Aboridžinska kartografija uzvraća udarac

Aboridžinska kartografija uzvraća udarac

Puka konstatacija da se aboridžinska književnost javila šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u najmanju je ruku neumjesna jer je i crni kao i bijeli australski tekst nastao mnogo prije negoli je književna kritika, bilo australska ili neka druga, ispisala njegovu pohvalu ili pokudu. Ono što je znakovito utjecalo na nevidljivost aboridžinskoga teksta pa tako i samih Aboridžina bila je politička represija koju su opetovano (tijekom dvije stotine godina) ozakonjivale onodobne australske vlasti pod izlikom famozne sintagme Jamesa Cooka da je terra australis ujedno i terra nullius

Predvođena Henryjem Lawsonom, australska je književnost sredinom 19. stoljeća krenula u potragu za svojim autohtonim glasom. Stoljeće poslije, Nobelova nagrada za književnost, dodijeljena sada već svjetski priznatom australskom piscu Patricku Whiteu, prvi je put usmjerila oči književnokritičke javnosti prema Južnoj zemlji, u kojoj su počeli nicati suvremeni pisci koji se poigravaju estetskim načelima Zapadnog kruga, a kontekstom ostaju vjerni Australiji. Danas pisci kao što su Thomas Keneally, Les A. Murray, Murray Bail te poglavito David Malouf nisu književna enigma, nego logičan proizvod dva stoljeća australske književne tradicije. Takvo bi fizičko i metafizičko ispisivanje australskog krajolika možda i bilo zadovoljavajuće, da se sredinom 20. stoljeća kroz pukotine konačno uspostavljene australske kartografije nisu počeli javljati drugi, tihi glasovi koji su do tada bili isključivo zbijeni u domeni etnografije. Riječ je, dakako, o starosjediocima Australije, Aboridžinima.

Terra nullius

Puka konstatacija da se aboridžinska književnost javila šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u najmanju je ruku neumjesna jer je i crni kao i bijeli australski tekst nastao mnogo prije negoli je književna kritika, bilo australska ili neka druga, ispisala njegovu pohvalu ili pokudu. Ono što je znakovito utjecalo na nevidljivost aboridžinskoga teksta pa tako i samih Aboridžina bila je politička represija koju su opetovano (tijekom dvije stotine godina) ozakonjivale onodobne australske vlasti pod izlikom famozne sintagme Jamesa Cooka da je terra australis ujedno i terra nullius. Koncept terra nullius sugerira da je Australija prije dolaska bijelaca bila pusta zemlja nenastanjena civiliziranim čovjekom i da kao zemlja koja ne pripada nikomu svoju pripadnost tek treba ispisati. Drugim riječima, Aboridžini zbog neposjedovanja materijalne kulture nisu mogli posjedovati kulturalnu autonomiju, a odsutnost bilo kakve panaboridžinske države otklonila je mogućnost njihove političke autonomije, čime su se bijelim pridošlicama otvorila vrata metafizičkog i fizičkog svojatanja australskog teritorija. Upravo je na tom uvjerenju mlada Australija započela svoj kulturalni palimpsest uguravši prvobitni, izvorni crni tekst u područje antropologije, u kojom će ostati zaključan do druge polovice 20. stoljeća.

Koncept terra nullius je ozakonio poništavanje, prema nekim arheološkim podacima, pedeset i više tisuća godina postojanja Aboridžina na tlu Australije, odnosno barem devet tisuća godina postojanja aboridžinske kulture, od kada datira najstariji materijalni dokaz o postojanju aboridžinskog vjerovanja — spiljska slika najvažnijeg aboridžinskog mitološkog bića, Dugine zmije. No, sumnjičavo prihvaćanje njihova fizičkog postojanja pa tako i postojanja njihove kulture bilo je vezano uz nedostatak upravo materijalnih dokaza, ponajprije pisane riječi. O razlozima nepostojanja pisanih aboridžinskih jezika kao i jedinstvenoga standardnog aboridžinskog jezika ovdje neće biti riječi jer neovisno o njihovu nepostojanju, Aboridžini su, poput protagonista Bradburyjeva Fahrenheita 451, svoju kulturu očuvali u glavi, usmeno je prenoseći s pokoljenja na pokoljenje, čime je ona doprla i do današnje generacije aboridžinskih spisatelja koji su je, zamotavši je u zapadne strategije, doveli do neaboridžinske publike unutar i izvan Australije.

