Hrvatski operni pjevači 1945-2002.

Kad se danas u svijetu spomene riječ Hrvatska, prva je asocijacija Janica Kostelić ili Goran Ivanišević. Nekada je to bila Milka Trnina ili, pogotovo u Americi, Zinka Kunc, točnije Zinka Milanov. Naravno, ta su vremena davno prošla, ali bogata hrvatska operna tradicija još je dugo živjela, sve do naših dana.

Početke kontinuirane hrvatske operne kulture opisala sam u prvoj knjizi Hrvatski operni pjevači 1846-1918. U njoj su najveći i u svijetu najpoznatiji hrvatski pjevači: sopranistice Milka Trnina, jedna od najvećih vagnerijanskih pjevačica svih vremena i umjetnica koja je lansirala u svijet Puccinijevu Toscu, blistava koloraturna sopranistica kojoj se divio i neumoljivi George Bernard Shaw Ilma de Murska, prvakinja Berlinske opere i Eva na praizvedbi Wagnerovih Majstora pjevača Matilda Malinger, te kralj baritona Josip Kašman (u svijetu poznat kao Giuseppe Kaschmann).

Druga će obuhvati razdoblje od 1918. do 1945. godine. Tih je dvadeset i sedam godina bilo iznimno važno u razvoju hrvatske glazbe već i stoga što su tada praizvedena dva kapitalna glazbenoscenska djela — opera Ero s onoga svijeta i balet Đavo u selu (prvi put, doduše, izveden u Zürichu). To je razdoblje dalo nekoliko snažnih ličnosti i velik broj vrsnih pjevača koji su obilježili cjelokupnu hrvatsku kulturu. U njemu nije bilo svjetskih zvijezda poput spomenutih iz prve knjige, ali je bilo nekoliko pjevača golema europskog ugleda kao što su Tino Pattiera, veliki hrvatski tenor, koji nažalost iz neshvatljivih razloga nikada nije nastupio u HNK u Zagrebu (!), mezzosopranistica Gabrijela Horvat, dugogodišnja slavna prvakinja praškog Narodnog divádla i muza Leoša Janačeka, te sopranistica Vera Schwarz, velika europska zvijezda između dva rata, protagonistica i operetnih izvedaba koje ulaze u povijest. Oni nisu ostavili dublji trag u našoj sredini, ali su znatno pridonijeli ugledu hrvatske umjetnosti u svijetu. Nasuprot njima hrvatsku je operu u tome razdoblju, a i poslije, najviše zadužilo dvoje pjevača koji nisu ostvarili međunarodnu karijeru, iako su to mogli da su prihvatili brojne pozive, nego su svoje djelovanje ograničili uglavnom na Zagrebačku operu, koje su bili najveći prvaci: sopranistica Vilma Nožinić, koja je dva i pol desetljeća bila njezin stup, i bas Josip Križaj, koji je veličanstvenim kreacijama ulogu basa napravio protagonističkom. U tom su razdoblju djelovale sopranistica virtuoznih koloratura i savršene muzikalnosti Maja de Strozzi i mezzosopranistica iznimnih glazbenoscenskih kvaliteta Ančica Mitrović. Neki su vrlo rijetko nastupali u Hrvatskoj, poput Nikole Zeca, koji je punih četvrt stoljeća bio član Bečke državne opere, Ljubice Oblak-Strozzi, članice Berlinske državne opere i Gjurgje Halper-Leppée, koja je sebe čvrsto ugradila u švedsku glazbenu kulturu. U tome razdoblju konačno u Zagrebačkoj operi pjevao prvi tenor Hrvat Pavao Marion Vlahović, koji međunarodni ugled stječe u Beču i na talijanskim pozornicama, a nastavlja se neobično plodna suradnja sa slovenskim tenorima — vrhunskim lirskim tenorom bogata međunarodnog ugleda koji je karijeru počeo u Zagrebu Josipom Rijavcem, i snažnim dramskim tenorom prvim tumačem Gotovčeva Ere Mariom Šimencom. Valja im pridružiti i sjajne pjevačice-glumice sopranistice Zlatu Gjungjenac-Gavella i Nadu Tončić, vrhunske baritone Roberta Primožiča, Rudolfa Župana i Dragu Hržića, basa Aleksandra Griffa i njegovu suprugu mezzosopranisticu prelijepa glasa Martu Griff-Pospišil. Uz ove u drugoj će se knjizi uglavnom naći pjevači rođeni prije 1900. godine, dakle oni koji su se oblikovali na kulturnim zasadama velike i visoko civilizirane europske zemlje, bilo da ih je obilježila srednjoeuropska ili mediteranska sredina, bilo da su studirali samo u Zagrebu ili, najčešće, i na Bečkome konzervatoriju. Svima je zajedničko dobro školovanje, izvrsno vladanje barem jednim stranim jezikom i poznavanje nekoliko njih, što uključuje i poznavanje te kulture, a samim tim i širinu pogleda i zanimanja. U tom je razdoblju potpuno sačuvan europski civilizacijski štih, zadržala se otvorenost prema susjedima, a i drugima, pa nalazimo niz umjetnika, poglavito slovenskih i čeških, koji su dali važan prilog njegovu sjaju. Bilo je to doba velikih dirigenata, redatelja, a i scenografa, koji su znatno utjecali na cjelokupnu razinu glazbenog i glazbenoscenskog života vremena, na način promišljanja, a time i na oblikovanje nadarenih glazbenika u cjelovite umjetničke osobnosti. Upravo neobično velik broj cjelovitih opernih ličnosti bogate osobnosti čini ovih dvadeset i sedam godina velikima i osobito važnima u povijesti hrvatske opere.

Od 1945. do danas: prilozi za treću knjigu

Visoka kvaliteta hrvatskog opernog života s mnogo velikih glazbenoscenskih umjetnika nastavila se i nakon Drugoga svjetskoga rata. Svjetsku su karijeru počele ostvarivati umjetnice koje se nisu (ili samo vrlo rijetko) vraćale u Hrvatsku. Nekoliko je pjevača i pjevačica ravnopravno dijelilo hrvatsku i međunarodnu karijeru. A niz vrsnih umjetnika ostao je u Hrvatskoj i svoje vrlo uspješno djelovanje vezao isključivo uz hrvatske pozornice, ali o njima neće biti riječi u ovim prilozima.

Svjetsku karijeru ravnu onoj nekih spomenutih pjevača iz prve knjige ostvarile su Zinka Kunc i Srebrenka Jurinac, u svijetu poznate kao Zinka Milanov i Sena Jurinac. Objektivni pokazatelji njihovih dometa čine ih ravnopravnima. Svjedoče o tome tonski zapisi nekoliko cjelovitih opera za velike gramofonske tvrtke i još brojniji zapisi živih izvedaba. Razlika je među njima u tome što je Zinka Kunc odmah počela karijeru velike primadone i uvijek nastupala isključivo u glavnim ulogama, a Sena Jurinac napjevala se velikih i malih uloga u operi i opereti i tek zatim zablistala kao zvijezda. Posve su različite umjetničke osobnosti, i najveće su uspjehe postigle u različitom repertoaru. Svjetski kritičari smatraju da se po ljepoti glasa, produkciji tona i iznimnim pianima Zinki Kunc teško može naći premca, te njezine dvije Leonore u Verdijevim operama Trubadur i Moć sudbine, Ponchiellijevu Giocondu i u nekim vidovima Bellinijevu Normu smatraju nenadmašnima. Senu Jurinac smatraju jednom od najprofinjenijih umjetnica glazbene scene i drže da je njezina Cherubina u Mozartovu Figarovu piru i Oktavijana u Kavaliru s ružom Richarda Straussa teško dosegnuti. Europska publika po svoj će prilici prednost dati Seni Jurinac, američka sasvim sigurno Zinki Kunc. U Hrvatskoj bi ipak valjalo dati prednost Zinki Kunc jer je u Zagrebačkoj operi djelovala dulje od Sene Jurinac, a kako je na samome početku karijere već bila pjevačica velikog formata, bila je nositeljica repertoara, ostvarila 27 uloga i imala zajedno s gostovanjima nakon prestanka stalnog angažmana 284 nastupa. Točnije rečeno, njezina zvijezda nije sjala samo tuđincima, kako je govorio Antun Gustav Matoš, nego ju je u punom sjaju u obilju mogla doživjeti i hrvatska publika.

