Gledatelj u zemlji čudesa

Gledatelj u zemlji čudesa

Zanimljiv pokušaj interaktivne suradnje umjetnika i građana

U Zagrebu je 11. srpnja počela prva smjena drugog po redu Urbanog festivala, koji putem infiltracije umjetničke djelatnosti u urbani život te intenziviranjem komunikacije stanovništva, pokušava stopiti grad i ljude koji su se u njemu zatekli u interaktivnu suradnju.

Nakon kraćeg natezanja organizatora s gradskom upravom festival je ipak krenuo manifestom održanim na Cvjetnom trgu. Prvi performans, Željka Zorice, Let the history talk, pomaknut je za posljednji dan.

Prvo duhovno iskustvo bio je Janos Sugar, Mađarska, koji je glavni kolodvor odlučio iskoristiti za party. Grupirajući nas u dvije skupine: aktere, one koji na slušalicama slušaju zadanu glazbu, i promatrače, one koji promatraju one sa slušalicama, koji bi trebali biti plesači, propituje kontekst zabave u urbanoj sferi. Nakon nekog vremena ljudi odlaze s nedefiniranim smiješkom, kao nakon okupljanja Krišninih sljedbenika, na kojem je bilo čudno, zgodno, ali o čemu je tu zapravo riječ?

Sljedeća od mogućnosti bila je Miris odsutnosti Cecilije Mandrile, Argentina, koja je u raznim umjetničkim radovima, čije je dijelove skupljala tijekom putovanja našla građu za svoje lutke. Naime cijeli sustav funkcionira ovako: ona građanima nudi da posvoje jednu njezinu lutku, a zauzvrat joj oni na identifikacijskoj kartici lutke ostavljaju svoju adresu, da ona svakoga trenutka može stupiti u kontakt s lutkom. Usvojivši jednu njezinu lutku, pitala sam se što ta lutka, tj. skupina njezinih sjećanja, o kojima ništa ne znam, znači za mene?

Poslije ste u dva navrata mogli produbiti svoj emotivi odnos s gradom. Prvi performans nazvan je Shadow casteres ili Bacači sjena, u izvedbi skupine internacionalnih umjetnika, čiji se projekt bavi vlastitom spoznajom grada. Naime Shadowcastersi nas s mapom grada šalju na koordinirane rute, u kojima malim intrigantnim okidačima za našu podsvijest, stimuliraju naše detektivsko osjetilo i osjećaj za detalje, omogućujući emotivno pamćenje određenoga dijela grada. Sve to upućuje nas na vrlo koristan način mišljenja, koji je katkad iz čiste lijenosti zanemaren: sve može imati svoje značenje, ako mu dodamo neki svoj emotivni kôd.

Gradski razgovori

Juha Valkeapaa, Finska pozabavio se u svojim Gradskim razgovorima pridavanju odgovarajućih, trenutačnih, vibracija stvarima i pojavama, na koje je naišao u jednosatnoj šetnji gradom.

Njegovo je osnovno iskustvom stečeno pravilo da sve može imati emotivne značajke kakve mu odlučiš pridati u tom trenutku. Sve je svemir i ljubav, sve sklad, sve zapravo Bog i umjetnost, svaka je realnost relativna, pa se postavlja pitanje šta je sada istina?

Kad se postavilo to pitanje, došli smo do Fakulteta o stvarima koje se ne mogu naučiti iz Makedonije. Oni svoje ishodište nalaze u samoobrazovnoj instanci; što znači da si sam sebi sve: student, profesor i predmet proučavanja, te tim putem pokušavaju shvatiti odnos između istine i zbilje. Subjektiviziranjem sustava školstva te čineći od svakog pojedinca posebnu i jedinstvenu instituciju, anarhijom, dosežu svoj cilj u samouništenju. Fru je svoj performans izveo u stilu najbučnijeg manifesta na Trgu bana Josipa Jelačića, i sugestivno nas privolio na barem virtualni pristanak na samouništenje. Nakon performansa u Mami je priređen upis na njihov fakultet. Svatko je uz minimalnu naknadu mogao dobiti indeks i početi sa samoobrazovanjem.

I tako sada već totalno izbezumljeni dolazite na promociju www.problemmarket.com. U Maminoj videodvorani dočekuje vas glazba i dva poslovna čovjeka, a propagandni materijal uredno je složen na stolce. Davide Grassi i Igor Štromsjer, Slovenija, direktori su Problemmmarketa, koji je dioničko društvo. A njihova je filozofija ovakva: ... mi vjerujemo da su problemi začin naših života, kada se suoči s problemom, pojedinac mora kreirati energiju kako bi ga se riješio. Stoga oni probleme vide kao katalizatore energije. U tome smislu problemi imaju vrijednost i njima je moguće trgovati. Tako se otvara burza problema i uskoro gledate njezinu prezentaciju na zaslonu, vidite kako se grana, kako različiti mešetari govore o tome kao o nečemu veoma važnom. Otkrivate da ta podružnica ima svoju monetu i svoja pavila, već razmišljate kako se uključiti u čitavu igru. Istovremeno ne shvaćate da ste pridajući takvoj apsurdnoj građi realne konotacije uvučeni u sferu virtualne stvarnosti.

Na kraju nas Fru upozorava da obratimo pozornost njihovim sajtovima posvećenim kapitalističkim organizacijama s ovim objašnjenjem: gore naveden objekte, tzv. idole našega kapitalističkog vremena, idealiziranje putem Interneta pretvorit će u mitologiju, te će tako od njih, kao i od svih mitoloških čuda, ostati zapisi, web-adrese. Ali nije li čovjek stvoren na sliku Boga?

Ako su to bogovi Urbanog festivala, kako se čini, dolazimo do zaključka da je materijalizam osnovno počelo, a sve teži samouništenju. Na kraju ste već pomalo i prestrašeni, napuštate Mamu i s olakšanjem shvaćate da već u dugoj ulici postoji čitav jedan posve drukčiji svijet; ljudi koji piju kavu, nesvjesni postojanja Urbanog festivala, koji se ne pitaju gdje se nalaze i kamo sve to ide.

Morana Foretić