Inventivna retrospektiva

Inventivna retrospektiva

Autobiografska izložba Vere Fischer tako nam je pokazala da se pojedine umjetničke osobnosti moraju stalno interpretirati i revalorizirati, a sve ne bi li njihova umjetnost ostala živa. Osobnost Vere Fischer, njezinu inventivnost, angažiranost i suvremenost, Gliptoteka je, u svojim velikim prostorima, iznimno uspješno prepoznala

Zagrebačka Gliptoteka HAZU u Medvedgradskoj ulici ugostila je autobiografsku izložbu umjetnice Vere Fischer (1925), rođene Zagrepčanke koja je diplomirala kiparstvo u klasi Vanje Radauša prije nešto više od pola stoljeća. Golemo umjetničko iskustvo rezultiralo je inventivnim umjetničkim opusom, koji do ove izložbe nije bio dovoljno vrednovan.

Jaka osobnost, velika energija

Autobiografsku izložbu u Gliptoteci postavila je sama Vera Fischer uz asistenciju Branke Hlevnjak koja je zaslužna za stručnu obradu, dokumentaciju i tekstove koji se nalaze u katalogu, koji je pak oblikovala sama umjetnica. Dakle, riječ je o jakoj osobnosti i velikoj energiji koja ništa ne prepušta slučaju. Opus koji je predstavljen ovom retrospektivom to dokazuje. Retrospektiva započinje uvećanom fotografijom snimljenom s jednog od njujorških Twin Towers 1978, koja pokazuje dvije goleme sjene kako se rasiplju Manhattanom, a u čijem je kutu zataknut bedž sa sintagmom I NY kao hommage tragičnim događajima, ali i opomena. Druga fotografija prikazuje Veru Fischer kao djevojčicu kako drži plišanoga medvjedića, a pravi, izlizani medvjedić visi na konopcu, obješen o rub reprodukcije. U njezinu je stvaralaštvu bitna doza pozitivne nostalgije, sjećanje i memento.

Memento je vidljiv i u projektu iz 2000. godine, čiji je dio postavljen na izložbi, a riječ je o revalorizaciji Héderváryjevih zasluga za grad Zagreb. Ona naime u prostornoj instalaciji piše: »Za dvadesetogodišnjeg banovanja Dragutina Khuena Héderváryja stvaran je Zagreb u kakvu sam ja rasla. I zato ga volim.« U sljedećoj instalaciji, Smrt stare dame (1978-2002), Vera Fischer propituje prošlost izvlačeći žive elemente iz stare fotografije koja prikazuje staru gospođu u interijeru. Niz predmeta koje ona postavlja u instalaciju repliciraju predmete na fotografiji i tako dobivaju drugu dimenziju, na umjetničkoj i semantičkoj razini. Oni, naime, nastavljaju živjeti... Duboku i široku angažiranost Vere Fischer osjećamo u instalaciji Smeće. U travnju 1978. na platou ispred Mamutice u Travnom postavila je izložbu odbačenih predmeta po izboru radnika Čistoće. Uz plakat koji je najavljivao izložbu Gliptoteka je uspjela dočarati jedinstveni primjer takva umjetničkog htijenja. Uza sve čimbenike koji umjetnički zaokupljaju Veru Fischer ekologija čini snažnu odrednicu.

Velik broj djela pod jednakim naslovom Rani radovi iz šezdesetih godina obuhvaća crteže ugljenom različitih oblika, koji će poslije zasjati u punom trodimenzionalnom sjaju skulptura od poliuretana, žičane mreže ili pak gumenih spužvastih prostirki. Cijeli ciklus slika, Lica, Aktovi i Cvijeće i necvijeće, koji je stvaran tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, pokazuje njezinu smjelost u slikarskom smislu. Redovito su to djevojačka lica, aktovi ili oblici koji u snažnu sfumatu i žarkim bojama odaju simboliku nadrealnog. Slike iz Ranih radova također odaju privrženost eksperimentu. Enformelistička pozadina platna te pojedini umeci (mačje oko, maska, konjić) koji iskaču iz slike kazuju nam koliko je Vera Fischer s tadašnjom suvremenom umjetnošću bila up-to-date. Iznimnu nadrealističku crtu s jakim dodirima pop-arta ima njezina serija kolaža s kraja šezdesetih (Veselo, Crveno, Društvo). Njezini kolaži jednostavna su reinterpretacija izrezaka iz tadašnjih magazina, časopisa. Svagdašnjost koja izvire iz tih horror vacui kolaža, nasmiješenih djevojaka i mladića s reklama, automobila i motora, životinja, voća i povrća, upućuje na njezin dubok angažman u kritici tadašnjeg društva, kako istočnog tako i zapadnog, s obzirom na burna događanja u vremenu kada su nastajali.

Usnuta umjetnost

Cijeli jedan zid velike dvorane na drugom katu Gliptoteke nazvan je Autobiografski kolaži i nastao je na licu mjesta. Vera Fischer tim je velikim poliptihom obuhvatila cijeli svoj život, od ranoga djetinjstva pa do nedavnih putovanja, uplevši u sve to i jednog Clintona i Jeljcina, crteže jadranskih veduta, različite fotografije, kataloge i plakate s prošlih izložaba, priznanja iz Cambridgea, hrvatsko odličje i štošta drugo. Jasna simbolička poruka izvire iz djela koje je Vera Fischer sanjala u proljeće 1989. Riječ je o Simbolu pomirenja, drvenom križu koji na mjestu Kristova srca ima Davidovu zvijezdu. Nadalje, posebno mjesto u njezinu opusu imaju skulpture. Od ranih radova pa do javnih skulptura u Sisku vidi se njezina želja za traženjem oblika i eksperimentom. Od ranih radova u stilu Giacomettija pa do Vazolikih oblika Vera Fischer upotrebljava raznovrstan materijal i stvara najrazličitije motive i oblike organičkog i apstraktnog izričaja.

Možda je najdojmljivije djelo Vere Fischer na ovoj izložbi, a ujedno i ono koje bi moglo iskazati njezin duboki umjetnički credo, instalacija koja prikazuje Zemlju u tri razine. Prva je karta dvije Zemljine polutke, zatim crtež i teško čitljiva poruka, dok na malom postamentu stoji ispuhana dječja lopta za plažu. Pogađate, u obliku globusa...

Autobiografska izložba Vere Fischer tako nam je pokazala da se pojedine umjetničke osobnosti moraju stalno interpretirati i revalorizirati, a sve ne bi li njihova umjetnost ostala živa. Osobnost Vere Fischer, njezinu inventivnost, angažiranost i suvremenost, Gliptoteka je, u svojim velikim prostorima, iznimno uspješno prepoznala.

Marko Kružić