Marija Barbieri

Zinka Kunc-Milanov

Zinka Kunc rodila se u Zagrebu 17. svibnja 1906. Već je s petnaest godina imala tako dobro postavljen glas da je mogla pjevati visoki Cis. Pjevanje je učila kod poznatog češkog baritona Jana Ouűednika, neko vrijeme člana Zagrebačke opere, i Marije Kostrenčić, asistentice Milke Trnine, čijem umijeću vokalne pedagogije mogu biti zahvalni mnogi hrvatski vrhunski pjevači. Ali onu razinu pjevačke kreacije koju je postizala već na samome početku karijere najviše duguje bratu, skladatelju i izvrsnom pijanistu Božidaru Kuncu. On je shvatio da njegova solistička karijera nikada ne bi mogla biti takva kakvu je proricao sestri, i sve je svoje golemo znanje podredio oblikovanju buduće Zinke Milanov.

Milka Trnina odmah je uočila kakvo se neprocjenjivo bogatstvo krije u glasu njezine učenice, ali to nije uspio prepoznati ravnatelj Zagrebačke opere Fridrik Rukavina, pa je debut Zinke Kunc, tada udane Vilfan, bio u Ljubljani 29. listopada 1927. Glas stoljeća, kako su ga poslije nazivali, prvi se put na sceni čuo u ulozi koje će postati legendarni tumač, Leonore u Trubaduru. Uspjeh je bio tako velik da je odjeknuo glazbenim Zagrebom, i Rukavina je nevoljko morao popustiti. Ponudio joj je Margaretu u Faustu nadajući se da neće pristati prvi put u Zagrebu nastupiti u ulozi lirskog soprana. Samouvjerena i marljiva Zinka prihvatila je izazov i pjevala, ali angažman nije dobila. Dobila ga je tek u sezoni 1929/30. dolaskom novoga ravnatelja Opere velikog Krešimira Baranovića. On ju je počeo upošljavati nesmiljenim tempom. Nizala je ulogu za ulogom, jednu težu i zahtjevniju od druge: Cio-Cio-San u Madame Butterfly, Tosku, Aidu, Leonoru, Elzu u Lohengrinu, Ameliju u Krabuljnom plesu, Turandot, Manon Lescaut, Elizabetu u Tannhäuseru, Santuzzu u Cavalleriji rusticani, Leonoru u Fideliju, Helenu u Boitovu Mefistofeleu, Ameliju u Simonu Boccanegri, Rachel u Halevyjevoj Židovki, Giorgettu u Plaštu, Margitu u Zajčevu Banu Legetu, Minnie u Čedu zapada, Maršalicu u Kavaliru s ružom, Smetaninu Libušu, Lizu u Pikovoj dami, Irmengardu u Porinu, Lenku u Ognju, Madeleine u Andréu Chenieru, Giocondu i Charpentierovu Louise. A onda je 1936. završio njezin zagrebački angažman i počeo inozemni u Njemačkom kazalištu u Pragu, gdje ju je čuo Bruno Walter i preporučio Arturu Toscaniniju za Verdijev Requiem na Salzburškim svečanim igrama. Toscanini je rekao: Va bene, i njezin je put u svjetsku pjevačku elitu bio osiguran. Nastupila je u Velikoj dvorani igara, i nova je zvijezda zasjala na pjevačkom nebu. Već je prije u Pragu položila audiciju za Metropolitan i 17. prosinca 1937. prvi je put u njemu pjevala Leonoru u Trubaduru. U međuvremenu se rastala od ljekarnika Vilfana, preudala za glumca Predraga Milanova, i s imenom Zinka Milanov ušla u opernu povijest kao jedna od najvećih pjevačica belkanta. Do travnja 1966, s prekidom od 1947. do 1951, bila je članica Metropolitana u kojemu je zajedno s turnejama ansambla nastupila 424 puta i ostvarila četrnaest uloga. Bila je njegova primadonna assoluta, la regina della casa (kraljica kuće), sudionica svečanih premijera i otvaranja sezona, apsolutna miljenica publike. Kritičari su s oduševljenjem pisali o njezinu veličanstvenom legatu, o glasu transcendentalne ljepote, sjajnom poput srebra, zaobljenom i bogatom kao jantar, snažnom i ujednačenom u cijelom opsegu, podatnom, tajanstvenom, uzbudljivom, koji je mogla svesti u najprofinjeniji i najmekši piano. Nastupom na oproštajnom koncertu u staroj zgradi Metropolitana 13. travnja 1966. zaklopila je svoju knjigu, kako je sama rekla, a s njom se zatvorio veliki luk grandioznog pjevanja. Prije Drugoga svjetskog rata redovito je gostovala u Zagrebu pa je 1939. pjevala Normu na premijeri opere, a poslije rata njezina su se gostovanja posve prorijedila. Pjevala je u Bečkoj državnoj operi, Scali i Covent Gardenu. Godine 1984. za svoje je djelovanje u Sjedinjenim Državama dobila specijalnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim prinosom zadužile New York i Sjedinjene Države. Umrla je u New Yorku od moždane kapi 30. svibnja 1989.

Srebrenka — Sena Jurinac

Srebrenka Jurinac rođena je u Travniku 24. listopada 1921. Majka joj je Bečanka. Kao desetogodišnja djevojčica došla je u Zagreb i pohađala školu časnih sestara. Zatim je upisala tečaj ritmike i s grupom mladih plesačica otišla na turneju u Nizozemsku. Po povratku je morala napustiti školu, pa se upisala u građansku gimnaziju i počela učiti pjevanje kod Marije Kostrenčić na Muzičkoj akademiji. Na trećoj godini studija, nakon epizodne uloge djevojke-cvijeta u Wagnerovu Parsifalu, s golemim je uspjehom debitirala 16. svibnja 1942. kao Mimě u Puccinijevoj La Boh#me. Istaknuti hrvatski skladatelj, tada kritičar lista »Hrvatski narod« Ivan Brkanović proglasio ju je »umjetnicom velikog formata čije glasovne dispozicije dozvoljavaju najveće nade, a njezin pijev odaje potpuno izgradjenu umjetničku ličnost«. Nakon takva hvalospjeva pjevala je naslovnu ulogu na praizvedbi Sunčanice Borisa Papandopula i nastavila nizati ulogu za ulogom. Oktavijan Miletić joj je 1943. povjerio lik grofice Sidonije Erdödy u filmu Lisinski. Sljedeće je godine otišla u Beč i pred Karlom Böhmom položila audiciju za angažman u Bečku državnu operu. U Beču je prvi put javno nastupila u siječnju 1945. u koncertnoj izvedbi Nikole Šubića Zrinjskog pod ravnanjem Lovre pl. Matačića za austrijski radio. Rat je bio u punom zamahu, zgrada Opere srušena je od bombardiranja, i očekivani scenski debut mlade pjevačice kojoj su u međuvremenu radi lakšeg izgovora promijenili ime u Sena dogodio se tek 1. svibnja 1945. u zgradi Volksopere, kad je sovjetski komandant Beča naredio da se praznik rada proslavi izvedbom Mozartova Figarova pira. U ansamblu poznatih pjevača pod ravnanjem Josefa Kripsa pjevala je Cherubina s tolikim uspjehom da ga je već 1948. tumačila na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Herberta von Karajana i 1950. snimila za gramofonsku tvrtku Columbia. Cherubino je najsnažnije obilježio prve godine njezine karijere i otvorio joj vrata europskih opernih kuća i festivala pa je već 1949. nastupala u Scali, Glyndebourneu, Edinburghu, Parizu, Covent Gardenu i na Maggio Musicale Fiorentino, 1950. u Zürichu i 1951. na Majskim svečanim igrama u Wiesbadenu. Samo u Beču u dvadeset sezona pjevala ga je 129 puta. Godine 1946. uvrstila je u repertoar svoju drugu antologijsku ulogu u hlačama Oktavijana u Kavaliru s ružom. Nakon kraće glasovne krize odlučno je odbila dalje nastupe u opereti i počela se razvijati u opernu umjetnicu svjetskoga formata. Postala je jedna od najsjajnijih zvijezda Bečke državne opere, u kojoj je posljednji put nastupila 1982. u glasovitoj kreaciji Maršalice u Kavaliru s ružom. U trideset i osam godina djelovanja u njoj ostvarila je 47 uloga i imala 1268 nastupa. Godine 1953. dobila je naslov austrijske komorne pjevačice.

