Teško je dugo sjati

Teško je dugo sjati

Bila sam u Zagrebu na jednom diplomskom koncertu Akademije u kazalištu Komedija. Izvodili su se ulomci iz opera uz klavir. U nas se, naime, diplomski ispit polaže s glavnom ulogom u pravom kazalištu. Morate pokazati da ste svladali sve što se očekuje od budućeg opernog pjevača, dakle ne samo glazbenu komponentu uloge. Morate vladati i njezinom dramskom komponentom, riječju, pjevati ulogu na sceni s partnerima uz pratnju orkestra

Nelli Manuilenko je zakon. Tako s mnogo poštovanja govore u Splitu o primadoni assoluti Hrvatskoga narodnog kazališta Nelli Manuilenko. U deset godina djelovanja postala je prvom damom hrvatske opere, nositeljicom njezinih važnijih projekata, kao što je prošloga ljeta bila prva hrvatska izvedba Verdijeva Attile o stotoj godišnjici skladateljeve smrti, pretprošle praizvedba hrvatske opere Judita Frane Paraća, a ovoga Splitskog ljeta opera-oratorij Oedipus Rex Igora Stravinskog o 120. obljetnici skladateljeva rođenja. Za njom je izvrsna uloga Puccinijeve Toske na premijeri u upravo završenoj sezoni, a pred njom najesen nastup u oratoriju Petar Svačiću produkciji Hrvatske radiotelevizije u prigodi 20. godišnjice smrti Jakova Gotovca. I kao što je to često bilo u povijesti, tako se to ponavlja i sada — neki od naših najistaknutijih opernih prvaka dolaze izvan granica naše zemlje i čvrsto se utkaju u hrvatsku umjetnost.

Nelli Manuilenko došla je iz Ukrajine u naponu umjetničke snage s vrhunskom glazbenom naobrazbom i bogatim izvođačkim iskustvom. Rođena 1951. u dvomilijunskom Donjecku, industrijskom središtu rudarske oblasti Donbas, u Split je došla prije deset godina. Potkraj 1991. pozvali su je da pjeva u Aidi na sljedećem Splitskom ljetu. Zadivljena činjenicom da se usred rata održava festival, nije se premišljala. Došla je u veljači 1992. i u ožujku debitirala kao Santuzza u Mascagnijevoj Cavallerija rusticana, uskočivši kao zamjena za spriječenu kolegicu. Uskoro je dobila hrvatsko državljanstvo i postala opernom prvakinjom u gradu, koji prema toj umjetničkoj grani ima posebno visoke zahtjeve. Ukratko je opisala svoj životni i umjetnički put.

— Rođena sam kao Nelli Kamljuk. Od djetinjstva sam pjevala. Kad su dolazili gosti, improvizirala bih pozornicu, pjevala, vodila konferansu. Završila sam sedmogodišnju glazbenu školu i četverogodišnji glazbeni koledž i dobila zvanje dirigent-zborovođa. Tu sam upoznala supruga, budućega profesora harmonike Jurija Manuilenka. Prvo nam je radno mjesto bio kolektiv Donbas, nešto poput hrvatskog Lada. Donbas je imao profesionalni ansambl sastavljen od solista, četrdesetak članova zbora, isto toliko baleta i kompletan orkestar. Izvodili smo vrlo raznoliku glazbu, od klasične do narodne i zabavne, i odlazili na turneje po cijelom tadašnjem Sovjetskom Savezu. Rođenje kćeri Elene, sada pravnice u Zagrebu, i skrb za nju primorali su nas da prihvatimo mirnije, u smislu putovanja, mjesto nastavnika u glazbenoj školi u selu nedaleko Azovskog mora. Nakon četiri godine vratili smo se u Donjeck i tamo sam se upisala u Glazbenu akademiju. Nakon petogodišnjeg studija diplomirala sam solo pjevanje i glazbenu pedagogiju. Prihvatila sam poziv filharmonije, iako me srce vuklo operi, ali takva su tada bila vremena, i u šest godina djelovanja svladala vrlo opsežan koncertni repertoar komorne glazbe i vokalno-orkestralnih djela, od ruskih autora do Verdijeva Requiema. Onda je došao poziv Opere iz Kišinjeva u Moldaviji, i potkraj osamdesetih počela je moja operna karijera. Debitirala sam kao Eboli u Don Carlosu, druga mi je uloga bila Amneris u Aidi, treća Azucena u Trubaduru.

