Tri mita o prevođenju

Tri mita o prevođenju

Politička, demokratska pa i simbolična važnost višejezičnosti i njezine pravne implikacije znatno su važnije od činjenice da se dužnosnici europskih institucija u stvarnom životu uglavnom mogu sporazumjeti na engleskom ili francuskom jeziku, što je u dnevnom kontaktu najčešće i slučaj

Višejezičnost je ugrađena u same osnove demokratske ideje Europske unije. Udruživanje u EU rado se kruni geslom Jedinstvo u raznolikosti, pri čemu se u prvi plan ističe pravo svake države, odnosno nacije, na svoj kulturni i nacionalni identitet.

Jezik je, što se upravo hrvatskim primjerom može eksplicitno potkrijepiti, najizravniji simbol i sadržaj nacionalnoga identita (kako se to izravno i definira čl. 6 Ugovora o EU iz 1993). Svi jezici u Europskoj uniji imaju jednak status, svi su jezici službeni, pa se i sve inačice pravne stečevine Zajednice (tzv. Acquis communautaire) i ostalih zakonodavnih akata smatraju ravnopravnima i jednako autentičnima — što pojmu autentičnosti pridaje novo značenje. Konceptom višestruke autentičnosti želi se, barem formalno, izbjeći jezična ili kulturna dominacija bilo koje države-članice ili njezina jezika u EU. Takva je jezična politika EU demokratska nužnost koja jamči ravnopravnost svih njezinih građana pred zakonom. Politika EU u središte stavlja pojedinca-građanina i njegova prava. Prava su europskih građana i da budu informirani na svom jeziku. Drugim riječima, institucije EU donose zakone koji se izravno odnose na sve njezine građane i stoga im moraju biti dostupni na njihovu materinskom jeziku, odnosno na službenom jeziku njihove države. Svaki građanin EU ima se pravo pismeno obratiti svakom tijelu Unije na službenom jeziku svoje države i dobiti odgovor na istom jeziku (utvrđeno ugovorom iz Amsterdama, 1997).

Danas, nakon četiri vala proširenja, Europska unija ima petnaest zemalja-članica i jedanaest službenih jezika. Valja napomenuti i to da službeni jezik pojedine države, dakako, ne određuje EU, pa u tom smislu njezina jezična politika i ne može biti pravednija od državne politike svake članice pojedinčano.

Jezična povelja

Svijest o jezičnoj ravnopravnosti država-članica iskristalizirala se postupno. Prvi ugovori (Ugovor o Europskoj zajednici za ugljen i čelik iz 1952. godine i Rimski ugovori iz 1957) nisu eksplicitno spominjali jezik ni načelo višejezičnosti. Prvi su ugovori, stoga, bili autentični samo na francuskom jeziku, što ni danas ne treba gubiti iz vida.

No, već prva uredba koju je Vijeće nacionalnih ministara usvojilo nakon što su Rimski ugovori stupili na snagu bila je upravo uredba o jeziku. To je svojevrsna jezična povelja EU kojom se službeno utvrđuje koji su jezici službeni i njihov jednakopravan status, te propisuje da se »Službeni list euopske zajednice«, koji izlazi svakoga radnoga dana, mora objavljivati na svim službenim jezicima.

O višejezičnosti u EU kod neupućenih postoje i neke raširene, ali ne posve jasne predodžbe. Primjerice — da se svi dokumenti EU prevode na sve službene jezike, što nije točno. Svi zakoni i mnogi izlazni dokumenti od opće važnosti moraju biti prevedeni na sve jezike, ali svi dokumenti koji u EU pristignu, a ne odnose se na sve države podjednako, poput pojedinačnih izvještaja ili prepiske s građanima, ne moraju.

Drugi je mit da na prevođenje otpada golem dio proračuna EU — što je podjednako netočno. Cijena prevođenja za potrebe svih institucija EU svakoga građanina Unije stoji nepuna dva eura godišnje.

Treći je mit da bi bilo jednostavno smanjiti broj radnih jezika EU i da bi se takva odluka mogla lako donijeti. I to je neutemeljena predrasuda. Politička, demokratska pa i simbolična važnost višejezičnosti i njezine pravne implikacije znatno su važnije od činjenice da se dužnosnici europskih institucija u stvarnom životu uglavnom mogu sporazumjeti na engleskom ili francuskom jeziku, što je u dnevnom konaktu najčešće i slučaj.