Karijera Sene Jurinac razvijala se prirodno. Od uloga u hlačama i lirskih junakinja polagano je prelazila u repertoar lirico-spinto soprana u Verdijevim i Puccinijevim operama, došla do dramskog Sente u Wagnerovu Ukletom Holandezu, a završila mezzosopranskom ulogom Crkvenjarke u Janačekovoj Jenufi. Nerijetko je u istoj operi tumačila dvije uloge. Najviše svjetske domete postigla je u djelima Mozarta i Richarda Straussa, pozornice njezinih najvećih uspjeha uz Beč i Salzburg bili su Covent Garden i Scala. U Metropolitanu nije nastupila jer je odbila pjevati ulogu koju nije osjećala, premda je to bila praizvedba Vanesse Samuela Barbera. U Zagrebu je gostovala 1970. s ansamblom Bečke državne opere u još jednoj svojoj antologijskoj ulozi — Kompozitora u Straussovoj Arijadni na Naxosu, i kao Leonora nastupila na premijeri Fidelija u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Lijep zvonki glas, vrhunska muzikalnost i suverena pjevačka tehnika, bogata osobnost, strast kojom je prilazila svakoj ulozi, toplina, jednostavnost i prirodnost, profinjen senzibilitet, lijep scenski izgled te zračenje koje krasi odabrane učinili su ostvarenja Sene Jurinac posebno uvjerljivima i neponovljivima. Publika ju je obožavala, kritika visoko cijenila.

Dragica Carla Martinis

Međunarodnu karijeru najbrže je ostvarila Dragica Martinis. Ranih pedesetih bila je u pravom smislu riječi svjetska zvijezda, čiji se dolazak najavljivao debelim novinskim naslovima, kojoj su u garderobu dolazile čestitati najpoznatije holivudske filmske dive. Rođena 19. siječnja 1922. u Sošicama pokraj Jastrebarskog, i ona je učila pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod Marije Kostrenčić. Debitirala je 1942. kao Mimě u La Boh#me. U angažman je ušla u rujnu 1943. i pjevala Cio-Cio-San, Margaretu, Leonoru u Trubaduru i Massenetovu Manon. Nakon Drugoga svjetskoga rata njezina se karijera počela vrtoglavo razvijati. Postala je prva operna zvijezda bivše države. Godine 1949. osvojila je Prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Ženevi, u prosincu 1950. prvi je put gostovala u Beču kao Turandot, i, kako je kritika pisala, došla je, otpjevala i pobijedila. Još je otpjevala Toscu i stupila u angažman u Bečku državnu operu, u njoj postala prva pjevačica belkanta, dobila naslov komorne pjevačice i visoko austrijsko odličje Počasni križ za znanost i umjetnost. Nakon Leonore u operi Moć sudbine prozvali su je akustičkim čudom. Smatrali su je najljepšim glasom na svijetu. U prigodi pedesete obljetnice Verdijeve smrti 1951. Herbert von Karajan odabrao ju je za koncertnu izvedbu Aide, Wilhelm Furtwängler za glasovitog Otella na Salzburškim svečanim igrama (obje objavljene na CD-u). EMI je izdao njezin recital s orkestrom Philharmonia pod ravnanjem Issaya Dobrowena. U doba kada u Italiji inozemni pjevači gotovo uopće nisu nastupali, u Scali je pjevala Donnu Annu u Don Giovanniju, Elenu u Mefistofeleu i Elizabetu u Don Carlosu, u napuljskom San Carlu Desdemonu s Mariom Del Monacom, u rimskim Caracallinim termama Aidu. Tijekom karijere pjevala je samo glavne uloge i gostovala u novim produkcijama. Njezin glas, o kojemu su pisani hvalospjevi i kojemu su se divili u Europi i objema Amerikama, zabilježen je na nosačima zvuka velikih gramofonskih tvrtki. Ime su joj promijenili u Carla, kako se tada često radilo da bi bilo prihvatljivije. Ali ta je blistava karijera brzo završila. Tragična sinova smrt udaljila ju je sa scene. U Bečkoj državnoj operi ostala je u angažmanu do 1962. U njoj je otpjevala 13 uloga i imala 258 nastupa. Bečka je kritika za nju pisala: ta je mlada pjevačica fenomen, umjetnica koja pripada rijetkim pojavama na opernoj sceni, koja ima sve i sve zna dati — najveću pjevačku kulturu, lirsku produhovljenost, dramatsku težinu, osobnost i unutrašnju snagu. Iz neshvatljivih razloga do sredine osamdesetih godina njezine se snimke nisu smjele emitirati na Radiju Zagreb.

Josip Josef Gostič

Bečka državna opera, 12. siječnja 1956, premijera Krabuljnog plesa, dirigent Berislav Klobučar, u glavnim ulogama Josip Gostič i Dragica Martinis. Zvuči kao lijep san.

Hrvatski pjevači koji su ostvarili međunarodnu karijeru činili su to većinom individualno. Josip Gostič postigao ju je kao prvak Zagrebačke opere i time uvelike pridonio njezinu ugledu u svijetu. Punih četvrt stoljeća u njoj je bio nezamjenjiv i neponovljiv prvak, njezin stup u njezinu najsjajnijem razdoblju. Karl Böhm za njega je rekao: pjevač kakva više nema. I to je posve točno. Gostič je imao sve: glas, stas, vrhunsko pjevačko umijeće, savršenu muzikalnost, uzornu profesionalnost, poslovičnu pouzdanost. Rođen u Staroj Loki 5. ožujka 1900, djetinjstvo je proveo u Homcu, završio Orguljašku školu i Konzervatorij u Ljubljani. Bio je član ljubljanskog opernog zbora i tek je 1929. solistički debitirao kao Lenski u Evgeniju Onjeginu. Počeo je gotovo svakodnevno nastupati u operi i opereti. Zatim je otišao na usavršavanje u Beč, i kao potpuno zreo pjevač 1937. došao je u angažman u Zagrebačku operu. Bio je apsolutni miljenik zagrebačke publike, koja ga je obožavala i tu svoju ljubav i divljenje u punoj mjeri pokazala kad je 1959. slavio tridesetu obljetnicu umjetničkog djelovanja svojom velikom kreacijom Andréa Cheniera. Bilo je to nezapamćeno slavlje! U Beču je počeo nastupati 1942, ali pet poslijeratnih godina nije gostovao. Vratio se 1950. i od 1951, s dvogodišnjim prekidom, bio je deset godina stalni član Bečke državne opere. Činjenica da je mogao istodobno biti član obiju opernih kuća, što znači da su mu njihovi ravnatelji izlazili ususret kako bi uskladio svoje obaveze, svjedoči koliko su ga cijenili i koliko je bio potreban. Teško je nabrojiti uloge koje je Gostič ostvario u karijeri — bilo ih je 115, od toga u Zagrebu 54, a nastupa oko tisuću, u Bečkoj državnoj operi 16 i nastupa 260. Bacchus u Arijadni na Naxosu, Lohengrin pod ravnanjem Clemensa Kraussa na dvostrukoj premijeri 1951, Dick Johnson u Čedu zapada s Ljubom Velič, a pogotovo glavna uloga kralja Mide na praizvedbi Straussove opere Ljubav Danaje na Salzburškim svečanim igrama 14. kolovoza 1952, koju je pjevao i u Scali, njegovi su najblistaviji svjetski uspjesi. Njegovi zagrebački? — sve uloge koje je pjevao držeći se načela pjevaj ono što tvojoj dobi odgovara, od poetskog lirskog Massenetova Werthera do potresnoga dramatskog Verdijeva Otella. Lohengrin, Parsifal, Cavaradossi, Don José, Radames, Manrico, Herman u Pikovoj dami, Florestan u Fideliju remek-djela su glazbenoscenske interpretacije. A među tim antologijskim kreacijama važno mjesto zauzimaju uloge u djelima hrvatskih skladatelja. Otpjevao ih je četrnaest, od toga četiri na praizvedbama. Nezaboravan je i jedinstven njegov Ero, neponovljiv Porin. I tako je upravo on, Slovenac, dao najveći, nemjerljiv prinos hrvatskoj operi. Umro je u Ljubljani 25. prosinca 1963. godine, duboko i iskreno oplakivan.

