Umaška kazališna vatra

Umaška kazališna vatra

Multikulturalni projekti dosta su važni. Ne mislim na pasivnu multikulturalnost, pasivan suživot, nego da se zajednice koje tu žive interaktivno prožimaju

Nakon zimskoga sna naših gradova i gradića uz more, u srpnju odjednom sve živne. Umorni od gužvi na granicama i izbezumljeni od vožnje po hrvatskim cestama turisti pomalo pristižu, rasprostiru ručnike po plažama, tijela prepuštaju suncu i slanosti mora. Onda dođe večer i gomila se njih izlije na rivu u bezuspješnu potragu za ukusnim i jeftinim restoranima ili za dobrom zabavom do jutra s čežnjom u srcu za malo romantične ljetne pustolovine. Iz iste potrebe za druženjem, za susretom, nastali su i mnogobrojni mali festivali što poput gljiva na kiši niču diljem naše razvedene obale ne obazirući se na gunđanja onih koji misle da je festivala previše. Ako festival znači družiti se, veseliti, pitaju se ti mali, zašto bi nam toga bilo previše? A ako se još i ne muze većine novca iz uvijek skromna državnog budžeta, ni ja ne vidim razloga za gunđanje protiv. Zadar, Pula, Svetvinčenat, Zagvozd, na kojem odnedavno u čast kazališnih susreta postoji i Trg glumaca, postaju mjesta kojima kazalište doslovno ulazi u domove. U Zagvozdu glumci spavaju po kućama, dijele autograme kao prave zvijezde, a recimo Umag za vrijeme festivala Zlatni lav postaje prava duty-free-zona za goste umjetnike. Festival je prije tri godine pokrenuo redatelj i osnivač ljubljanske Koreodrame Damir Zlatar Frey, Zagrepčanin koji je karijeru napravio u Sloveniji i Italiji te kojeg tu i tamo imamo prilike vidjeti u nas. Ideja Zlatnog lava komorni je festival kao interakcija tri duha i kulture na tom području, hrvatske, slovenske i talijanske. Razgovor s Freyem počinjemo zanimljivom pričom o nazivu festivala, prepuštamo mu da nam ispriča lijepu priču o gospodinu Kozloviću, vlasniku nekadašnje umaške gostionice.

— To je zanimljiva priča koja govori i o tome kako mi danas otkrivamo toplu vodu. Naime, naši su preci već prije mnogo godina shvatili kako bi trebao izgledati turizam koji mi ovdje želimo ponuditi svijetu. Gospodin Kozlović je dakle prije sto godina na obali sagradio hotel kojemu je dao ime Zlatni lav, i na prvom katu hotela sagradio malo kazalište sa sto sjedala i gostima priređivao kazališne predstave. Dolazile su trupe iz Italije i Hrvatske, a gosp. Kozlović poslije je sagradio u Umagu još i veliko venecijansko kazalište, no ono je izgorjelo. Eto, sto godina nakon toga mi smo utemeljili festival koji je za simbol uzeo ime hotela u kojem je bilo malo umaško kazalište, a i u grbu Umaga nalazi se lav.

Ljudi koji su prošle godine posjetili festival govorili su ne samo o predstavama koje su vidjeli nego i o lijepoj atmosferi.

— Mislim da su stanovnici Umaga vrlo brzo prepoznali festival. S oduševljenjem su prihvatili glumce, a i željni su događanja, iako u Umagu često gostuju kazališne grupe iz Hrvatske te Talijanska drama. No svi se događaji ljeti odvijaju izvan grada pa stari grad nekako ostane zaobiđen. Moja je želja bila da festival izgradim iznutra i izvana, da festivalu dam primjereno kazališno obličje i da ta kazališna vatra diše sa svakim segmentom grada svakim njegovim stanovnikom, da su svi dio festivala.

Čujem da je u to vrijeme Umag svojevrsna duty-free zona.

