Zanimljivosti s glasom h

Hamam znači ’orijentalna javna zgrada za kupanje’, halva je konkretna orijentalna slastica, a haps je samo istoznačnica s našom riječi zatvor

Glas h jedan je od najzanimljivijih glasova u europskim jezicima i u jezicima uopće. O većini suglasnika ne može se mnogo toga reći. Uzmimo kao primjere t ili m. Ponešto bi se moglo reći i za njih, primjerice da je engleski glas t drugačiji od kontinentalnoga ili da se u nekim germanskim jezicima t izgovara tako da nam se čini kako se uza nj čuje jedan posve slab h. Ni glas m nije osobito zanimljiv, možemo reći da u francuskome uzrokuje u zatvorenome slogu nosni izgovor prethodnoga vokala, a u našoj čakavštini prelazi na koncu riječi u n pa se izgovara sedan, osan. Naravno, još bi se ponešto moglo reći, ali malo zanimljivoga. Interesantno je i vidjeti kojih glasova u pojedinim jezicima nema. Najčešće izostaju takozvani nepčani suglasnici, među njima osobito često ž i lj. Mogu biti zanimljive i razlike u izgovaranju površno uzeto istih a zapravo samo sličnih glasova. Tako je u našoj riječi polje glas lj bitno različit od onoga u istoj toj riječi u ruskome. Mogli bismo tako nastaviti, ali sigurno je da glas h nudi najširi izbor zanimljivih činjenica i što se tiče izgovaranja i što se tiče pisanja.

Zapravo, trebalo bi umjesto »glas h« reći »glasovi tipa h«, jer sve ono što mi doživljavamo kao glas h, u nekim su drugim jezicima stvarno posve različiti glasovi. Uzmimo njemački jezik, koji je mnogima od naših ljudi najpoznatiji strani jezik. U njemačkim riječima haben (imati), Bach (potok) i ich (ja), koji naš prosječan »gastarbajter« izgovara jednostavno haben, bah, ih, imamo u stvarnosti tri osjetno različita glasa tipa h. Prvi (u haben) proizvodi se u grkljanu pa takve glasove tipa h obično zovemo grlenima. Drugi (u Bach) proizvodi se u prostoru stražnjega nepca pa takve glasove tipa h zovemo stražnjonepčanima (kako inače nazivamo i glasove k i g). Treći njemački glas tipa h (u ich) slaže se po mjestu stvaranja približno s drugim, ali izgovara se izrazito »umekšano«. No s ta tri njemačka glasa tipa h nismo još završili priču, u Europi, osobito u njezinu slavenskome dijelu, ima nekoliko različitih glasova koje bismo sve mi strpali pod naš h.

U češkom, slovačkom i ukrajinskom postoji glas h koji je po mjestu tvorbe isti kao njemački grleni h, ali se izgovara zvučno, to jest, odnosi se prema tomu njemačkom glasu kao što se odnose npr. b i z prema p i s. I prema njemačkomu stražnjenepčanom h postoji zvučni parnjak, nalazimo ga u bjeloruskome jeziku, a samo u nekim riječima i u ruskome visokoga stila. Našemu se čovjeku može učiniti čudnim da h može biti zvučan, ali i mi ga ponekad izgovaramo zvučno. Usporedimo glas h u rečenici »Duh se pojavio« s glasom h u rečenici »Duh ga je prestrašio«. U toj drugoj rečenici glas h izgovara se zvučno. Razlika između hrvatskoga i navedenih sjevernoslavenskih jezika sastoji se u tome da ovaj ili onaj zvučni h dolazi u njima neovisno od susjednih glasova, a u nas se pojavljuje, i to automatski, samo na koncu riječi kada slijede enklitike ga i bi (one počinju zvučnim suglasnikom).

U raznim ćemo jezicima naći veoma različite činjenice o glasovima tipa h i o slovu h. Što se tiče izgovornih tipova, bit će dovoljno reći da, kao što smo vidjeli, ima jezikâ s jednim glasom tipa h, ovakvim ili onakvim, i jezikâ s dva ili više raznih takvih glasova. Uzmimo za primjer ukrajinski. U tom jeziku nalazimo dva »tvrda« glasa tipa h, različita i po mjestu tvorbe i po zvučnosti, s time da oba imaju i svoj umekšani parnjak. Što se pak tiče pisanja, dovoljno je spomenuti kako se slovo h u nekim jezicima piše ali nikada ne čita (npr. francuski i talijanski), u drugima se čas čita čas ne (u njemačkome na početku riječi da, inače ne izuzev složenice), u trećima se čita kada se god piše. No mislim da bi bilo vrijeme vratiti se hrvatskomu jeziku.

Naš glas h ima stražnjonepčani izgovor, ali ne izrazit, ne energičan i ne oštro razgraničen prema grlenomu. Zato mi otežano razlikujemo izgovore u jezicima s dva glasa tipa h. I zato se u našem razgovornom jeziku glas h ne ostvaruje dosljedno, ili se gubi ili bar izgovara oslabljeno. Tu je i utjecaj dijalekata, jer se glas h u mnogima posve ili uglavnom izgubio (čuva se, i to izrazit, u dubrovačkome govoru i u većini kajkavskih i osobito čakavskih govora).

U standardnome hrvatskome glas h izgovara se svagdje gdje mu je po pravopisu mjesto. U tome smislu ima nekoliko problema kojima se vrijedno pozabaviti. Mislim da se oni mogu podijeliti u tri skupine: glas h u domaćim riječima, glas h u internacionalizmima grčkoga podrijetla i glas h u orijentalizmima (turcizmima), s time da kod domaćih riječi i kod orijentalizama valja uzimati u obzir razliku između neutralnoga stila i drugih stilova.

Kod domaćih riječi u pravilu se h čuva, ispuštanje h ili zamjena sa v ili j nisu u okviru norme, u tom pogledu nema danas spornih slučajeva, ali potreban je oprez sa stilističkim vrijednostima — vrlo je tanka granica između neprihvatljivosti oblika muva (= muha) kao stilema (izuzev iznimno dijalog u prozi) i stilske prihvatljivosti oblika snaja (= snaha). Kod grecizama pak stilski momenti nemaju veliku ulogu. U načelu grčko slovo hi ima u nas vrijednost glasa k (kemija, kaos, klor, Krist i sl.), ali u nekim se riječima uobičajio glas h (hrestomatija, arhiv). Potrebne su u tom pogledu dvije napomene. Prvo oblici kao haos i sl. prihvatljivi su kao stilemi samo u dijalozima, i to kada zaista imaju konkretnu stilsku funkciju u specijalnim prilikama, i drugo, nema razloga da norma ne prihvati kao dubletu i oblike kao krestomatija, eventualno i arkiv. Drugi problem s grecizmima jesu riječi u kojima je bio spiritus asper. Tu je u nas glas h, koji se ne izostavlja, dakle historija i ne istorija (što je moguće i opet samo kao stilem u specijalnim dijalozima). I konačno, h u orijentalizmima. Tu norma treba da čuva h uz veoma rijetke iznimke (npr. buzdovan, ne buzdohan), ali valja razlikovati riječi koje označuju istočnjačke pojmove od riječi koje su samo stilemi uz istoznačne domaće riječi. Tako primjerice hamam znači ’orijentalna javna zgrada za kupanje’, halva je konkretna orijentalna slastica, a haps je samo istoznačnica s našom riječi zatvor. U oba slučaja hrvatska norma prihvaća samo oblike s glasom h, a oni bez h dolaze u obzir samo kao izraziti stilemi ako za njih zaista postoji potreba.