Utabanim stazama

Utabanim stazama

David Bowie, Heathen (Columbia/DOTC)

Godina 2002. dvostruko je značajna za najvećeg kameleona popularne glazbe Davida Bowiea. Naime uskoro će se navršiti trideseta godišnjica njegovog najslavnijeg albuma The Rize and Fall of Ziggi Stardust and the Spiders of Mars (1972) u sklopu kojeg je Bowie stvorio jedan od svojih mnogobrojnih alter ega — Ziggija Stardusta, biseksualnu rock zvijezdu s drugog planeta, jednu od najintrigantnijih i najinventivnijih inkarnacija tog najutjecajnijeg art-rockera u povijesti popularne glazbe. Međutim i najnoviji album »tankog bijelog vojvode«, »Heathen« donosi dah prošlih vremena koji je kvalitativno prilično iznenadio. Naravno u pozitivnom smislu. Jer albumima objavljenima tijekom osamdesetih i devedesetih godina Bowie je vrlo brzo potrošio sve kredite stečene ranijim odličnim radovima, da bi tek pretposljednjim albumom Hours (1999) vratio dio izgubljenog povjerenja.

Heathen, dvadesetpeti Bowiev studijski album donosi manje pretenciozne uratke nego ikada prije. Jasno je da je sad Bowie krajnje neopterećen vlastitom ulogom u povijesti pop-glazbe, pa je tako i obnovio suradnju s legendarnim producentskim magom Tonyjem Viscontijem koji supotpisuje produkciju lepeze njegovih najupečatljivijih albuma — u rasponu od već spomenutog Ziggija do kultne berlinske trilogije potkraj sedamdesetih (Low, Heroes, Lodger). Posljednji album nastao pod producentskim ravnanjem Viscontija bio je Scary Monsters (1980), međutim, i danas taj uspješni dvojac prezentira suvereno vladanje na terenu najnovijih tehnoloških dostignuća u producentskom zanatu. Takva tehnologija u rukama znalaca kao što su Bowie i Visconti nije obična igračka za iskaljivanje ego-tripa, već alat kojim se dorađuje visoko profinjena osobnost albuma.

Na omotnici Heathena stoji promotivni moto »klasični David Bowie cirka 2002«, što uistinu djeluje zbunjujuće, jer kako eksperimentator Bowie može uopće biti klasičan. Međutim već prvih nekoliko pjesama jasno daje do znanja da je na ovom albumu Bowie odlučio na pametan način iskoristiti golemo iskustvo iz čitave karijere. Dakle, riječ je o ležernom albumu koji, iako krećući se utabanom stazom prošlosti, kroči put Bowieu u sretniju i bolju budućnost.

Pjesmom Sunday otvara se album. Spor i uspavan početak polako se gradi i razvija do instrumentalne eksplozije, a ta početna strategija upućuje i na karakter većine ostalih pjesama. Na albumu su se našle i tri obrade: Cactus koji ne odudara mnogo od originala danas nepostojećih Pixsies, potom I’ve Been Waiting For You koja nudi futurističko čitanje pjesme Neila Younga s kraja šezdesetih, je kao posljednja obrada na albumu se našla Took a Trip on Gemini Spaceship, široj publici slabo poznatih Legendary Stardust Cowboysa. Autorske pjesme nisu ništa manje dojmljive. Klavirske dionice i dubok Bowiev glas u Slip Away stvaraju vrlo ugodnu i smirenu atmosferu, dok je situacija na Slow Burn, prvi slingl s albuma, drugačija zbog prodornih gitarističkih rifova i sola koje je odsvirao Pete Townshed iz legendarne grupe Who. Između dvanaest pjesama na Heathenu valja izdvojiti dvije pomalo atipične za ukupnu atmosferu cjeline — riječ je o popistično razigranim A Better Future i Heathen, koje efektno zatvaraju album.

Goran Jovetić