Još je desetak hrvatskih pjevača i pjevačica u razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata potvrdu svojih visokih umjetničkih kvaliteta potražilo u inozemstvu. Većina je zadržala čvrste veze s Hrvatskom i redovito u njoj nastupala.

Tomislav Neralić

Tomislav Neralić fascinantnu je šezdesetogodišnju karijeru sa oko četiri tisuće nastupa u više od 150 opernih uloga i pedesetak koncertnih djela dijelio između Zagreba i Berlina, u čijoj je Njemačkoj (ranije Gradskoj) operi u angažmanu proveo četrdeset godina i dobio naslov komornog pjevača. Rođen 9. prosinca 1917. u Karlovcu, debitirao je još kao student Muzičke akademije 1939. u Zagrebu kao Redovnik u Don Carlosu. U svojemu se drugom angažmanu u Zagrebu od 1948. do 1955. razvio u snažnu glazbenoscensku osobnost. Nastup 1953. na premijeri Ukletog Holandeza odredio je njegovu budućnost kao jednog od najistaknutijih vagnerijanskih pjevača svojega vremena. Holandez ga je 1955. odveo u berlinski angažman i u svijet, uključujući milansku Scalu, u kojoj ga je pjevao s Birgit Nilsson. Zahvaljujući svojemu bas-baritonskom glasu velika opsega i golema volumena uz vrhunsku muzikalnost, blistavu memoriju, izvrsnu pjevačku tehniku i impresivan scenski izraz gradio je jednako uvjerljivo dramatske i komične likove. Među njima ističu se Wagnerov Hans Sachs, kojega je tumačio i na antologijskoj zagrebačkoj premijeri Majstora pjevača 1969. godine, i Verdijev Falstaff. U Zagrebu su nezaboravni i njegovi Jago u Otellu, Scarpia u Tosci, Mozartov Don Juan (opera se tada izvodila na hrvatskom), Niko Marinović na praizvedbi Brkanovićeva Ekvinocija 1950, u Rijeci barun Ochs u Kavaliru s ružom, na Splitskome ljetu Don Basilio u Seviljskom brijaču i Mefistofele u Faustu, u Bečkoj državnoj operi u kojoj je bio angažiran od 1943. do 1947. Lindorf/Coppelius/Dapertutto/Dr. Miracle u Hoffmannovim pričama, u Berlinu i u svijetu kojim je prokrstario, Holandez i Wotan u Prstenu Nibelunga. Njegov posljednji intendant u Berlinu Götz Friedrich smatrao ga je pjevačem s najbogatijom karijerom u ansamblu, isticao je njegov siguran, pouzdan, savjestan i predan odnos prema radu i smatrao ga nekom vrsti patrijarha s nevjerovatnim pozitivnim utjecajem, autoritetom čija se riječ poštuje.

Vladimir Ruždjak

Neralić ulazi u red onih velikih hrvatskih opernih pjevača koji se nisu zadovoljavali vlastitim uspjehom, nego su svojim poslanjem smatrali doprinos kulturnom i civilizacijskom biću svoje domovine, a takav je bio i Vladimir Ruždjak. Četrdesetogodišnju je karijeru s više od 2500 nastupa dijelio između Zagreba i Hamburga, gdje je u stalnom angažmanu bio od 1954. do 1972. i dobio naslov komornog pjevača. U Zagrebačkoj se operi isticao kao pjevač belkanta. Njegove kreacije Verdijevih Rigoletta, Germonta u Traviati, Pose u Don Carlosu, Lune u Trubaduru, Renata u Krabuljnome plesu i Amonasra u Aidi (u svijetu je pjevao i Don Carlosa u Moći sudbine), Evgenija Onjegina Čajkovskog, Valentina u Faustu, Figara u Seviljskom brijaču i Grofa u Figarovu piru ulaze u vrh hrvatske glazbene reprodukcije, a njegov Nikola Šubić Zrinjski postao je pojmom. Rođen u Zagrebu 21. rujna 1922, debitirao je još kao student 1946. u naslovnoj ulozi čuvene produkcije Muzičke akademije Puccinijeva Giannija Schicchija. Nepunu godinu poslije već je kao solist Zagrebačke opere pjevao Rigoletta. Njegov lijep ujednačen baršunasti glas, istančan osjećaj za frazu, muzikalnost, uzorna dikcija, primjerno tumačenje teksta, izvrsna pjevačka tehnika, visoka glazbena i opća kultura izgradili su ga u jednu od najvažnijih ličnosti nakon Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj. Dolaskom u Hamburg i radom s glasovitim redateljem Walterom Felsensteinom proširio je svoja umjetnička zanimanja pa se počeo baviti opernom režijom. Od 1962. do 1964. nastupao je u Metropolitanu. Prvi je u Londonu pjevao baritonsku dionicu u Ratnom Requiemu Benjamina Brittena pod ravnanjem autora. Bio je vrhunski interpret koncertne popijevke. Djelovao je i kao skladatelj. Umro je u Zagrebu 9. listopada 1967.

Ferdinand Radovan

Visoku razinu baritonskih ostvarenja na hrvatskim pozornicama nastavio je Ferdinand Radovan. Rođen u Rijeci 26. siječnja 1938, debitirao je 1964. u Beogradu kao Germont u Traviati. Od 1965. do 1967. bio je član Ljubljanske opere, odakle je otišao u Graz, gdje se oblikovao u cjelovitu glazbeno-scensku osobnost. Svojim tamno obojenim i posebno izražajnim glasom, sposobnim izraziti čitav spektar boja i nijansi, urođenom muzikalnošću, naglašenim smislom za pjevačku i scensku interpretaciju i velikim osjećajem za belkantističku frazu izgradio se u rasna verdijanskog baritona. Hrvatski je pjevač s najviše otpjevanih Verdijevih uloga — 12. Njegov Simon Boccanegra na Splitskom ljetu, Renato, Luna, Posa u Don Carlosu, Don Carlos u Moći sudbine, Jago, Amonasro, Rigoletto, Germont, Nabucco, Falstaff i Macbeth velika su postignuća. Bio je jednako uspješan kao tumač dramskih likova Scarpije, Gerarda u Andréu Chenieru i Barnabe u Giocondi, kojega je, uz Lunu, pjevao i u Metropolitanu, kao i onih s primjesom komike kao što je Figaro u Figarovu piru i Seviljskom brijaču. Isticao se i kao Nikola Šubić Zrinjski. Zanimljivo je da je karijeru počeo u inozemstvu, a angažirani prvak Zagrebačke opere bio je od 1982. do 1992. godine.

Marko Rothmüller

Bariton Marko Rothmüller (Trnjani kraj Slavonskog Broda, 31. prosinca 1908 — Bloomington, 20. siječnja 1993), umjetnik iznimne glazbene kulture, pijanist, dirigent i skladatelj, učio je pjevanje u Zagrebu i Beču, debitirao 1932. u Hamburgu i u Zagrebu djelovao od 1933. do 1935. Od 1935. do 1947. bio je član opere u Zürichu, gdje se izgradio u zrelu umjetničku osobnost. Od 1946 — 1949. pjevao je u Bečkoj državnoj operi kao gost i stalni član. Bio je stalni gost Covent Gardena i Metropolitana te festivala u Glyndebourneu i Edinburghu. Pedesetih godina prošloga stoljeća postao je slavan svojom kreacijom Bergova Wozzecka, kojega je 1952. prvi scenski predstavio američkoj publici. Poznate su njegove interpretacije likova dramskog baritona: Jochanaana u Salomi, Kneza Igora, Scarpije, Telramunda u Lohengrinu, Tomskog u Pikovoj dami te Verdijevih Rigoletta, Nabucca, kojega je bio prvi interpret u Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata, i Macbetha, kojega ugledni britanski izvjestitelj časopisa Opera Alan Blyth opisuje kao magnetski privlačna te ističe intenzitet njegove igre, izvanredno izražajne oči, kompaktnu snagu glasa i pregnantnost dikcije. Bio je i veliki majstor interpretacije popijevke, što je zabilježeno i na snimkama gramofonske tvrtke EMI.

