kazališne iluzije. Velika scena koju pripovjedačica postavlja pokazuje da je čitava Amerika postala šekspirijanskom pozornicom na kojoj je sve teže razlučiti iskrenost od glume, stvarnost od fantazije, što upućuje na društvo u nastajanju, fluidnost identiteta i uloga kojoj se nitko ne može oprijeti. Maryna se pita u jednom trenutku: »Može li se... ikako znati što je u ovoj zemlji završeno, a što se tek počinje odvijati?« Amerika se tako pokazuje kao znak, simbol koji traži snalažljivost i odgovarajuću procesualnost od svojih čitatelja, što Maryna, kao izvanredna glumica, vrlo dobro razumije. Sontag je izvanredna u pažljivu poentiranju priče, u naizgled sporednim događajima koji otkrivaju smisao cjeline, kao u tragičnoj priči o dvostrukom zločinu, potjeri i kažnjavanju, što se sve odvija u cirkuskoj trupi iz Los Angelesa, na gostovanju u kalifornijskoj provinciji. Sve je tu: snagator, ujedno nesretni zlostavljani mješanac, zabranjena strast prema bijelkinji trapezistici, pokvareni i raskalašeni grad, konzervativno, radišno i rasističko selo, cirkuska iluzija i krvava zbilja, a Sontag još jednom suptilno pokazuje kako je i to Amerika.

Roman ideja

Kritičari su, očito se pozivajući na, među američkim piscima i kritičarima, notornu Sontagičinu orijentiranost na izrazito intelektualizirane i europske misaone izvore i uzore, i ovaj roman proglasili romanom ideja, no smatram da svježina Sontagičina pripovijedanja, tek ponekad prezasićena metateksualnim signalima i referencama, najviše dolazi do izražaja kad se angažira u semiotiziranju, kodiranju i posredovanju američkoga identiteta. Knjiga tako ambiciozno, i većim dijelom uspješno, pokriva prostor od kultivirane Istočne obale, s određenom tradicijom do gradova i mjesta na Srednjem i Dalekom zapadu, gdje je primarni impuls još borba protiv divljine prirode i doista predstavlja panoramsku sliku nove zemlje i nacije u nastajanju. U dijelovima knjige gdje Poljaci očuđeno i ironično pokušavaju čitati Ameriku te u odlomcima u kojima fikcionalni i povijesni svijet interferiraju (figurama Henryja Jamesa, Sarah Bernhardt, prvog menadžera industrije zabave P. T. Barnuma, završnog uliksovskog monologa Edwina Bootha, itd.) Sontag pokazuje svoju rafiniranu i izbrušenu pripovjedačku samosvijest i vještinu.

Jelena Šesnić