Čarobni brijeg pokretnih slika

Čarobni brijeg pokretnih slika

Ovogodišnje, četvrte po redu, izdanje Motovun Film Festivala donosi nam prave filmske poslastice. To se ne odnosi isključivo na njegov glavni program, nego i na njegove intrigantne paralelne selekcije

Ako Cannes ima svoje stube prekrivene crvenim sagom po kojima se penje bjelosvjetska festivalska elita prema Grand Theatreu Lumiere, Motovun ima svoj prokleto skliski i strmi uspon koji vodi prema kinu Trg. Prepustimo analitičarima koji vole baratati festivalskim brojkama da izračunaju koliko će se pari tenisica, salonki i sandala idućega tjedna probijati ispod gradske volte i koliko će stražnjica završiti na tlu. No, Motovun Film Festival prerastao je u prvorazrednu medijsku atrakciju i privlači sve veći broj filmskih ovisnika, ali i običnih znatiželjnika, koji će od 30. srpnja do 3. kolovoza hodočastiti u motovunski kaos po dnevnu dozu filmova i malvazije. Jedni će opet psovati Busha jer nije ratificirao protokole iz Kiota, pogleda uprtih u nepomične motovunske propelere. Drugi će opet psovati raspjevanu škvadru ispod murve, jer im ometa projekcije filmova. A elitisti će opet prigovarati da se festival pretvara u seoski vašar, sanjajući o Motovunu kao celuloidnoj inačici elegantnog Spoleta. No, premda motovunski organizatori vole opisivati svoju festivalsku lokaciju kao čarobni brijeg pokretnih slika, prošlogodišnji program dokazao nam je kako se najintrigantnije stvari ne zbivaju na njegovu brijegu, nego u njegovu podnožju, dakle, u kanalu. Da se nastavila ovakva praksa, kanal je mogao postati motovunskom brijegu ono što je Slamdance u odnosu na Sundance.

Ovogodišnje, četvrte po redu, izdanje Motovun Film Festivala donosi nam prave filmske poslastice. To se ne odnosi isključivo na njegov glavni program, nego i na njegove intrigantne paralelne selekcije. Jedna nam donosi retrospektivni presjek suvremene hongkonške kinematografije i obuhvaća njezine najutjecajnije predstavnike, od perjanica art filma (Wong Kar-Wai, Ann Hui, Fruit Chan), do kultnih faca u ozračju kung-fu akcića (Johnny To). A druga će nam ponuditi pregršt zaboravljenih, zabranjenih i zajebanih filmova, u rasponu od portugalskih homoerotskih ekscesa koji dokidaju granice između erotike i pornografije (Joao Pedro Rodrigues), do filmova napisanih za slijepe (Blind Guys) i sineasta koji su tijekom proteklih desetak godina pali u namilost iz političkih razloga (Srđan Karanović, Karpo Godina). No, čarobna formula 3Z, koja se krije u njezinu naslovu, može se primijeniti i na glavni festivalski program. Doduše, njegovi naslovi nisu zabranjeni, ali su zato dostatno zajebani. A hoće li nakon posljednje festivalske večeri postati zaboravljeni, to nadasve ovisi o milosti i nemilosti naših distributera. Danas u Motovunu, sutra u kinu, a prekosutra na TV Nova? Čisto sumnjam.

Jedini naslov iz službene festivalske selekcije koji, vjerujte mi, treba zaobilaziti u velikim krugovima, upravo je onaj koji će zbog osmogodišnje šutnje njegova autora mnogi festivalski hodočasnici zasigurno očekivati s najvećim nestrpljenjem. Riječ je o Prašini Milča Mančevskog, tom pretencioznom spoju Leoneovih špageti-vesterna i Kapetana Lešija, čiji je autor postao vječnim taocem svojih autoreferencijalnih poruka i prežvakanih aluzija na balkansku klaonicu danas. Tek toliko da ne mislite kako vas nisam na vrijeme upozorio. No, prijeđimo na one najslasnije festivalske komade i odaberimo one koje se nipošto ne bi smjeli propustiti.

Hundstage

Nesretne kreature iz filma Urlicha Seidla bauljaju parkiralištima prodajnih centara i vrtovima svojih montažnih kućica bečke suburbije, na rubu živčanog sloma, u vječnoj iluziji stvarnosti, razapete između milenijskih histerija i nasilnog seksa, poput oživjelih likova s fotografija Diane Arbus. Sparina u kojoj se dave autorovi freakovi nepodnošljiva je. Svaki dodir, svaka gesta, svaki novi razgovor, svaki dodatni nasilni udarac i svako dodatno iskazivanje nježnosti postaju suvišni. Igra je definitivno izgubljena. Sadistički držim fige da tijekom projekcije Seidlova zajebanog filma motovunska noć bude prokleto sparna, pasja i nepodnošljiva, kako bi publika mogla barem malo osjetiti na svojoj znojnoj koži što se zbiva njegovim junacima. Kiša će napokon pasti, ali ona ne donosi nikakvo iskupljenje i nema katarzični učinak. Sve ostaje i dalje nepomično, kao da se ništa nije dogodilo. Pored remek-djela Wonga Kar-Waija Raspoloženi za ljubav, uvrštena u paralelnu hongkonšku selekciju, riječ je definitivno o najboljem festivalskom naslovu, premda će ga motovunski propeler zasigurno zaobići, jer festivalska povijest pokazuje da žiri nikad nije bio naklonjen autorskim ekscesima.

