Drama u dušama

Drama u dušama

Prizor velikoga bala dobio je aplauz na otvorenoj sceni: impresivna scenografija u potpunosti je pokazala svu veličinu pozornice Cankarjeva doma, donoseći doista ugođaj otmjenog plesa u dvorani neke peterburške palače

Tri predstave legendarnog ruskog Boljšoj teatra otvorile su ovogodišnji pedeseti, jubilarni, Ljubljanski ljetni festival. Nakon baleta Giselle i koncerta opernih solista, izveden je Evgenij Onjegin Petra Iljiča Čajkovskog, u režiji Borisa Pokrovskog. Predstava koja je gostovala u Ljubljani izvorno je postavljena u ljeto 1944. i kasnijih se desetljeća samo obnavljala u istoj režiji, ali drugim solističkim podjelama. To govori da smo u Ljubljani gledali realistički postavljenu operu, ali nikako i staromodnu, jer iako nas je prenijela u Puškinovo doba, svi likovi bili su tako sjajno glumački postavljeni kao da je riječ o drami, a ne operi. To je ono po čemu je Boris Pokrovski poznat, to je ono što zasigurno pamte članovi ansambla mariborske opere s kojima je postavio ovaj naslov potkraj osamdesetih godina, a to je i ono po čemu ćemo pamtiti ovu po mnogočemu sjajnu izvedbu.

Realistična scenografija

U realistički postavljenoj scenografiji Alene Pikalove, koja klasičnim promjenama školski niže scene na punoj i polupozornici, odigravao se Evgenij Onjegin, koji je već u prvom prizoru predstavio četiri sjajne pjevačice: ljupku i zanesenu Tatjanu (Lolitta Semenjina), vrckavu i poletnu Olgu (Irina Dolženko), smirenu Filipjevnu (Elena Manistina) i ozbiljnu Larinu (Irina Udalova). Glasovi sestara Tatjane i Olge sjajno su zazvučali iz kuće na imanju te su s dijalogom koji vode Larina i Filipjevna tvorili moćan kvartet koji je ukazao na potencijal pjevačica. Susret Olge i Lenskog, kao i njihov tajni ljubavni razgovor, precizno je režiran kao da je riječ o krupnom filmskom planu.

Tatjana je blistala u drugoj slici, kao uostalom i Filipjevna, koja iako u maloj ulozi ostaje u svijesti gledatelja kao velika pjevačica...

Stanovito razočaranje bio je nositelj naslovne uloge — prve večeri Onjegina je pjevao Vladimir Redkin, pjevač ugodne pojave, vitak i visok, bas-bariton nešto tamnije boje — koji se u ključnom trenutku susreta s Tatjanom u vrtu pokazao potpuno neadekvatnim: hladnim, forsiranim zapjevom on uopće nije odavao gospodsku crtu koju ima Onjegin — svjetski čovjek željan putovanja i slobode, ali gentleman koji ne želi uvrijediti Tatjanu. Način na koji je u ovoj sceni nastupio Redkin kao Onjegin bio je samo to: uvreda i grubo odbijanje romantičnog i zanosnog ljubavnog pisma jedne mlade djevojke.

U sižeu opere Evgenij Onjegin — osim nesretne pogibije Lenskog — nema velike drame. Ona je međutim u dušama protagonista, i to je ono što je režiser Pokrovski ispravno postavio. Koliko su pojedini protagonisti uspjeli slijediti njegovu režiju, utoliko je predstava bila uvjerljivija. Pjesnik Lenski (Vsevold Grivnov) bio je lirski i osjećajan karakter, no scenu dvoboja ipak je, nažalost, obilježilo glasovno forsiranje Redkina...

Ugođaj otmjenog plesa

Prizor velikoga bala dobio je aplauz na otvorenoj sceni: impresivna scenografija u potpunosti je pokazala svu veličinu pozornice Cankarjeva doma, donoseći doista ugođaj otmjenog plesa u dvorani neke peterburške palače. U toj je sceni ostao zapamćen Gremin (Vladimir Matorin), koji je ariju ispjevao u karakteru podsjećajući na oca Germonta u Traviati. Vrhunac predstave ipak je bio završetak — ponovno nas, doduše, nije oduševio Onjegin, ali zato jest Tatjana. Ona je bila odlična u završnim prizorima predstave, a na poklonu je nagrađena ovacijama.

Orkestrom Akademskog državnog Boljšoj teatra iz Moskve ravnao je njegov stalni dirigent Fuat Mansurov. Iskusni dirigent dobro je vodio predstavu, manje nesuglasice nastale su u prvoj sceni nastupom razigranog zbora i baletnog ansambla, no režija koja ne podnosi statične prizore, u kojoj gotovo svaki zborist ima svoju malu dramsku ulogu, otvara mogućnost za glazbena razilaženja. Ta su pak bila zanemariva pa treba reći da je glazbeno vodstvo na koje je u svakom trenutku odgovarao raspoloženi orkestar bilo na visokoj razini. Na kraju treba postaviti pitanje: Uz tako dobro postavljenu predstavu i uspješnu žensku solističku podjelu, zar u Rusiji nema boljega baritona od Redkina u naslovnoj ulozi? Zar su baš svi već na zapadu?

Svjetlana Hribar