Počeci aboridžinske književnosti

Danas se svako ozbiljno propitivanje cjelokupnog opusa aboridžinske književnosti ne može provesti bez uključivanja nevidljiva segmenta usmenog stvaralaštva, koje je prema ustaljenoj klasifikaciji aboridžinske književnosti prvo razdoblje aboridžinske književnosti i datira od prapovijesti, odnosno od doba snivanja do 1788, kada na tlo Australije pristiže prva flota odbačenika iz središta onodobnog Britanskog Imperija. Upravo se unutar tog nedvojbeno dugog razdoblja usmene književnosti nalazi ključ za dekodiranje kako usmenog tako i suvremenog aboridžinskog teksta. Riječ je o protofilozofskom konceptu vremena koji se vezuje uz tipično aboridžinsku sintagmu Altjiranga, odnosno doba snivanja/doba stvaranja koja prožima svaki aboridžinski tekst. Doba snivanja/doba stvaranja odnosi se na pra-vrijeme kada su aboridžinski mitološki starosjedioci oblikovali krajolik kakav danas Australci poznaju, stvorili floru i faunu, uključujući i čovjeka, te čovjeku podarili zakone (koji su čitalačkoj publici poznatiji pod nazivom aboridžinske mitologije) kojih se mora pridržavati kako bi očuvao sklad mikro- i makrokozmosa. Doba snivanja/doba stvaranja, iako cilja isključivo na prapočetak, uključuje i sadašnjost i budućnost, pa se stoga može zaključiti da je prije svega riječ o aboridžinskoj svevremenskoj kozmogoniji.

Vezano uz sami početak aboridžinske književnosti, važno je još napomenuti da su tekovine ovog razdoblja do čitatelja doprle posredno i relativno kasno, pedesetih godina 20. stoljeća, te da je prvi sakupljač građe koji se odmaknuo od antropologije i prvi put napomenuo mogućnost analize aboridžinske baštine sa stajališta književnosti bio etnolog T. G. H. Strehlow u studiji Pjesme središnje Australije, objavljene 1971.

Usvajanje engleskog jezika

Tijekom sljedeće tri faze razvoja aboridžinske književnosti, koje se znakovito nazivaju invazija (od 1788. do 1901, kada se uspostavlja federacija kolonija na tlu Australije), kaznene ekspedicije i zaštita (od 1901. do sredine 1930-ih, kada se završava najkrvavije razdoblje aboridžinske povijesti uzrokovano diskriminirajućim zakonodavstvom) te konijalno razdoblje: od paternalizma do asimilacije (sredina 1930-ih do 1967, kada Aboridžini konačno stječu status građana Australije), događaju se dva bitna događaja za aboridžinsko književno stvaralaštvo. Prvi se vezuje uz najstarije aboridžinske tekstove na engleskom jeziku, koji su proizašli iz vrlo paradoksalne situacije. Naime, Britanci su kolonizirali Tasmaniju već na samom početku 19. stoljeća, a budući da su naišli na veoma jak otpor tamošnjeg starosjedilačkog stanovništva, ubrzo su ga doveli do ruba istrebljenja. Nakon krvave vojne kampanje, Englez po imenu George Augustus Robinson okupio je šačicu preživjelih domorodaca obećavši im pružiti utočište. Njihovo utočište postao je nepristupačan i vjetrovit otok Flinders, na kojem je Robinson zapravo kanio provesti pokus opismenjavanja, odnosno civiliziranja Aboridžina. Konačni rezultat bila je Tjedna kronika otoka Flinders, čiji je prvi broj objavljen 1837. Publikacija se danas smatra pretečom aboridžinskih časopisa iz kulture, a istovremeno je prvi aboridžinski pisani tekst. Robinsonova nakana bijaše u potpunosti drukčija, kao što kazuje podnaslov časopisa: »Promicanje kršćanstva, civilizacije i učenja među urođeničkim stanovništvom, kratko, ali točno bilježenje događaja u koloniji, moralnih i vjerskih«. Iako je jasno da je Robinson kao urednik intervenirao u člancima, autori su zapravo bili pokršteni Aboridžini koji su zapisivali svakodnevne događaje u misiji, te ti tekstovi prvi put spominju motive progonstva i žudnje za domom, koji će se poslije preoblikovati u sveopći motiv izmještenosti, prisutan ne samo u suvremenom aboridžinskom tekstu nego i u svim književnostima koje danas nose postkolonijalni prefiks. Časopis se isto tako nesvjesno izrugao uvriježenu mišljenju da opismenjeni Aboridžini ne mogu steći sposobnost koherentna pisanja na engleskom jeziku. To uvjerenje povjerenika Imperija bijaše toliko čvrsto da su tijekom 19. stoljeća provođene policijske istrage kojima je bio jedini cilj ispitati jesu li Aboridžini zaista bili autori protestnih pisama upućenih novinama i brojnih peticija protiv diskriminirajućih zakona ili su se iza njih krili bijeli krivotvoritelji. Prema mišljenju jednog od vodećih aboridžinskih spisatelja i teoretičara aboridžinske književnosti, Mudroorooa, policijske su istrage dovele do prakse pisanja posebnih predgovora aboridžinskim tekstovima na engleskom jeziku kojima se prvobitno dokazivala njihova autentičnost da bi se oni postupno pretvorili u smjernice sukladno kojima treba iščitavati crni tekst. Naime, takvi predgovori i uvodi ukazivali su na razliku između bijelog i crnog teksta naglašavajući činjenicu da potonji ne podliježu standardima metropolitanske književne tradicije. Mudrooroo nadalje navodi da su takvi ciljani predgovori i dalje zastupljeni na australskoj književnoj sceni te da upućuju na nedostatak estetike aboridžinskih tekstova.