Hedwig and the Angry Inch

Priča o Istočnom Nijemcu Hanselu koji se zaljubljuje u profesionalnog američkog vojnika stacioniranog u Njemačkoj i sanja o odlasku na sunčanu stranu Zida. Da bi ostvario snove, odlučuje promijeniti spol. Ali operacija biva izvedena traljavo (to su ona gnjevna dva i pol centimetra iz naslova debitantskog filma Camerona Mitchella). Hansel ne gubi nadu. Navlači periku, udaje se za vojnika i napušta Njemačku kao glamurozna Hedwig Schmidt, skrasivši se u vojnoj bazi u Kansasu u kojoj dečki nikad ne plaču. No, vojnik je ubrzo napušta i ona će oformiti vlastitu grupu, osuđena na gaže u sumnjivim lokalima. Mitchellov film o zemljama i spolovima u tranziciji nosi jasnu poruku: da Zid nije srušila glasnost, srušio bi ga prodorni glas Frau Schmidt. Camp It Up!

Čovjek bez prošlosti

Čovjek čija je Juha inaugurirala obnovljeno motovunsko kino Trg (riječ je o filmu prikazanu prvoga dana prvog Motovun Film Festivala), zaslužio je da ga se dočeka u Motovunu s najvećim privilegijama, da ga se pazi i mazi, pa makar zatražio da mu se u hotelsku sobu dogura golemi sanduk finske votke, kao što je to zatražio na ovogodišnjem Cannesu, gdje je njegova ironična, ali jako tužna burleska Čovjek bez prošlosti, strukturirana kao začudni spoj europskog modernizma i holivudskog klasicizma, zasluženo osvojila festivalski Grand Prix. Dakako, riječ je o Akiju Kaurismakiju. Autorov će protagonist dolaskom u Helsinki u potrazi za poslom biti opljačkan, izgubit će pamćenje i započeti svoj život otpočetka, zaljubivši se u osamljenu djelatnicu Vojske spasa. Sve u svemu, dobili smo prekrasnu ironičnu priču o ljudima na životnim marginama koji malo govore, pacifističkim orijentiranim psima koji ne žele ujedati potencijalne žrtve i krasan hommage Jamesu Whaleu (šifra: Nevidljivi čovjek).

Tirana i Srbija nulte godine

Čak dva motovunska filma imaju gotovo identične naslove i njihove autore odvaja tek jedna granica. U Tirani nulte godine albanskog filmaša Fatmira Kocija, Staljinove statue odlažu se u ropotarnicu povijesti, a Tirana je u sveopćem kaosu. Kocijevi junaci odlaze. Neki pak žele ostati. Oni koji su otišli nanovo se vraćaju kad shvate da ne mogu voljeti u dijaspori. Dakle, film o odljevu očajnika, odljevu mozgova i kamenim mozgovima. A u autobiografski intoniranu intimnom žurnalu Gorana Markovića Beograd nulte godine, Staljinov kip zamjenjuje Miloševićev portret, koji također biva odložen u ropotarnicu povijesti.

Halbe Treppe

Film Andreasa Dresena nisam gledao, pa vam nudim vanjsku preporuku francuske prijateljice filmske kritičarke, koja ga je vidjela u Berlinu, gdje je osvojio Srebrnog medvjeda (Grand Prix žirija). Festivalski katalog navodi da se u filmu isprepleću sudbine dva thirtysomething para, koji žive svoje monotone živote u istočnonjemačkom gradiću Frankfurtu na Odri. Radijski voditelj Chris i njegova druga žena Katrin nemaju si više bogzna što reći, ni u krevetu ni izvan njega. Njihov prijatelj Uwe zapostavlja obitelj zbog crnčenja na svom hot-dog-štandu. Izbačeni iz rutine, Uwe i Chris se zbližavaju, vepeći za promjenom. No, čuda se ipak dešavaju, čak i u Frankfurtu na Odri. Vidjet ćemo.

Šaolinski nogomet

Dok je hongkonškim filmašima u Motovunu osiguran intrigantni paralelni ciklus, prednost za uvrštenje u natjecateljski dio programa dobio je tek manje poznat autorski tandem Stephen Chaw & Lik-Chi Lee, možda i zato jer je riječ o ovogodišnjoj produkciji. Protagonist njihova populističkog komada i ultimativnog filmskog hita je Sing, majstor kung-fua, koji želi proširiti staro umijeće šaolinskih redovnika, u čemu mu pomaže propali nogometaš, koji Singa i njegovo petoro braće podučava nogometnim vještinama. Prijavljuju se na turnir s nagradnim fondom od milijun dolara. Da bi nadvladali protivnike i dogurali do klimaktičnog finala, morat će se na travnjaku poslužiti i borilačkim umijećem. Kao da su nadahnuće za svoju neobičnu taktiku dobili od hrvatske nogometne reprezentacije. Zvuči zanimljivo.

Dragan Rubeša