Tugomir Franc

U Bečkoj državnoj operi od 1960. djelovao je bas Tugomir Franc (Zagreb, 8. veljače 1935 — Beč, 5. siječnja 1983). Ostvario je u njoj 52 uloge i više od 700 predstava i dobio naslov komornog pjevača. Debitirao je 1958. u Zagrebu kao Samuel u Krabuljnome plesu; godine 1959. osvojio je prvu nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Bruxellesu. Nastupao je na Salzburškim i Bayreuthskim svečanim igrama. Snažan, tamno obojen glas velika volumena i impresivna scenska pojava uz naglašenu muzikalnost, široku kulturu i sposobnost da pjevanoj riječi dade pravi smisao oblikovali su ga u cjelovitu pjevačku osobnost jednako izražajnu u operi i na koncertu. Isticao se kao Sarastro u Čarobnoj fruli, u Wagnerovim operama, i kao Verdijev Filip u Don Carlosu, Ramfis u Aidi i Gvardijan u Moći sudbine.

Kako u ovim prilozima govorimo o umjetnicima koji su potvrdu svoje visoke kvalitete dobili i u inozemstvu, o nizu izvrsnih tenora, baritona i basova koji su karijeru ostvarili u Hrvatskoj bit će riječi u knjizi.

Sopransku tradiciju hrvatskog opernog pjevanja s afirmacijom u najvećim svjetskim opernim kućama nastavile su Ljiljana Molnar-Talajić i Božena Ruk-Fočić.

Ljiljana Molnar-Talajić

Posljednji veliki verdijanski glas, kako je nedavno ustvrdio urednik operne glazbe na austrijskom radiju Gottfried Cervenka, Ljiljana Molnar-Talajić, bila je zvijezda Bečke državne opere i Arene u Veroni. Aida, s kojom je pod ravnanjem Zubina Mehte 1969. na festivalu Maggio Musicale Fiorentino započela svjetsku karijeru, i Leonora u Moći sudbine bile su pravi mamac za publiku, a ni kritika nije ostala neosjetljiva prema, kako je pisala, neopisivoj ljepoti njezina glasa, koji je u svim položajima tako ujednačen, s tolikom izražajnošću, beskrajno suptilan, a u isto vrijeme robustan, prozračan i milozvučan — glas kakav je Verdi samo mogao poželjeti. U Verdijevoj domovini pisali su: to je strastvena, velika pjevačica vibrantne fraze, blistavih visina opalne ljepote, i grad Parma dodijelio joj je tradicionalnu plaketu Verdi d’oro (Zlatni Verdi). Njezine nastupe pratili su osvrti s naslovima kao što su Najbolja Aida na svijetu, Dijamant večeri, Spasiteljica kojoj se klicalo (kad je u Beču preuzela Normu od Montserrat Caballé). Karijera joj se vrtoglavo razvijala. Za Bečkom državnom operom, u kojoj je ostvarila šest velikih uloga i imala 58 nastupa, slijedili su Scala, Covent Garden i Metropolitan. Rođena u Bosanskom Brodu 30. prosinca 1938, debitirala je još za studija na sarajevskoj Muzičkoj akademiji 1959. kao Grofica u Figarovu piru. Od 1960. do 1975. bila je članica Sarajevske opere, a od 1975. do 1980. prvakinja Zagrebačke opere i sudionica njezinih velikih belkantističkih trenutaka. Pružala ih je na najljepši način i u Trubaduru i Krabuljnom plesu, Don Carlosu i Otellu te na mnogim koncertima Verdijeva Requiema i svojoj posljednjoj premijeri u Zagrebu — Bellinijevoj Normi. Vrhunski muzikalna, s naglašenim osjećajem za interpretaciju, ostvarila je i veliku kreaciju Cio-Cio-San u Madame Butterly za koju je 1967. dobila nagradu u Tokiju.

Božena Ruk-Fočić

Božena Ruk-Fočić, rođena u Zagrebu 31. listopada 1931, debitirala je 1954. u Sarajevu kao Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom, a profesionalnu umjetničku karijeru počela 1960. u Baselu nakon osvojene prve nagrade za sopran na salzburškome Mozarteumu. Od 1962. do 1965. bila je članica Opere u Grazu. U Zagreb je došla 1965. kao završena umjetnica, oduševila svojom Aidom i do 1990. bila je prvakinja Zagrebačke opere. Slika iz Cinquecenta, kako je austrijska kritika opisivala njezinu Desdemonu u Otellu, blagoslovljena glasom u kojemu čujemo rezonancu poput zvona, kako je pisao londonski »Times« 1969. nakon premijere Majstora pjevača u Covent Gardenu u kojima je pjevala Evu, međunarodnu je karijeru počela 1968. u Ženevi kao Sieglinda u Walküri. Ubrzo je istu ulogu pjevala na premijeri u Scali, i poslije u Bečkoj državnoj operi i drugim velikim gradovima. Zahvaljujući lijepom lirico-spinto-sopranu, prirodnoj muzikalnosti, pouzdanoj intonaciji, visokoj pjevačkoj kulturi, eteričnim pianima te atraktivnoj scenskoj pojavi uvjerljivo je interpretirala likove standardnog repertoara, a posebno se istaknula u djelima Richarda Straussa. Nezaboravne su njezine Arabella i Arijadna u Arijadni na Naxosu u HNK-u i Krizotemida u koncertnoj izvedbi Elektre. U osobitom sjećanju ostaje i kao Eva u zagrebačkim Majstorima pjevačima, Desdemona i Amelia u Simonu Boccanegri na Splitskom ljetu. S mnogo je ljubavi prilazila hrvatskom opernom stvaralaštvu, Gotovčevim Đuli u Eru s onoga svijeta, Morani i Dalmaru te Zajčevoj Evi u Zrinjskom. Ostvarila je četrdesetak glavnih uloga i oko dvije tisuće nastupa u operi i na koncertima.

Premda nije pjevala u najvećim svjetskim opernim kućama, Mirka Klarić(Donji Vidovec, Međimurje, 10. travnja 1934) bila je kasnijih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća europski poznata interpretkinja Šostakovičeve Katarine Izmajlove, koju je tumačila u nekoliko premijernih produkcija. U HNK u Zagrebu debitirala je 1955. kao Santuzza i od 1956. do 1984. bila je prvakinja Zagrebačke opere. Završila je studij filozofije. S lijepim glasom, naglašenom muzikalnošću, snažnim dramskim temperamentom, atraktivne scenske pojave te visoke kulture i naobrazbe bila je prototip suvremene operne umjetnice. Ostvarila je niz kreacija koje se pamte.

Naravno, još je najmanje dvadeset soprana nakon Drugoga svjetskoga rata svojim visoko vrijednim ostvarenjima zadužilo povijest hrvatske operne reprodukcije — ali o njima drugom prigodom.

Hrvatski mezzosoprani

Nakon što su se naše sopranistice vinule u svijet, na red su došli mezzosoprani. Jedna zanimljivost: nekoliko velikih hrvatskih mezzosopranistica rađalo se svakih deset godina: Marijana Radev i Đurđa Milinković 1913, Nada Puttar-Gold i Biserka Cvejić 1923, Majda Radić 1933, Dunja Vejzović 1943.

U predstavama Carmen 1940. godine u Zagrebu tri su bile nove protagonistice: Anka Jelačić(Gornji Sv. Ivan Baja, 17. siječnja 1909. — Zagreb, 9. siječnja 1968), Đurđa Milinković i Marijana Radev. Anka Jelačić glasom i stasom bila je jedna od najatraktivnijih hrvatskih glazbenoscenskih umjetnica. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bila je jedna od najzapaženijih solistica bečke Volksopere, ljubimica bečke publike, idealna interpretkinja Bizetove junakinje. Đurđa Milinković ostvarila je najuspješniju inozemnu karijeru, a Marijanu Radev zagrebačka je publika doživljavala kao najveću umjetnicu operne scene.

