Asfalt

Ako nekad opazite čovjeka gdje hoda buljeći u tlo, nemojte odmah misliti da je nešto izgubio ili da je strašno tužan. Moguće je, naime, da on samo promatra šare na asfaltu.

Jer, tu se doista ima što gledati. Šare su nastale onda kad se tu nešto rovalo i prekopavalo, pa je poslije krpljeno i ponovo asfaltirano. A toga ima koliko ti duša želi, i po pločniku, i po kolniku: lijepo se vidi kojim se smjerom pruža telefonski kabel, kojim plinski vod, a kojim kanalizacijska cijev. Vidi se to po boji asfalta, pa po njegovoj zrnatosti i kvaliteti, jer svaka firma rabi drugu sortu. Naši pločnici i kolnici nalikuju na etruščanske platnene trake prepune hijeroglifa koje nitko nije kadar dešifrirati.

I, jedva da vrijedi pitati se zašto je tako, jer stvar je silno zapletena. Čovjek bi, naime, očekivao da će onaj tko prekopa pločnik, poslije, kad ga opet zatrpa, presvući cijelu njegovu površinu slojem asfalta, tako da to onda na nešto sliči. Ali, ne: svako od tih poduzeća asfaltirat će samo onoliko koliko je iskopalo, pa čak i manje, ako je ikako moguće. Isto bi tako čovjek očekivao da će onaj tko stavlja zakrpe na kolnik (kad se s proljeća na njemu pojave rupe) nastojati da mu te zakrpe budu kvadratične ili pravokutne, i da pokrivaju nešto veću površinu od rupe same. Ali, i tu se naivni promatrač vara: zakrpa ima točno isti oblik kao i jama, i jedva da seže do njezinih rubova, pa zato jama vrlo brzo opet pojede asfalt i pojavi se odozdo kao da sâm pakao zijeva.

Već se o tome govorilo i pisalo, ali učinka nije bilo. Štošta se u našem životu promijenilo, samo je to ostalo uvijek isto. A to zacijelo znači da tako mora biti, da je riječ o nekakvoj zakonitosti.

Možda se, naime, te naše ulice i ne mogu asfaltirati drugačije nego upravo tako kako se asfaltiraju. Možda se one nekako opiru svakom drugom tretmanu, te svojim stilom, karakterom, tradicijom, traže da dobiju upravo ovakav izgled? Moguće je, ukratko, da su ulice zapravo živa bića — kao što se ionako često tvrdi — pa da onda za taj njihov izgled i nisu zaslužna poduzeća što stavljaju asfalt, nego ulice same? Možda su ulice nekakve osobe, pa se na njima, baš kao i na ljudima, vidi što je i kako je?

Jer, ako je ulica osoba, onda asfalt na njoj treba shvatiti kao odjeću. Ako je pak asfalt odjeća, šare po tom asfaltu (oni kvadrati, pravokutnici, nepravilne mrlje) ne mogu biti drugo nego zakrpe na toj odjeći. Jer, naša je ulica sirotinja, kao što smo i mi sirotinja, pa tako ni njezin asfalt ne može izgledati mnogo bolje nego što naša odjeća izgleda. Naravno, postoji i optimistička varijanta cijele te priče: ako je asfalt odjeća, onda su one zakrpe po njemu možda neki modni detalji, neki hir toga našeg neobičnog živog bića koje se zove ulica. Možda se to živo biće time namjerno razlikuje od drugih bića s kojima je usporedivo, naime od ulica u drugim zemljama ovoga svijeta, koje su sve ravnomjerno prekrivene asfaltom? Ili, napokon, možda nije ni to, nego je riječ o folkloru: kad već govorimo o razlikovanju od drugih zemalja i gradova, onda je moguće da naše ulice tako izgledaju po istoj onoj logici po kojoj je i naša narodna nošnja drugačija od drugih narodnih nošnji? Možda je taj njihov izgled prirodno niknuo iz ovoga tla?

Druga je mogućnost — i dalje na tragu metafore o ulici kao živom biću — da sve one fleke i zakrpe po našim pločnicima i kolnicima nisu ništa drugo nego tragovi na licu toga velikog bića. Te su asfaltne mrlje onda valjda bore na licu ulice, a nije isključeno ni da su ožiljci. Po njima se vidi kroz što je sve ta ulica prošla, u kakvim je bitkama bila, i koliko je stara. Ona je izbrazdana onako kako je i ljudsko lice izbrazdano, i mi smo za to lice ulice odgovorni, kao što smo odgovorni i za svoje vlastito. Uostalom, te fleke i ne moraju biti baš bore i ožiljci, nego mogu biti tek izraz lica, ono po čemu se jedna ulica razlikuje od druge, kao što se razlikuje i čovjek od čovjeka. Možda upravo te nepravilnosti — u koje tako pažljivo bulji onaj čudni šetač s početka priče — nisu ništa drugo nego identitet ulice.

Osim ako nije u pitanju nešto posve treće. Osim ako se ne radi o tome da ulica ipak nije živo biće, nego samo stvar. A ako je stvar, onda ne može biti ništa drugo nego stvar koja nosi na sebi nekakvu poruku. One fleke po pločniku i kolniku, naime, u tom slučaju moraju biti nekakvi znakovi i simboli. A ako su simboli, onda opet mogu simbolizirati samo ono što čovjeka na ulici — i u životu uopće — čeka ili mu se može dogoditi.

Na ulici se, naime, zbiva naš život, ili bar ulicom k nama dolaze svi najvažniji događaji toga života. I, ti događaji ondje, na asfaltu, ostavljaju traga. Moguće je čak i da su ondje najavljeni, šifrirano prorečeni, postavljeni tako da ih mi pročitamo, kao što je sudbina zapisana na dlanu. Zato ulica u tim svojim šarama krije nacrt našega života. Ona je kao nekakva zemljopisna karta, na kojoj su ucrtane sve moguće Scile i Haribde, sve biografske granice i klanci, ponori i litice, rijeke i mora, planine i jezera. Na ulici se — u onim šarama na asfaltu — krije atlas (i globus) našega života i našega svijeta. I, samo treba pažljivo čitati kartu —kao što i čini onaj čudni prolaznik — pa će se čovjek u tom životu i u tom svijetu snaći.

A ako se to nekome čini pretjerano, ako ne vjeruje da ulica ikako može biti karta svijeta, neka razmisli o mogućnosti da je ona zemljovid nekoga mnogo manjeg dijela toga svijeta. Možda ona svojim šarama prikazuje samo ono što je bitno, samo ono što vrijedi znati. Možda je, ukratko, ona tek karta otoka s blagom. Jer oni momci što su tu kopali — oni plinari, električari, telefonisti — ionako su bili nalik na gusare: možda su oni ondje zakopali plijen, a potom ga prekrili asfaltom? I, pobrinuli su se da po šarama na asfaltu mognu to blago ponovo naći.

A ako mogu oni, može i tkogod drugi. Zato onaj naš prolaznik tako pažljivo gleda u tlo: on slijedi tragove i znakove koji bi ga mogli dovesti do velikog otkrića. I, u tome nipošto nije osamljen, jer kao da i svi drugi slute nešto slično. Kad god se na ulici počne nešto kopati, odmah se skupe prolaznici: svi čekaju da vide hoće li se dolje, ispod asfalta, pojaviti škrinja puna dragulja.