Drugi važan trenutak prije samog zamaha aboridžinske književnosti bijaše pojava prvog aboridžinskog pisca Davida Unaipona koji je naučio engleski jezik i zapadne književne kanone upravo živeći u kršćanskoj misiji. Njegovo djelo Legendarne priče australskih Aboridžina iz 1929. sačuvano je u rukopisu, a dijelovi su prvi put objavljeni u antologiji aboridžinskoga književnog stvaralaštva Paperbark 1990. godine. Unaipon je nagovijestio dvostruku tehniku kojom će se služiti suvremeni crni pisci koji će pisati na engleskom jeziku: s jedne će strane usvojiti žanrove i diskurs zapadne kulture (u slučaju Unaipona biblijski diskurs), dok će metafizički ostati vjerni alternativnoj kulturi (aboridžinskom naslijeđu).

Oodgeroo Noonuccal i novi crni glasovi

Tek sada možemo se pozabaviti onim već spomenutim nenadanim procvatom aboridžinske književnosti iz 1960-ih i 1970-ih godina i njezinim naknadnim tekovinama koje pripadaju dvama posljednjim razdobljima, razdoblju samoodređenja i samouprave (od 1967. do 1988. i proslave dvjestote godišnjice nastanka Australije) i razdoblju pomirenja (od 1988. do danas). Australska politička scena 1960-ih pogodovala je otvaranju prostora za Aboridžine odbacivši dotad važeću politiku bijele Australije, te je na temelju referenduma provedena među bijelim Australcima 1967. proglasila Aboridžine zakonitim građanima Australije. Nekoliko godina prije toga povijesnog datuma, na političku i književnu scenu smiono stupa Kath Walker, odnosno Oodgeroo Noonuccal, čija je prva zbirka pjesama Mi idemo (1964) ujedno i prva knjiga nekog aboridžinskog pisca objavljena u Australiji. Knjiga ne samo da je rasprodana unutar tri dana od objavljivanja, nego je za sobom pokrenula cijeli aboridžinski pokret za jednakost popraćen nizom političkih manifestacija koje su pridonijele pozitivnom ishodu referenduma 1967. Istoimena pjesma iz ove zbirke postala je aboridžinski manifest, a Oodgeroo je ujedno postavila ključne postavke crnog autora koji mora »razmišljati crno i djelovati crno« zagovarajući angažirani tekst koji promiče aboridžinsko naslijeđe i progovara o dvostoljetnoj nepravdi, odnosno tekst čija je poruka važnija od estetike. Početni spoj poezije i politike čini se vrlo logičnim: pjesništvo je najsrodnije aboridžinskom autohtonom izričaju, raznorodnim epskim i obrednim pjesmama, a, s druge strane, pjesmi je dopušteno progovarati o svemu jer se ona prema potrebi ipak može protumačiti kao Platonova dvostruka imitacija, a ne kao odraz političke zbilje. Međutim, zasluga Oodgeroo mnogo je veća: osim što je prva javno zamijenila svoje anglicirano ime aboridžinskim, uspjela je prvi put ujediniti sve Aboridžine stvorivši tako, u nedostatku fizičke, aboridžinsku metafizičku zajednicu koja će od tada djelovati jedinstveno.