Đurđa Milinković

Komorna pjevačica Bečke i Bavarske državne opere, sudionica Salzburških i Bayreuthskih svečanih igara, omiljeni Oktavijan u Kavaliru s ružom omiljenoga Straussova dirigenta Clemensa Kraussa, zabilježenom na nosaču zvuka, Đurđa Milinković (Prag, 7. srpnja 1913 — München, 26. veljače 1986) službeno je debitirala 1935. u ulozi Erde na prvoj hrvatskoj izvedbi Wagnerova Rajnina zlata. U obilju vrsnih mezzosopranistica za nju nije bilo mjesta u Zagrebu, pa je 1937. otišla na trogodišnji angažman u Gradsku operu u Zürichu, gdje se razvila u prvorazrednu vagnerijansku pjevačicu. Na poziv Clemensa Kraussa 1940. došla je u München, gdje se kao Georgine von Milinković potvrdila u ulogama dramskog mezzosoprana, kakva je Amneris u Aidi i kao interpret Straussovih likova Herodijade u Salomi i Klitemnestre u Elektri. Bila je poznata i kao Fricka u Prstenu Nibelunga, Brangäna u Tristanu i Izoldi i Magdalena u Majstorima pjevačima. Pet je godina djelovala u Münchenu, tri u Smetaninom kazalištu u Pragu i 1948. postala je članicom Bečke državne opere, u kojoj je ostvarila 23 uloge i imala više od 750 nastupa. Pjevala je u Covent Gardenu i Scali. Njezin je glas zabilježen na snimkama tvrtke Philips i u nizu živih snimaka. Münchenski ju je tisak ovako opisao: Ona izaziva u prvome redu divljenje u pjevačkom smislu: njezin snažan, sjajni glas, plastičnost deklamacije, intenzitet u izrazu, bogatstvo nijansa u boji glasa, iznenađujuće bogat espressivo to su bitne prednosti njezine interpretacije.

Marijana Radev

Marijana Radev (Constanza, 21. studenoga 1913 — Zagreb, 17. rujna 1973) prvi je put nastupila na sceni 1931. u Zagrebu na praizvedbi Božićne priče Rudolfa Matza, profesionalno je debitirala 1938. u Trstu kao Marina u Borisu Godunovu, a u HNK je prvi put pjevala u rujnu iste godine Santuzzu u Cavalleriji rusticani. U Zagrebačkoj operi, kao član ili stalni gost do 1971, ostvarila je 44 uloge i imala gotovo 600 nastupa. U sebi je sjedinjavala sva eminentna svojstva snažne umjetničke osobnosti, intenzivan smisao za ritam, istančanu muzikalnost, visoku kulturu, što je uz glas posebnih tamnih preljeva i izrazit glumački dar njezine kreacije učinilo besmrtnima i teško ponovljivima. Premda se najčešće ponajprije doživljava kao Carmen, a i britanska je kritika nakon njezina gostovanja u Covent Gardenu 1955. ustvrdila kako od vremena glasovite Emme Calvé (1858-1942) nije bilo takve Carmen koja bi potpuno zadovoljila sve pjevačke i glumačke zahtjeve uloge, koju je pjevala i u Bečkoj državnoj operi i pariškoj Operi Comique, međunarodni ugled ponajviše duguje kreaciji Grofice u Pikovoj dami u Scali 1961 (zabilježena je živa snimka) i činjenici da je za gramofonsku tvrtku DGG sudjelovala u visoko cijenjenim snimkama Verdijeva Requiema, Rossinijeva djela Stabat Mater i Beethovenove Misse solemnis. Marijana Radev u Zagrebu je ostvarila i antologijske kreacije Charlotte u Wertheru, Amneris, Azucene, Kundry u Parsifalu, Gotovčeve Dome u Eri s onoga svijeta i Govedarke u Morani, Gluckova Orfeja. Bila je protagonisticom velikih opernih događaja prvih hrvatskih izvedaba suvremenih djela i praizvedaba hrvatskih opera. Pjevala je Brkanovićevu Jelu u Ekvinociju i Barbaru u Zlatu Zadra, Brittenovu Lukreciju, Gotovčevu Milu Gojsalića, Bradatu Turkinju u Životu razvratnika Stravinskog, Madame Floru u Menottijevu Mediumu i druge. Posljednji je put nastupila na sceni 25. travnja 1971. u slavnoj predstavi zvijezda, Giocondi pod ravnanjem Lamberta Gardellija, i još jednom u ulozi Slijepe žene pokazala uzorno fraziranje i vrhunsko umijeće inetrpretacije.

Biserka Cvejić

Na istoj je predstavi ulogu Laure pjevala Biserka Cvejić, rođena Katušić u Krilu-Jesenice pokraj Splita 23. studenoga 1923. Djetinjstvo je provela u Belgiji, pjevanje je učila na beogradskoj Muzičkoj akademiji, debitirala je 1950, od 1951. do 1961. bila je članica Beogradske opere. Godine 1961. stupila je u angažman u Bečku državnu operu u kojoj je ostvarila 25 uloga i oko 370 nastupa te dobila naslov komorne pjevačice. Istodobno je od 1975. do 1978, kada se povukla sa scene, bila i članica Zagrebačke opere, u kojoj je ostvarila antologijske kreacije Verdijevih Amneris, Azucene i Eboli u Don Carlosu, i Bizetove Carmen. Biserka Cvejić bila je pravi verdijanski mezzosopran, a istodobno je s profinjenim osjećajem za stil i savršenim vladanjem jezikom izvanredno tumačila i francuske operne likove. Od 1961. redovito je gostovala u Metropolitanu, koji je bio pozornica njezinih najvećih uspjeha i priznanja. Pjevala je u Scali, Areni u Veroni, napuljskom San Carlu, Covent Gardenu, Boljšom teatru u Moskvi, Teatru Colon u Buenos Airesu, Tokiju. Lijepim ujednačenim snažnim i toplim glasom sigurnih visina, vrhunskom muzikalnošću i izrazitim osjećajem za glazbenu i scensku karakterizaciju s posebnim je uspjehom pjevala i Charlottu u Wertheru, Preziosillu u Moći sudbine, Dalilu, Princezu u Cileinoj Adriani Lecouvreur i Giuliettu u Hoffmannovim pričama. Glas joj je zabilježen na nekoliko studijskih i živih snimaka cjelovitih opera. Prošle je godine dobila najviše francusko odličje — Legiju časti.

Nada Puttar-Gold

Nada Puttar-Gold rođena je u Varaždinu istog 23. studenoga 1923. kao i Biserka Cvejić i s njom dijeli prvo mezzosopransko mjesto u višedesetljetnoj povijesti Splitskog ljeta. Zajednička im je bila Amneris na Peristilu koje su bile nenadmašne kraljice, Biserka Cvejić dodala je Dalilu, Nada Puttar-Gold Orfeja. Nada Puttar-Gold je najprije učila glasovir. a zatim se posvetila pjevanju. Debitirala je 1949. kao Vanja u Glinkinu Ivanu Susanjinu i odmah angažirana. Godine 1951. osvojila je Prvu nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Verviersu. Jedan kritički osvrt pun superlativa o njezinu glasu završava riječima Kakav talent, kakva tehnika, kakva škola! I doista, njezin snažan pastozan glas ujednačen u velikom opsegu i volumenu, s dubinama alta i visinama dramskoga soprana zacijelo je najveličanstveniji hrvatski mezzosopran. Savršena muzikalnost i suverena pjevačka tehnika, velika izdržljivost i pouzdanost te lijep scenski izgled, koji je krasio gotovo sve naše velike mezzosopranistice,, omogućili su joj da ostvari za mezzosopran golem repertoar od šezdesetak uloga u rasponu od Didone u operi Didona i Eneja Henryja Purcella do Crkvenjarke u Jenufi i Santuzze u Cavalleriji rusticani, i oko dvije tisuće nastupa. Teško je reći jesu li joj bolje pristajali Verdijevi, Wagnerovi ili Straussovi likovi, uloge u francuskom ili slavenskom repertoaru, nastupi u operi ili na koncertu. Od 1957. do 1961. bila je članica Gradske opere u Berlinu, a od 1961. do 1966. Državne opere u Frankfurtu. Nastupala je u Bečkoj državnoj operi. U zagrebački se angažman vratila 1966. i ostala u njemu do 1979.

