Dudek i Tumplek

Blaži oblik kasnoga paljenja (bosanskih svjećica, pali se na guranje) udružio se s izrazima: šašavac, zvekan, šmokljan, tikveš(glava prazna kao tikva, a i takva oblika), bukveš, bukvan (glava tvrda kao bukva), zvrkan (zvrkast, ćaknut), šempija (tal. scempio — glup, budalast)

Kad želimo koga povrijediti, poniziti, na raspolaganju nam je širok dijapazon uvreda. Jedne će istaknuti nečiju slabu pamet, druge nesnalažljivost, nespretnost, a neke naivnost, lakovjernost, kao osobine koje se u današnjem kapitalizmu sa zakonima džungle smatraju prezira vrijednima. Oštrije posežu za psihijatrijom: idiot, kreten, imbecil, debil; tu nema deminutiva, a ni šale; zatim za fiziologijom (popišanac, posranac kao blaže varijante, a seronja kao jača). Slijedi životinjsko carstvo: konj, vol, bik, pseto, krava, koza, ovca, svinja, prasac, majmun, guska, kokoš(u usporedbama sudjeluju i mnoge druge: gega se kao patka, hoda kao medvjed, vuče se kao kljuse, smrdi kao tvor, ima uši kao slon, bori se kao lavica, on je stari lisac itd.). Među njima ima i ublažavajućih — kad za koga kažemo da je magarac ili lijena mazga koja ne uči, da skače po drveću kao vjererica, da se dijete, eto, zamazalo, prase malo, koje je inače pile jedno.

Bedak i blesača

No najviše je onih koje se svako malo očešu o pamet i karakter. U takvu »čašćenju« prednjači budala (tur. budala i abdal, istoga značenja — glupan, luđak, a jednim udarcem ubija 2 roda, m. i ž.), glupan, blesavac, a u sjevernoj Hrvatskoj bedak (da se žene ne bi uvrijedile kako njih nema, evo i njima: glupača, blesača, bedača). Čuje se, premda rjeđe, i bena (tur. bön — glupan, idiot, budala), pa i mamlaz (mađ.) u istom značenju. Blaži oblik kasnoga paljenja (bosanskih svjećica, pali se na guranje) udružio se s izrazima: šašavac, zvekan, šmokljan, tikveš(glava prazna kao tikva, a i takva oblika), bukveš, bukvan (glava tvrda kao bukva), zvrkan (zvrkast, ćaknut), šempija (tal. scempio — glup, budalast), bezveznjak (nema veze s mozgom, razumom). Nespretnjakovići, nesposobnjakovići, šeprtlje, šantavci (mađ. onaj koji šepa, no u nas se čuje i u izrazu »šantavac, ne znaš tko ti glavu nosi«) česti su izrazi za pikzibnere (pik — boja u kartama; njem. sieben — sedam = pikova sedmica, najslabija karta u nekim kartaškim igrama; pren. oznaka za malog, bezvrijednog čovjeka na kojega se nitko ne osvrće, koji je zadnja rupa na svirali) koji sve zabrljaju. Blizak im je i mlikoguzan (ni salo ni meso); njega nemojte tražiti u rječnicima jer ga ondje nema. A on se približio grupi koja je kao stvorena za izrugivanje — beskičmenjacima kakav je papučar, papak (primitivac, seljačina), papan (sve to, a u socijalizmu i milicajac, kojega je više krasila tupost nego pamet), šonjo (slabić, mlakonja, mekušac, povodljivac — jedan mali kuriozum: u Šonjinu rječniku te riječi nema).

Lupetanje i mudrijašenje

Zanimljivo, i filozofija se našla u sferi poruge. Premda riječi filozof i lumen nemaju primarno pogrdnu konotaciju, i one se — uz pametnjakoviće i mudrijaše — mogu upotrijebiti (i) kao uvrede. Kad se za nekoga kaže da je ’pravi filozof’, onda to zacijelo nije novi Kant, nego netko tko mudrijaši (pravi se mudrim), pametuje, a zapravo se na sva usta razmeće svojim neznanjem, držeći da je lupetanje bez kraja i konca — filozofiranje. Filozofi sasvim sigurno nisu očekivali da će se naći na nogometnom travnjaku, dapače izazvati bijes navijača kada igrač domaće momčadi samo petlja, a ne puca prema protivničkom golu (»što li taj filozofira u šesnaestercu«).

No ima i onih nesnalažljivih i prostodušnih šeprtlja koje nas razoružavaju nepomućenom dobrotom. Nije slučajno što su za njih rezervirani kajkavski izrazi. Dadeki i lajbeki (uz spomenute bedake) prije izazivaju samilost nego ljutnju. A dva popularna mandla — Dudek i Tumplek — literarni su produkti. Dudeka (koji je postao dudek, opća imenica) mogli su upoznati i današnji naraštaji, jer je TV napravila dobar potez — reprizirala je izvrsnu TV seriju Mladena Kerstnera Gruntovčani, u kojoj je Dudek glavni lik.

No o Tumpleku (a i on je neko vrijeme bio tumplek, dakle opća imenica) malo se zna. Danas je mladima, koji ni koraka ne naprave bez svojih vokmena, teško razumljivo da su se nakon Drugog svjetskog rata (a još više u vrijeme rata) ljudi okupljali oko radioaparata i slušali vijesti, prijenose nogometnih utakmica, poneku zabavnu emisiju. Jedna od najslušanijih u ranim 50-ima (nedjelja, 20,00-20,30) bila je Porodica Veselić(u sklopu Vesele večeri). Upravo se u toj emisiji pojavio Tumplek, kojega je iz etera u živi kip pretočio legendarni Viki Glovacki. Bio je niska rasta, zalizane kose, široke glave (reklo bi se bulje) i visoka čela. Zabacio bi sako malo na leđa (to je trebalo biti frajerski) i tako giljao na Špicu, cilj svih frajera. Naravno, sve bi mu pošlo krivo, no on bi iduće nedjelje lansirao novi, jednako šeprtljav, štos. Ljudi su se (tada još) smijali, častili jedan drugoga izrazom tumplek jedan, što ni u kome nije budilo agresiju, a kamoli mašanje za pištolj. Tumplek je nastao od njem. doppelt, dvostruk. Naime, nekoć se cipele nisu kupovale samo za jednu sezonu (moda je bila u desetom planu), nego su trebale trajati što dulje. Kad bi se jedan potplat (od prave kože) poderao, postolar je stavljao na njega drugi sloj (tumpl). Potumplane cipele služile su svrsi kao nove. Kad tko ne bi imao glazbenoga sluha, reklo se da ima potumplana vuha, a onaj potumplana mozga bio je tumplek. Bezazlen, simpatičan, »ni mrava ne bi zgazio«. Vrlo čest u eri varijetetske zabave i nenadmašnog majstora skečeva Vikija Glovackog. Koji ga je furao i furao, a onda svojim antologijskim Starim fijakerom i otfurao sa zagrebačkih ulica. Na kojima već odavno nema ni fijakera ni prostodušnih pristojnih ljudi. No to više nije moja priča.