Neosporivo najveći aboridžinski prozaist i književni teoretičar jest Mudrooroo Narogin (alias Colin Johnson), koji se javio usporedo s Oodgeroo, no, za razliku od nje, Narogin iza sebe ima bijelo obrazovanje, što je znakovito utjecalo na način prikazivanja aboridžinske kartografije. Njegov prvi roman, ujedno i prvi objavljeni roman aboridžinskog pisca, Pad divlje mačke iz 1965, nagovješćuje spoj zapadnih pripovjednih strategija i aboridžinske tradicije. Svojim opusom autor uvodi bezimenog pripovjedača koji se poput kameleona prilagođuje trenutnoj okolini kako bi je dekonstruirao (Pad divlje mačke), istodobno priča više radnji (Živjela Sandawara), uvodi simultano postojanje stvarnosti i alternativne stvarnosti (Gospodar duhovog snivanja). Posljednje je aboridžinska varijanta magijskog realizma i naziva se mabanskom (šamanskom) zbiljom, koja prožimlje svaki suvremeni aboridžinski tekst. Mudrooroo je svojim djelom osuvremenio aboridžinskoga pisca preoblikovavši ga u Janusa, koji u ovom vremenu višestrukih postova iznalazi svoje mjesto jednim licem okrenut prema prošlosti, a drugim prema budućnosti.

Na aboridžinsku književnu scenu 1970. dolazi Jack Davis sa zbirkom poezije Prvorođeni i druge pjesme, u kojoj, uz već ustaljenu aboridžinsku pjesmu u prozi, uvodi i vezani stih, progovarajući o ključnim aboridžinskim temama: neprilagođenosti životu u gradu, okrutnosti života u rezervatima, nepravdi, otporu, i sl. Najveći pak uspjeh polučio je na području drame, poglavito s Kullarkom (1979) i Sanjarima (1973, 1982), u kojima, osim što daje pregled sto pedeset godina aboridžinsko-europskog kontakta, priča priču na uvjetno rečeno kreolskom jeziku (mješavini vokabulara određenog aboridžinskog jezika i pojednostavnjene gramatike engleskog jezika), dok su neki dijelovi napisani na izvornom aboridžinskom jeziku.

Pisac koji je žestinom riječi zasjenio čak i Oodgeroo bio je Kevin Gilbert. Njegovo je književno stvaralaštvo, kao i u velikog broja aboridžinskih pisaca bilo prekinuto izdržavanjem obično dugotrajne zatvorske kazne na temelju vrlo dvojbena pravorijeka. Po izlasku iz zatvora 1970. piše dramu Berači trešanja koja je izvedena sljedeće godine i postaje prva objavljena i izvedena aboridžinska drama na engleskom jeziku. Uz njega se vezuju vrlo opori stihovi zbirke Ljudi jesu legende (1978), prva aboridžinska polemička proza Jer bijeli čovjek to nikad neće učiniti (1973) i prva zbirka suvremene aboridžinske usmene književnosti Život crnog (1978).

Bijeli svijet otvara oči

Uz niz drugih suvremenih pisaca, kao što su Lionel Fogarthy, Archie Weller, Sam Watson i Robert Bropho, valja spomenuti spisateljicu i likovnu umjetnicu Sally Morgan, čiji je autobiografski roman Moj dom objavljen 1987. prvo aboridžinsko književno djelo koje je doprlo i do međunarodne čitalačke publike i time otvorilo vrata drugim aboridžinskim autorima. Upravo se objavljivanjem Mojeg doma događa i posljednji pomak u aboridžinskoj i australskoj književnosti: pomak ka pomirbi crne i bijele Australije. Aboridžinska je književnost u tom smislu prošla trnovit put od nijemoga teksta lumpenproletarijata do suvremenoga crnog vriska. Odmaknuvši se od angažirane književnosti koja je promicala aboridžinsku zajednicu, danas aboridžinski tekst oblikuje svoj individualni glas unutar šireg diskursa kojim se definira australski identitet, odnosno uspostavlja nova, raznovrsnija i naposljetku autohtona australska kartografija. Ta je kartografija prvi put pokazala da je spremna prihvatiti ne samo crne nego i sve druge australske toponime koji imaju pravo na vlastitu zemljopisnu i kulturnu širinu i dužinu.

Iva Polak