U sjeni velikih dama u Zagrebu su djelovale još dvije sjajne mezzosopranistice koje je prerana smrt prekinula u usponu: Badema Sokolović (Sarajevo, 24. ožujka 1929 — Zagreb, 23. studenoga 1969) i Majda Radić (Šibenik, 17. svibnja 1933 — Zagreb, 14. studenoga 1984). Dok je Badema Sokolović, studentica zagrebačke Muzičke akademije, od 1955-1957. članica Sarajevske opere, a od 1957. do smrti Zagrebačke, s velikim uspjehom pjevala sav standardni mezzosopranski repertoar, Majda Radićbila je do sada prvi i jedini hrvatski koloraturni mezzosopran. Debitirala je 1954, u angažman je stupila 1959, od 1971. do 1978. sa suprugom dirigentom Pavlom Dešpaljem djelovala je u Sjedinjenim Državama, a onda se vratila u Zagrebačku operu. Glas osebujne kvalitete i poseban scenski šarm učinili su je jedinstvenom interpretkinjom Mozartova Cherubina u Figarovu piru, Rossinijeve Angeline u Pepeljuzi i Rosine u Seviljskom brijaču, Melisande u Pelleasu i Melisandi Claudea Debussyja, dakako uz ostali standardni repertoar.

Ruža Pospiš-Baldani

Na prvoj izvedbi u Hrvatskoj opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva u HNK u Zagrebu 20. studenog 1961. posebnu je pozornost privukao glas orguljske ljepote, baršunaste mekoće i bogatih preljeva u maloj ulozi Muratova ađutanta. Pripadao je studentici Muzičke akademije Ruži Pospiš, poslije udanoj Baldani. Rođena u Varaždinskim Toplicama 25. srpnja 1942. Ruža Pospiš za čitave je svoje duge četrdesetogodišnje karijere od 1961. do 2001. ostala vjerna Zagrebačkoj operi i usporedno stjecala svjetski ugled. Počelo je to već dvije godine nakon debuta, u napuljskome San Carlu u ulozi Venere u Offenbachovu Orfeju u podzemlju, nastavilo se 1964. na Holland festivalu s Marinom u Borisu Godunovu i Dubrovačkim ljetnim igrama s Oktavijom u Krunidbi Popeje pod ravnanjem Lovre pl. Matačića, 1965. nastupom na festivalu u Edinburghu u Haydnovoj operi Ribarice i 16. veljače 1966. s prvim nastupom u Metropolitanu kao Maddalena iznad prosjeka u Rigolettu. Angažirana u Metu, bila je 1970. njegova Carmen u režiji Jean-Louisa Barraulta, koju je upoznala i široka publika u tri radijska prijenosa from coast to coast (od obale do obale). U 1975, kada se proslavljala stota obljetnica praizvedbe Carmen, bila je zacijelo njezina najtraženija interpretkinja, od premijere u Covent Gardenu do Bečke državne opere i Madrida. Suradnja s velikim dirigentima Karajanom, Karlom Richterom, Claudiom Abbadom vodila ju je na Salzburške svečane igre i Uskrsne svečane igre u istome gradu, u Scalu, Bavarsku državnu operu u Münchenu, Teatro del Liceo u Barceloni, u najveće koncertne dvorane Berlinske i Bečke filharmonije, Carnegie Hall, u Vatikan pred Papu Pavla VI. Njezin jedinstveno lijep glas, velika muzikalnost i prekrasan legato uz atraktivnu scensku pojavu činili su je raskošnom Carmen, Dalilom i Amneris, golem glasovni potencijal izražajnom Azucenom, uznositost interpretacije primjerenim Orfejom, zrelost psihološkoga poniranja u lik izvrsnom Marfom u Hovanščini, proglašenom u njemačkom časopisu Opernwelt najboljom kreacijom u 2000, a uzvišena mirnoća fraze idealnom interpretkinjom velikih vokalno-instrumentalnih djela Bacha, Beethovena, Verdija, Händela.

Dunja Vejzović

I Dunja Vejzović, rođena u Zagrebu 20. listopada 1943, počela je karijeru još kao studentica Muzičke akademije, nastupom u ulozi Vještice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka u produkciji Akademije 20. svibnja 1968. Prva velika uloga u angažmanu u HNK bio joj je 1970. Ariel u Oluji Stjepana Šuleka. Nakon jednogodišnjeg angažmana u Zagrebu i jednogodišnjeg usavršavanja u Stuttgartu došla je 1971. u Nürnberg, gdje se oblikovala u snažnu, sasvim posebnu umjetničku osobnost, i svojom Azucenom u Trubaduru u režiji Hansa Neuenfelsa 1974. na sebe skrenula pozornost glazbene javnosti. Po odlasku iz Nürnberga 1978. dvije je godine provela u angažmanu u Frankfurtu i nastavila strelovit uspon u vrh svjetske operne reprodukcije. Od 1980. slobodna je umjetnica. Tri je godine, od 1978-1980. u hramu Wagnerove umjetnosti na Bayreuthskim svečanim igrama pjevala njegovu kultnu ulogu Kundry i postala njezina vodeća svjetska interpretkinja. Pod ravnanjem Herberta von Karajana s Berlinskom filharmonijom snimila je za velike gramofonske tvrtke DGG i EMI tri cjelovite Wagnerove opere Parsifala, koji je dobio Grand Prix du Disque, Lohengrina i Ukletog Holandeza. Ona sama dobila je nagradu Orphée d’or (Zlatnog Orfeja). Bila je protagonisticom premijera u Bečkoj državnoj operi, Scali, pariškoj Velikoj operi. U zenitu svoje vagnerijanske afirmacije poželjela je prijeći u sopranski fah i talijanski belkantistički repertoar nastavljajući njegovanje francuskoga, koji joj osobito dobro leži. U Zagreb se vratila kao gošća 1980. i oduševila svojom Adalgisom u Normi. Slijedile su izvrsne Abigaille u Nabuccu i Massenetova Thér#se. Godine 1986. počela je surađivati s avangardnim redateljem Robertom Wilsonom, koji je znatno utjecao na njezina dalja promišljanja što je svrstavaju u red onih umjetnica operne scene koje se ne mogu ničemu pokoriti i uvijek iznova nečim iznenađuju. Zanimljiva osobnost, vrhunske muzikalnosti i iznimnih vokalnih mogućnosti, posljednja je u nizu velikih hrvatskih umjetnika koji su nastupali na najvećim svjetskim opernim scenama.

Hrvatski operni pjevači danas u svijetu

Na ponudama opernih prijenosa i reprodukcija u sklopu Europske radijske unije i Metropolitana izmjenjuje se golem broj pjevača sa svih strana svijeta, ali Hrvata nema. Je li presahnuo izvor lijepih glasova? Mnogo je vjerojatnije da je zatajila naobrazba koja se u nas pruža mladim talentima, pa se oni školovanjem ne oblikuju u cjelovite glazbenoscenske osobnosti svestrano osposobljene za uspješnu opernu budućnost. Danas sa žaljenjem moramo ustvrditi da u velikim svjetskim opernim kućama, pri tome mislimo ponajprije na Scalu, Metropolitan, Bečku državnu operu i Covent Garden, hrvatskih pjevačkih zvijezda nema. Povremeno se u njima pojavljuje bas Giorgio Surjan (Rijeka, 21. listopada 1954). Surjan je debitirao 1977. u Rijeci kao Sulejman u Zrinjskom; 1978. bio je finalist natjecanja Voci Verdiane, umjetnički se oblikovao u Scali, nastupao u Covent Gardenu, Bečkoj državnoj operi, Metropolitanu i ostalim velikim svjetskim opernim kućama te na Rossinijevu festivalu u Pesaru. Danas radije sudjeluje u zanimljivim produkcijama u manje važnim kazalištima. Kontroverzni bas-bariton Boris Martinović(Zadar, 27. kolovoza 1955), s dvadeset godina najmlađi član zbora njujorškog Metropolitana, uspješno je počeo karijeru nastupima na festivalu u Spoletu 1977. i u Carnegie Hallu 1978, koji je također nastupao u Bečkoj državnoj operi i snimio glavne uloge u nekoliko komercijalnih izdanja, nije postigao onu karijeru što se naslućivala iz njegovih početaka. Sopranistica Vlatka Oršanić(Zabok, 29. siječnja 1958), oblikovana na Akademiji za glasbo u Ljubljani, nakon blistava početka, za kojim je uslijedila glasovna kriza, oporavila se, i zahvaljujući iznimnoj nadarenosti i velikoj umjetničkoj snazi i inteligenciji od 1990. ostvaruje zapaženu međunarodnu karijeru. Danas je vrlo tražena, poglavito u repertoaru tzv. pjevačice-glumice, kao što je Šostakovičeva Katarina u Lady Macbeth Mcenskog okruga, koju je nedavno s velikim uspjehom tumačila u Bremenu. U inozemstvu, od 1994. najviše u Njemačkoj, uspješno djeluje i bas Neven Belamarić(Šibenik, 3. lipnja 1949), školovan na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a doškolovan na Visokoj školi za glazbu i dramsku umjetnost u Beču, sa završenim studijem teorijske fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, koji se razvio u respektabilnu pjevačko-scensku osobnost, osobito uspješan kao tumač Wagnerovih uloga i drugih snažnih bas-baritonskih likova iz talijanskog i slavenskog repertoara kao što su Verdijev Filip u Don Carlosu i Boris Godunov.

