Čežnja za rodnim krajem

Čežnja za rodnim krajem

Jedino što je privuklo pozornost i izazvalo oduševljenje mariborske publike jest temperament karakterističnih rumunjskih narodnih plesova u izvedbi odličnih mariborskih plesača, većinom Turcuovih sunarodnjaka

Rumunjski baletni umjetnik Marin Turcu djeluje od 1987. u Baletu Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru, kamo je sa suprugom Majom Srbljenović-Turcu otišao poslije petnaest godina angažmana na mjestu baletnog prvaka u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Marin Turcu ostvario je novu mariborsku baletnu premijeru, odnosno praizvedbu plesnog projekta Transilvanija.

Razumljiva je čežnja i neraskidiva povezanost s rodnim krajem svakoga čovjeka, napose umjetnika. Zatvorim oči, misli mi pobjegnu, polete u Transilvaniju. Obuzme me čuvstvo blaženoga mira. Duša zapleše..., iznosi Marin Turcu nadahnuće za svoju predstavu u kojoj se koristio glazbom rumunjskih skladatelja Dumitra Farcasa, Gheorgha Zamfira, Mihaila Jore, Cipriana Porumbescua, te glazbom Pabla de Sarasatea, rumunjskom, mađarskom, ciganskom i ruskom narodnom muzikm. U predstavi je posegnuo za povijesnim likom transilvanskog (sedmogradskog) vladara iz sredine 15. stoljeća, vlaškoga vojvode Vlada Tepeša, čija je osoba poslije poslužila za nastanak legende o vampiru Drakuli. Tepeš je bio poznati borac protiv Turaka, u čemu je imao veliku papinu potporu. Bio je strog i pravedan prema svim klasama i staležima, ali je nemilosrdno kažnjavao neposluh. Plesna priča govori o upadu Turaka u selo i pogibiji mladića. Svi ga oplakuju, a Tepeš kreće u osvetu i kažnjava Turke. Na kraju se događanje prebacuje u današnje vrijeme kao apoteoza junaštva i opstojnosti naroda. Marin Turcu tim je uratkom, trajanja oko sat i petnaest minuta, dao velik prinos promicanju svoje domovine, čemu također pridonosi bogata programska knjižica predstave sa zanimljivim tekstovima o rumunjskoj povijesti i glazbi.

Naivnost i tanahnost

No, prinos Marina Turcua plesnoj sceni nešto je sasvim drugo. Ovakav način zamisli i ostvarenja baletne, ili plesne predstave svejedno, izvan je vremena i prostora današnjega promišljanja glazbenog kazališta. Takva naivnost dramaturškog protoka (drame zapravo i nema) i tanahnost koreografskog i scenskog izraza ne bi prošli ni u vrhuncima zanosa epohe romantizma! Jedino što je privuklo pozornost i izazvalo oduševljenje mariborske publike jest temperament karakterističnih rumunjskih narodnih plesova u izvedbi odličnih mariborskih plesača, većinom Turcuovih sunarodnjaka. No, takva jedna ili dvije folklorne točke premalo su da bi popunile cjelovečernju predstavu.

Ono s čime je Turcu, pak, sasvim izgubio kompas jest lik Vlada Tepeša što ga je dodijelio samomu sebi. Njegovo pompozno prohodavanje i poziranje prekriženih ruku djelovalo je groteskno i nije opravdalo Tepešovo povijesno značenje.

Ostali solisti i ansambl zdušno su se trudili što bolje ostvariti svoj zadatak. Do izražaja je naročito došao plesni temperament Edwarda Cluga u ulozi Siromaha, i u njegovoj originalnoj, vrlo zanimljivoj svojevrsnoj varijaciji sa štakom. Sudjelovali su Valentina Turcu u ulozi Ileane, Tanja Baronik kao Ciganka, Sergiu Moga kao dekorativni Tepešov čuvar. Idiličnost sedmogradskog krajolika i živopisnost ciganske skupine naznačili su scenografija Janeza Rotmana i kostimi Marina Turcua i Lea Kulaša.

Davor Schopf