Potencijalne opasnosti

Temeljna načela europske integracije nalažu da se, kad nova država pristupi EU, sveukupno primarno i velik dio sekundarnoga zakonodavstva prevede na jezik te države, čime nova jezična verzija postaje pravno valjanom. Uvjeti punopravna članstva u EU za baltičke zemlje kao i zemlje srednje i južne Europe definirani su 1993. tzv. Kriterijima iz Kopenhagena. Uz već poznate političke i gospodarske uvjete, za punopravno je članstvo nužno usvojiti i propise EU prilagodivši im nacionalno zakonodavstvo. Iz svih je spomenutih razloga bjelodano da će svi propisi o kojima je riječ morati biti pravodobno i na odgovarajući način prevedeni i na hrvatski jezik.

Pri tomu iznimno zahtjevnu zadatku valja imati na umu mnoge potencijalne opasnosti i prepreke.

Pravna terminologija europskoga zakonodavstva razlikuje se od postojećega pravnoga nazivlja bilo kojega postojećega europskoga pravnoga sustava. U tom je smislu vrlo važno izbjeći potencijalne terminološke dvosmislenosti i gdje god je to moguće stvoriti jednoznačno pravno nazivlje. Što to nazivlje bude sustavnije uspostavljeno do početka ili u ranim fazama prevođenja pravne tečevine Zajednice, to će proces prevođenja biti uspješniji, usklađeniji i brži. Hrvatska je u tome smislu već učinila nekoliko korisnih napora potaknuvši izradu Pojmovnika Europske unije Eurovoc, Glosara Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a u tijeku je i izrada Četverojezičnoga rječnika europskoga pravnoga nazivlja.

Kad postane kandidatom za pristup EU, Hrvatskoj će stajati na raspolaganju i neki već razvijeni prevoditeljski alati poput programa Trados, koji su prevoditeljske službe EU izradile upravo za potrebe prevođenja repetitivnih pravnih dokumenata. Taj se program sastoji od tzv. prijevodne memorije koja omogućuje da se već prevedeni ulomci tekstova ne prevode uvijek iznova te da se precizni nazivi ili navodi na koje se pojedini dokumenti pozivaju uvijek prevedu na jednak način. Druga je važna sastavnica terminološka baza podataka, koja osigurava jednoznačno prevođenje istih pojmova. Takav se program u ranim fazama prevođenja puni odgovarajućim prijevodima i nazivljem da bi s vremenom naučio toliko da prevoditelju ponudi gotova prijevodna rješenja vrlo visoka postotka tekstova koji se prevode prvi put. Istodobno će i hrvatski stručnjaci, a neki se time već i bave, morati razviti i specifično prevoditeljsko oruđe prilagođeno zahtjevima i zakonitostima hrvatskoga jezika.

Dominacija engleskog

Druga se opasnost krije i u posvemašnjoj dominaciji engleskoga jezika. Premda mnoge zemlje kandidati u prevođenju pravne tečevine Zajednice prednost daju engleskome jeziku, ne smije se zaboraviti činjenica da je engleski postao službenim jezikom EU tek 1973. te da su do tada već svi temeljni dokumenti i drugo zakonodavstvo bili napisani na francuskom jeziku i prevedeni s njega. Stoga francuske verzije tekstova moraju služiti za provjeru vjerodostojnosti prijevoda, a od velike će pomoći često biti i druge jezične verzije. U tome je smislu u procesu prevođenja i njegove stručne revizije preporučljivo poticati na sudjelovanje i naše romaniste, germaniste itd.

Dodatna su poteškoća vezana uz porabu engleskoga jezika i razlike između kontinentalnoga i anglosaksonskoga prava i terminološka nepodudaranja koja iz toga proizlaze te česte nepreciznosti engleskih termina.

O konkretnim problemima vezanim uz neprevodivost ili nepodudaranje nazivlja, izazvanima jezičnim ili izvanjezičnim razlozima, bilo je već govora na drugim mjestima, no ti će problemi biti upravo oni ključni oko kojih će stručnjaci okupljeni na zadaći ujednačavanja hrvatskoga nazivlja radi njegove standardizacije i odgovarajuće primjene u prevođenju europskoga zakonodavstva — morati postići najjasniji konsenzus.

Maja Bratanić