— Želio sam na poseban način pokazati umjetnicima da su dobrodošli. Dogovorili smo s nekim trgovinama u središtu grada da gostima festivala daju 15 do 20 posto popusta. Mi to zovemo Klub prijatelja Zlatnog lava. Trgovine koje uđu u taj klub izvjese zastavice i tada se zna da tu gosti kupuju jeftinije. To je simpatična gesta koja umjetnike vrlo veseli.

Tko financira festival i koliko on stoji?

— Festival najvećim dijelom financira grad Umag, a sudjeluju i Istarska županija, ministarstva kulture Hrvatske i Slovenije, Turistička zajednica grada, a i tvrtka Istraturist dosta pomaže, jer vidi u tome i neke svoje interese, ponajprije u borbi za drukčijeg gosta. Imamo i mnogo sponzora, poput kamenoloma iz Novigrada i Hypo banke. Što se troškova tiče, prošle godine festival je stajao sto tisuća maraka. Mislim da to nije mnogo za festival koji traje deset dana i gdje se vidi dvadesetak predstava iz različitih sredina.

Festival je počeo kao ideja susreta triju kultura koje egzistiraju na tom prostoru, hrvatske, slovenske i talijanske. No očito je da se koncept širi jer su već prošle godine tu bile predstave iz Nizozemske i Srbije. Širi li se ili mijenja koncepcija?

— Festival bi se u budućnosti želio širiti u dva smjera, ali da mu osnov ostane taj triangl. Htio bi se širiti mediteranskom putanjom i uključiti takozvane pasivne kazališne krajeve, iza kojih ne stoji golem novac i menedžment, npr. kazališta iz Grčke, Turske, Maroka, Tunisa, Libanona, Izraela, Španjolske, koji su odnjihani u na istoj sredozemnoj kolijevci kao i mi. Mislim da bi bilo zanimljivo otvoriti se kazalištima iz tih zemalja, jer bismo jedni od drugih mogli nešto naučiti.

Što je s idejom Malog lava, koji bio unutar velikog bio susretište akademija i studentskih komornih predstava?

— Za tu ideju dobio sam veliku potporu dekana zagrebačke ADU Vjerana Zuppe i profesorice Ivice Boban, kao i Akademije u Ljubljani, ali smo zbog financijskih mogućnosti odgodili taj projekt, vjerojatno za sljedeću godinu. Treba vidjeti kako se to financijski može pokriti. Zbog toga smo ove godine i organizirali seminar na festivalu o tome kako iz ostalih izvora namaknuti novac za projekte, jer ne moraju samo državne institucije biti krava muzara. Seminar se zove Mogućnosti kulturnog stvaralaštva unutar europskih integracijskih tokova, na kojem će predavati Biserka Cvjetičanin iz Ministarstva kulture RH i Juraj Mezek iz Slovenije. Valjda ćemo iz tog seminara nešto naučiti. Jer ovakvi multikulturalni projekti dosta su važni. Ne mislim na pasivnu multikulturalnost, pasivan suživot, nego da se zajednice koje tu žive interaktivno prožimaju. Što se tiče gostiju iz Jugoslavije, normalno je da postoji interes da se vidi što rade oni s kojima smo živjeli u zajednici i ja mislim da moramo nastojati rane koje su nastale što prije, ako ne izliječiti, barem zaliječiti, da dođe do neke komunikacije. Umjetnici su oni koji te mostove grade.

Vaš festival ima običaj susresti se oko neke teme. Prošle godine bila je to tema žene, a ove je godine djetinjstvo. Baudelaire nam poručuje kako u svakom od nas stanuje muškarac, žena i dijete. I dijete je uvijek u nevolji. Pretpostavljam da ste i vi negdje na tom tragu okupili predstave poput Igre u dvorištu teatra Exit, Discopigs Edna Walsha iz Gledališča Glej, Bizona i sinova iz Male scene, Lacrime iz Teatra Stabile di Udine, Psihoze Sare Kane iz SNG-a Ljubljana, Borosane Nine Violić?