Mlade nade

Od mladih umjetnika, a to su po međunarodnom uzusu oni mlađi od trideset i dvije godine, prema mišljenju i samih kolega, najbolju perspektivu za međunarodnu karijeru ima tenor Tomislav Mužek, rođen 28. svibnja 1976. u Siegenu, u Njemačkoj, koji je prvu naobrazbu stekao na Glazbenoj školi u Varaždinu i nastavio na Sveučilištu za glazbu i dramsku umjetnost u Beču. Mužek je 1999. osvojio prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju Ferruccio Tagliavini, diplomirao i počeo solističku karijeru angažmanom za male uloge u Bečkoj državnoj operi. Godine 2000. potpisao je dvogodišnji angažman u Bremenu i tamo pjevao glavne uloge. Upravo je s uspjehom položio audiciju pred Zubinom Mehtom, i karijera mu je osigurana. Na svojim rijetkim zagrebačkim nastupima pokazao je uz lijep glas veliku muzikalnost i pjevačku kulturu, kao i držanje što odaje pjevača koji je stajao na velikim scenama. Mužek se nastavlja pjevački usavršavati kod glasovitog južnoameričkog tenora Ernesta Palacija.

Debutom 23. siječnja 1999. kao Leonora u Trubaduru diplomirana studentica zagrebačke Muzičke akademije, lirico-spinto-sopran Antonija Boroša, rođena u Zagrebu 4. veljače 1976, skrenula je na sebe pozornost kao na najveći pjevački potencijal koji se pojavio u toj ustanovi u posljednjih tridesetak godina. Angažirana je u HNK već u svibnju. Pogrešno vođena neprikladnim repertoarom nije još uspjela potvrditi prvobitna velika očekivanja. Godinu dana provela je na usavršavanju u Italiji pa se na jesen očekuju plodovi toga rada.

Bolje je sreće bila sopranistica Adela Golac-Rilović, rođena u Zagrebu 28. lipnja 1971, koja je diplomirala 1997, debitirala 1999. na Zagrebačkom ljetnom festivalu kao Kleopatra u Händelovoj operi Julije Cezar u Egiptu i prihvatila ugovorni angažman u splitskom HNK. Tamo je pjevala Euridiku u Offenbachovu Orfeju u podzemlju. U Zagrebačkoj je operi, u kojoj je u angažmanu od siječnja 2001, prvi put nastupila kao Marie u Donizettijevoj operi Kći pukovnije. Njezin lijep lirski sopran s koloraturama, pravilno tehnički vođen, sigurna muzikalnost, razvijeno umijeće interpretacije i pouzdanost pribavili su joj do sada desetak velikih opernih uloga i brojne koncertne nastupe. Izvrsno glazbeno i scenski ostvarena vrlo zahtjevna uloga Amine na nedavnoj premijeri Bellinijeve Mjesečarke u Osijeku te posebno uspio nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama u djelu Carmina burana čine je već sada nositeljicom repertoara.

Najperspektivniji operni mezzosopran je Martina Tomčić, rođena 6. svibnja 1975. u Umagu, diplomantica Visoke glazbene škole u Grazu i 1995. pobjednica Međunarodnog pjevačkog natjecanja Ferruccio Tagliavini. Iste je godine debitirala u Grazu kao knez Orlovski u Šišmišu Johanna Straussa. Dobro školovana, s glasom tamne mezzosopranske boje kompletnog opsega do eksponiranih visina, scenski iznimno nadarena, muzikalna, s inozemnim opernim i koncertnim iskustvom, zagrebačkoj se publici predstavila 2001. kao Preziosilla u operi Moć sudbine i ukazala na svoje velike mogućnosti, što je potvrdila kreacijom Carmen u Osijeku u studenome prošle godine.

Tenorska nada lirico-spinto-tenor Nikša Radovanović, rođen 22. kolovoza 1972. u Dubrovniku, diplomant zagrebačke Muzičke akademije, u angažmanu u HNK od siječnja 2001. ima iza sebe nekoliko većih opernih i operetnih uloga. Za standardni operni repertoar Verdija i Puccinija Radovanović ima najbolju prirodnu predispoziciju, ali bi više temeljite pažnje trebao posvetiti izgradnji vlastite pjevačko-umjetničke osobnosti kako bi se taj potencijal potpuno dokazao. Lirski tenor Tvrtko Stipić, rođen u Zagrebu 13. studenoga 1970, diplomirao na Sveučilištu za glazbu i dramsku umjetnost u Beču, slobodan umjetnik, s dosta nastupa u ulogama koje ne odgovaraju lirskom karakteru njegova glasa tek je u posljednje vrijeme kao Tamino u Mozartovoj Čarobnoj fruli i Elvino u Mjesečarki imao pravu prigodu da pokaže glasovnu ljepotu, visoku muzikalnost i cjelovitost glazbenoscenske interpretacije.

Od trojice baritonskih nada najbolje je startao Armando Puklavec, rođen 1. siječnja 1974. u Čakovcu, s diplomom Sveučilišta za glazbu i dramsku umjetnost u Beču. Njegov debut u naslovnoj ulozi Evgenija Onjegina 1999. u HNK u Zagrebu predstavio ga je kao dobro školovana cjelovitog glazbenoscenskog umjetnika s najboljom perspektivom. U listopadu 2000. pjevao je Zrinjskog, 2001. Germonta u Traviati i nestao iz vidokruga. Tomislav Bekić, rođen u Zagrebu 13. ožujka 1974, s diplomom zagrebačke Muzičke akademije, debitirao je 1998. na Zagrebačkom ljetnom festivalu u naslovnoj ulozi Suppéova Boccaccia. Do sada je ostvario dosta uloga i pokazao se kao vrlo pouzdan pjevač. Bez diplome Akademije, ali s vrlo lijepim glasom i muzikalnošću, plemenitom frazom i finim scenskim držanjem sve veću pozornost na sebe skreće Saša Ivaci, rođen u Zagrebu 13. travnja 1971, još član zbora HNK u Zagrebu od 1999. godine. Njegovi Amonasro u Aidi i Michele u Plaštu ukazuju na razvitak prema toliko deficitnom fahu pravoga dramskog baritona.

Bez diplome Muzičke akademije, ali sa skorom diplomom Stomatološkog fakulteta, s iskustvom trubača i s polugodišnjim stažem u zboru HNK u Zagrebu i Drugim mjestom na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Ondina Otta u Mariboru 2001, najmlađi među njima, bas Luciano Batinić, rođen u Splitu 16. svibnja 1977, na svojem je debutu 2. ožujka ove godine u ulozi Pimena u Borisu Godunovu osvojio lijepim glasom, muzikalnošću, osjećajem za frazu i za potpunog početnika nevjerojatno uspjelim scenskim nastupom. Položio je audiciju za studijsko usavršavanje pri Scali, i pred njim je, ako i dalje krene po dobru, najljepša budućnost.

Marija Barbieri

Prilog uredio Zlatko Vidačković