Ah, ta vječna mladost!

Ah, ta vječna mladost!

Vidocq, red. Pitof

Povijesna ličnost kriminologa Vidocqa pokazala se kao vrlo podložna mitologizaciji i svakovrsnim modernim iščitavanjima. Između ostalog majstor prerušavanja, utemeljitelj balistike i osnivač prve detektivske agencije, a zbog vlastite (preddetektivske) karijere lopova i iznimno uspješan u hvatanju i prepoznavanju kriminalaca, Vidocq je bio predmetom interesa mnogih književnika (Balzaca, primjerice), ali i nadahnuće brojnim filmašima, uključujući Douglasa Sirka (u malo poznatom A Scandal in Paris). Pitofov film pak labavo se oslanja na pravi lik (čineći ga, kao i mnoge druge, posve nedosljednim, prikladno manipulirajući njihovim psihološkim profilima, svedenima na pronicava junaka, gruba, no vjerna pomoćnika, lijepu tajanstvenu pomagačicu i tako dalje).

Krvava žrtvovanja

Radnja se vrti oko tajnovite dijabolične figure zaogrnute u crni plašt s kukuljicom, s maskom poput fluidna zrcala na licu, kojom sakuplja duše svojih žrtava (motiv iz japanskog folklora) — poznate kao Alkemičar. Ispreplevši uz to i motiv potrage za vječnom mladošću kao i krvava djevičanska žrtvovanja, Pitof se (iako samo ovlaš) dotiče i tema poput vampirizma odnosno dokumentiranog slučaja s početka 17. stoljeća i mađarske grofice Bathory, sklone sličnim bolesnobizarnim obredima u iste svrhe. Pritom redatelja međutim ne zanima tko Alkemičar uistinu jest ili tko se (od malobrojnih potencijalnih osumnjičenih) skriva pod maskom; pa ni njegovo konačno razotkrivanje ne služi ničemu doli očekivanom podilaženju gledateljima, te je kao takvo posve suvišno, ali i promašeno (scenarist Jean-Christophe Grange tako tražeći završni obrat pod svaku cijenu upada u istu grešku kakvu je počinio i u prošlogodišnjem hitu Grimizne rijeke), a prezentirano je poaroovskom manirom sakupljanja protagonista na istom mjestu i potom otkrivanjem ubojice.

Priča se razvija u flash-backovima, strukturi Građanina Kanea, odnosno uporabom oblika intervjua (već na početku ubijena Vidocqa) Vidocqovih prijatelja, znanaca i kolega u zavodljivom i otrcanom pariškom podzemlju, koji stvari prepričavaju iz osobne vizure, a koja se potom kao puzzle slaže u svijesti istražitelja. Elementi (naizgled) nadnaravnog, korijeni u legendi, prohujalo stoljeće kao vrijeme radnje; mračno, okultno, organizirano — poveznice su Vidocqa i njegova Alkemičara s Burtonovom Sanjivom dolinom i bezglavim jahačem, a još više s Gansovim Vučjim bratstvom i njegovom misterioznom zvijeri.

Inovativna vizualnost

No Pitofa mnogo više zanima neobična inovativna vizualnost digitalne kamere kao snimateljskoga sredstva negoli dubina priče (koja je puna rupa). Njegova spektakularna izoštrenost i dubina fokusa, zakučasto dizajnirani i promišljeni setovi i boje (postprodukcijski dorađeni do savršenstva), kompozicije kadrova s neuobičajenim i izobličenim krupnim kadrovima, matriksovski koreografirane borbe, dojmljiva Coutaisova glazba (koja je ipak samo lošija kopija Wojciecha Kilara i njegova rada za Bram Stokerova Drakulu), zvučni efekti i fascinantni kostimi finese su ovog bombastičnog miksa koji crpe iz slikarstva i animacije (iako prenatrpanost neobičnostima čak stvara kontraefekt pompoznosti te promatrača više bombardira negoli osupnjuje), čineći svog tvorca (inače čestog Jeunetova konzultanta za specijalne efekte) skromnom djevojkom koja od odbačenih i zamršenih krpica sebi kroji haljinu koja je dovodi do žuđena statusa nevjeste —odnosno pionirom novog poglavlja filmske povijesti u tehničkoj kategoriji.

Katarina Marić