— Kada sam počeo s temom žene, učinilo mi se da bih mogao napraviti triptih na koji bi se naslanjale različite dramaturgije, pa je tako nakon žene na red došlo dijete, a sljedeće godine tema će biti obitelj. Djetinjstvo je doba kad počinje sve i kad nažalost sve može i završiti. Život se vrlo rano može zaključiti i poslije petljati po jednom te istom životnom krugu, jer mu se presiječe tok za realizaciju. Ono je i životno doba koje nas označava kao ljude. A kad dijete plače, i svijet plače. Djetinjstvo je važno životno razdoblje o kojem premalo govorimo. Dijete u nama zanemareno je, zaboravljeno, neprepoznato. Najljepše je kad stalno imamo kontakt s djetetom u sebi. I zato mi se recimo predstava Nine Violić Borosana čini povezana s djetinjstvom, iako se na prvi pogled ne čini tako. No ona govori o umjetniku, njegovoj igri i entuzijazmu, a ako se znamo igrati, onda još postoji dijete u nama. Svaka predstava na festivalu na svoj način govori o tom dvorištu života i svaka je bolna krhotina.

Za okrugle stolove na festivalu kažu da nisu svađalački nabijeni, da se razgovara na drukčiji način.

— Uobičajeno je da su okrugli stolovi uvijek mjesta za obračun nekoga s nekim. U nas to nije tako. Više se razgovara o temi koja govori o nama samima. Prošle godine odlično ih je vodio Darko Lukić. Mi ih zapravo zovemo talk-show. Ove godine vodit će ih mlada spisateljica Tena Štivičić, a pokušat ćemo izvesti neku ljetnu bakanaliju uz njih. Nakon predstave oko ponoći na samoj obali mora uz ozvučenje i hranu razgovarat će se o temama koje će predstaviti Tena. Prošle godine bilo je to šarmantno, veselo druženje u razgovoru s kojeg vam je žao otići i siguran sam da će tako biti i ove godine.

U Sarajevu, na MESS-u, radili ste Noževe u kokošima Davida Harrowera, koji je vrlo popularan na svjetskim scenama i koji će se ove godine izvan konkurencije vidjeti na festivalu. Riječ je o tekstu koji govori o strasti u okolišu atavizma i predrasuda. Što vas je privuklo njemu?

— Prvo, bila mi je čast što sam pozvan da radim na MESS-u, a onda sam se zaljubio u autora. Kad radim nekog autora, moram osjetiti kao da ga intimno poznajem. No to kod mene ne ide automatski. Prvo, kad čitam tekst čini mi se da ništa ne razumijem. Svakoj stvari pokušam prići onim djetetom u sebi, a zatim se to dijete vraća meni jer ništa ne razumije. Taj proces približavanja traje. Neprestano iščitavam tekst, od početka, pa od polovice, od prizora do prizora. Zadivilo me što je to tekst koji možeš otključati ovisno o tvojoj senzibilnosti. Tu postoji sedam, osam slojeva koji se povezuju, prožimaju, rekao bih da je to dramaturgija grozda od koje možeš stvoriti univerzalnu dramaturšku strukturu. Mene je silno dotaknuo onaj sudbinski sloj u drami, kad se pogledate s nekim i znate da je cijeli vaš život bio pripremio za taj trenutak. Susret mlinara i žene doživio sam na taj način, kad se stvara neka nova osjećajnost, nova etika, novi zakoni i nakon toga više nije isto. Dakle, ljubav je nešto što proizvodi linkove i spaja slojeve.

Hoćete li ponovo raditi u Zagrebu?

— Sljedeći je moj projekt u Trstu, gdje ću raditi Kraljevnu na zrnu graška, a onda ću u Zagreb, gdje planiram napraviti dvije predstave. U teatru ITD režirat ću dramatizaciju knjige Božanska glad Slavenke Drakulić, moje omiljene spisateljice. Dramatizaciju radi Darko Lukić. Nakon toga u Gavelli ću raditi Cleansed Sare Kane.

Razgovarala Gordana Ostović