Vijenac 219

Glazba

CD jazz

Četiri bonusa

Herb Ellis, Nothing But the Blues, Verve, 521 674-2

CD jazz

Četiri bonusa

Herb Ellis, Nothing But the Blues, Verve, 521 674-2

Već je dobro poznata i sad dulje vrijeme ustaljena praksa pojedinih vodećih diskografskih etiketa u svijetu, koje posjeduju povijesne i vrijedne snimke klasike jazza, da materijal s nekadašnjih LP-ploča objavljuju na kompakt-diskovima. Tako brojni CD-ovi nisu ništa drugo do remasterizirana i digitalizirana izdanja koja današnji ljubitelji jazza, diskofili, a da ne govorim o stručnjacima, s veseljem prihvaćaju, a u pojedinim slučajevima i prepoznaju. Same etikete koje takvim izdanjima profitiraju, prodajući ponekad staro za novo, obavljaju ipak i jednu kulturološko-povijesnu zadaću upoznajući današnje naraštaje ljubitelja jazza, pa i glazbenika, s nekim vrijednim trenucima povijesti jazza. No to nije i sve! Kompaktne ploče, kao što je znano, dopuštaju veću minutažu snimljenog materijala od nekad popularnih vinilki, ograničenje kojih se svodilo na maksimalnih dvadesetak minuta po strani ploče, pa su se diskografske tvrtke tako dosjetile da u svojim arhivima posjeduju i neke, zbog duljine trajanja, ili odluka samih glazbenika ili pak producenta, neobjavljene snimke. Nastali su tako bonusi, simke koje su sada na CD-u, u kombinaciji sa već na LP-u objavljenim, prvi put dostupne ljubiteljima jazza.

Jedan je od vrlo dobrih primjera za to i CD Nothing But the Blues gitarista i skladatelja Herba Ellisa i njegova kvinteta, čuvene tvrtke Verve, koja nam u dakako remasteriziranom izdanju i novom akustičnom ruhu donosi niz prvorazrednih snimaka Herba Ellisa, zabilježenih u studiju Capitol u Holywoodu 1957. Dodatak čine čak četiri bonusa zabilježena godinu poslije u Parizu.

U bloku snimaka u studiju Capitol predstavljen je kvintet Herba Ellisa, tada uz Jimmyja Raineya i Tala Farlowa vodećeg američkog jazz-gitarista, s trubačem Royem Eldridgeom, tenor-saksofonistom Stanom Getzom, kontrabasistom Rayom Brownom i bubnjarom Stanom Levyjem. U tom se projektu Ellis zauzeo da to bude ploča posvećena instrumentalnom bluesu i srodnim mu skladbama swinga, uzevši u kvintet bez glasovira vrhunske bijele i obojene džeziste, prekršivši pritom i neka nepisana pravila. Ellis, Getz i Levy zastupali su prvu, a Eldridge i Brown drugu grupu. Bez obzira na raznorodne provenijencije i različite stilove sviranja, te glazbenike ništa nije mogo spriječiti da u skladnom zajedničkom sviranju bluesa i swinga ostvare izvrstan album Nothing But the Blues, pri čemu su Ellis, te napose inače coolerski usmjeren Getz, pokazali iznimnu nadarenost i gotovo privrženost spomenutim fenomenima jazza.

Izbor skladbi bio je sasvim u stilu temeljne zamisli projekta. Legendarne su skladbe Tin Roof Blues, Royal Garden Blues i Soft Wind, a razumljivo posve novim obradama za kvintet bez glasovira, bile programski dopunjene tada originalnim blues-temama koje potpisuju Raymond Matthews Brown (Ray Brown) i Herbert Mitchell Red Ellis (Herb Ellis). Pap’s Blues i Blues for Junior Ray Brown napisao je za potrebe albuma, dok Blues for Janet supotpisuje s Herbom Ellisom, Ellis se pak kao autor javlja skladbama Big Red’s Boogi Woogie i Patti Cake.

Etiketa Verve materijalu s LP-ploče (Verve MV 2529) na ovom CD-u nudi čak četiri bonus-tracka s Herbom Ellisom, ali u sklopu njegova nastupa s glasovitom grupom producenta Normana Granza Jazz at the Philharmonic iz 1958. godine. Tako uz Ellisa slušamo pijanista Oscara Petersona, bubnjara Gusa Johnsona te nekoliko istaknutih gostiju. U Clo’s Bluesu to je legendarni tenor-saksofonsit Coleman Hawkins, u Pihil’s Tune autor skladbe Roy Eldridge, a u Mic’s Jump znameniti trubač Dizzy Gillespie.

Gitarist Herb Ellis dolazi iz jugozapadnoga Teksasa, područja koje je dalo nekoliko povijesnih jazz-ličnosti, primjerice trubača Orana Hot Lips Pagea, trombonista i vokalista Jacka Teagardena i multiinstrumentalista Jimmyja Giuffrea.

CD Nothing But the Blues Herba Ellisa, sa četiri spomenuta još neobjavljena bonus-tracka, naprosto je izvrsna ploča mainstream-jazza, kojoj za preporuku ljubiteljima jazza nije potrebno naglašavati ni njezino neprijeporno povijesno značenje.

Mladen Mazur

Vijenac 219

219 - 25. srpnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak