Glembajevi a la carte

Glembajevi a la carte

Ključ uspjeha predstave Fritzspiel u vrsnu je intelektualnom i inteligentnom humoru, te u savršenome skladu autorskog tima koji se nadopunjavao u suptilnoj kreativnosti

»Ludost nam, boginjo, pjevaj Leonea Ignjatu sina / Zaraznu kojano mnogim školarcima oduzme pamet. (...)«. Da će Fritzspiel započeti heksametrima u izvedbi Zbora homerskih neorapsoda, pulski su teatroljupci znali tjednima prije praizvedbe.

O novoj drami Borisa Senkera u gradu se dugo nagađalo, a tek je poneki uporni zantiželjnik imao prilike zirnuti u poneke ulomke. Fritzspiel, koji je 10. srpnja otvorio 7. MKFM na Kaštelu Povijesnoga muzeja, devedeset je minuta nasmijavao publiku, a glumački ansambl nagrađivan je aplauzom na otvorenoj sceni.

Ključ uspjeha predstave Fritzspiel u vrsnu je intelektualnom i inteligentnom humoru, te u savršenome skladu autorskog tima koji se nadopunjavao u suptilnoj kreativnosti. Poenta Fritzspiela jest u autoironizaciji vlastitoga posla, što je svaki pojedini autor i izvođač u predstavi, lišivši se taštine, doveo do vrhunca. Senker se šalio na račun teatrologije, Robert Raponja našalio se s namjerno prljavom kazališnom i filmskom režijom, koreografkinja Maja Đ urinović zarekla se da Glembajevi mogu biti plesnokazališni događaj s naslovom Posljednji valcer u Agramu, sačinjen prema receptu Pine Bausch, te ga je publici ponudila kao Desert, a Arinka Blašković ravnopravno se pridružila čitavome cirkusu nasmijavši publiku glazbom i bljesnuvši u posljednja dva dijela Fritzspiela: u Iznenađenju šefa kuhinje i u Konjaku By, by, Glembay.

Kostimografkinja Marinela Jeromela pokazala je izniman smisao za humor, imajući hrabrosti u svojim kreacijama komentirati dosadašnja naša iskustva s kostimima u salonskim komadima. Iako je najavljivan kao lepršava i zabavna igra (njem. Spiel) s publikom i Krležom (za prijatelje — Fritz), Fritzspiel samo naizgled ostavlja takav, lepršavi dojam. Ipak, ako će nekomu biti sasvim dovoljna lepršavost u ovoj slojevitoj i serioznoj komediji, valja reći da ni takav gledatelj neće biti razočaran.

Aperitivi i predjela

Temeljna ideja Fritzspiela jest da, prema riječima Borisa Senkera, zorno pokaže kako se pod naoko posve različitim dramskim licima skrivaju svagda iste kazališne maske i kako se u naoko posve različitim dramskim radnjama ponavljanju svagda iste situacije. I tako su Gospoda Glembajevi ponuđeni na petnaestak načina, a koje će od njih gledati, publika bira prije početka predstave, zaokružujući na jelovniku ili špajzkarti glavno jelo, specijalitet mediteranske ili panonske kuhinje i desert. Fiksni dijelovi spomenutoga kazališnog obroka su aperitiv, hladno predjelo, toplo predjelo, iznenađenje šefa kuhinje i digestiv. Iz uloge u ulogu transformirale su se dvije glumice — Slavica Knežević (Barunica Castelli), Jasna Đ uričić (Sestra Angelica), četiri glumca — Boris Isaković (Leone), Željko Vukmirica (Naci Glembay), Dražen Bratulić (Puba Fabriczy) i Jugoslav Krajnov (Silberbrandt) te zbor (ansambl MKFM-a).

Strukturu dramskoga teksta Fritzspiel Senker duhovito suprotstavlja imperativnom redoslijedu tradicionalnoga jelovnika. Najprije aperitiv, Travarica Glembaida, prema Homerovu receptu, kojim glumački ansambl u heksametrima upućuje publiku u genealoško stablo obitelji Glembay, izazvavši time prve salve smijeha. Hladno predjelo — Plata Glembay, školska drama, bizarni su školnički Glembayjevi utemeljeni na stvarnome iskustvu Acije Alfirević, koja je Krležu predavala polaznicima dopunske nastave hrvatskoga jezika u Njemačkoj. Taj dio Fritzspiela ujedno je autorski komentar povijesne činjenice da je Krleža pokušavao spriječiti uvrštavanje svog djela u školsku lektiru. Intimne ispovijedi »hospitaliziranih članova obitelji Glembay«, koje je slušao doktor Senker u ulozi psihoanalitičara, na ovome jelovniku su »toplo predjelo: psihodrama, Bilješke dr. Altmanna (...)«. U psihodrami redatelj Raponja nekoliko se minuta igrao voajerskom perspektivom koju Robert Altmann koristi analizirajući likove, primjerice u Kratkim rezovima. Projiciravši na filmsko platno u pozadini krupne planove lica s pozornice, efekt je postignut: Krležine dramske osobe, na sveopću radost publike, gotovo da su ispovraćale svoje već davno sažvakane probleme. Tri vrste tragedije — grčka, prema Eshilu, klasicistička, prema Racineu, ili elizabetinska, prema Shakespeareu, glavno su jelo u Fritzspielu. Premijerna publika odabrala je Shakespeareov recept Leone, Madman of Agram. Ubojstva, incestuoznost, brakolomstva, nerazriješen Edipov kompleks — temeljne su dramaturške dodirne točke Hamleta i Leonea, koje su u redateljskoj interpretaciji obilato i lucidno začinjene antologijskim mjestima iz bogatih opusa velikih majstora komedije. Tako je redatelj tragediju plašta i mača, koja se hrani isključivo krvlju, odjenuo u sasvim osebujan mozaik smiješnoga, nastao od kockica nadahnuća na montipajtonovski, vudialenovski, brešanovski i felinijevski način. Najviše smijeha izazvala su dva domaća specijaliteta — tragikomedija Ožalošćena porodica Glembaj prema Nušićevu receptu i pučki trač Ste čuli da se Fanika s detetom hitila kroz prozor?. Zahvaljujući bezbrojnim Senkerovim dosjetkama i iznimnim kreacijama, glumački vrhunac predstave bile su upravo te dvije igre.

Nenasilno i nepretenciozno

Kazališna predstava Fritzspiel velika je po dramskome tekstu koji je u ovome trenutku iznimno bitan za hrvatsko glumište, velika je i po glumačkim interpretacijama, po redateljevoj odluci da nakon (koliko?) godina prvi dade posao izvrsnim srbijanskim glumcima u hrvatskome kazalištu, a najveća je po apsolutnoj sposobnosti da nenasilno i nepretenciozno progovori o kazalištu samom, te da demistifikacijom kazališnoga čina pokaže pravu snagu čarolije igre.

Dubravka Lampalov