Tosca, Turandot, Abigaille, Odabella, Carmen, Eboli, Amneris, Azucena — što ste, sopran ili mezzosopran?

— Ako prevedete riječ mezzosopran, to znači pola soprana. Znači da sam ipak sopran, cijeli sopran. Sve ovisi o tome kako doživljavam neki lik i koji mi je zanimljiviji. Imam raspon glasa od tri oktave, mogu pjevati uloge kontralta kao što je Brittenova Lukrecija, i Verdijeve sopranske uloge. U Trubaduru mogu pjevati Leonoru i Azucenu, ali zanimljivija mi je Azucena.

Iz istočnih zemalja dolaze izvrsno školovani pjevači. Što ste učili na akademiji, naravno uz glazbu?

— Na prvoj smo godini učili umjetnost glume, kulturu riječi. Na drugoj ili trećoj, točno se ne sjećam, imali smo operni studio s orkestrom sastavljenim od studenata, sa solistima, i s dirigentom koji radi u kazalištu i na akademiji. Pripremali smo opere. Tako je bilo i na četvrtoj godini, a na petoj smo već radili u kazalištu. Učili smo plesove od pavane do ča-ča-ča, kako se šminkati za različitu životnu dob i kako joj prilagoditi glas, kakvi su kostimi određenih epoha, kako ih valja nositi i u njima hodati, kakva frizura pristaje uz određeni kostim. Sama se šminkam. A kad je o poznavanju glazbe riječ, imali smo na raspolaganju veliku notnu biblioteku i bogatu fonoteku. Uzeli bismo slušalice i mogli smo slušati glazbu cijeli dan. Ali, sve ovisi o tome koliko koga nešto zanima. Netko ima lijep glas, a drugo ga ne zanima. Ali i o pedagogu ovisi koliko je uspio nekoga motivirati. Samo pjevanje nije dovoljno. Moraš znati nositi frak, moraš znati kako hoda grof, a kako služavka, moraš znati stajati na pozornici, moraš ući u lik, jer na sceni više nisi ti, nego lik koji tumačiš. Ima pjevača koji dođu na scenu, otpjevaju visoki C i očima prate kako publika reagira. Ubila bih takve pjevače.

Složili biste se, dakle, s Toscaninijem, koji je zabranjivao aplauz za vrijeme predstave i ponavljanje arija.

— Svakako, jer to ruši dramski kontinuitet.

Da se vratimo na školovanje pjevača. Što mislite o školovanju u nas?

— Moram priznati da sam se iznenadila. Bila sam u Zagrebu na jednom diplomskom koncertu Akademije u kazalištu Komedija. Izvodili su se ulomci iz opera uz klavir. U nas se, naime, diplomski ispit polaže s glavnom ulogom u pravom kazalištu. Morate pokazati da ste svladali sve što se očekuje od budućeg opernog pjevača, dakle ne samo glazbenu komponentu uloge. Morate vladati i njezinom dramskom komponentom, riječju, pjevati ulogu na sceni s partnerima uz pratnju orkestra. Ja sam imala tri kompletno nastudirane uloge: Ljubašu u Carskoj nevjesti Rimski-Korsakova, Dadilju u njegovoj Boljarki Veri Šelogi i Marfu u Hovanščini.

Vi zapravo možete pjevati sve. Možete li izdvojiti neku ulogu koju ste pjevali ili biste željeli pjevati?

— Ne mogu. Sve su mi jednako drage. To su moja djeca i jednako ih volim. Pritom ne pravim razliku je li uloga velika ili mala. Recimo, volim Preziosillu u operi Moć sudbine. Jednom sam na premijeri Rigoletta pjevala Maddalenu i jako mi je bilo drago. Bitno je koliko ste zašli u ulogu, jeste li napravili lik koji će publika osjetiti i zapaziti. Ponovit ću što je rekao Stanislavski: nema velikih i malih uloga, nego velikih i malih glumaca. Mislim da sam sve što sam do sada pjevala dobro ostvarila. Rekla bih da su te uloge živjele, a to je najviše što se može učiniti. Nadam se da ću tako i nastaviti. A željela bih pjevati Dalilu, i to baš na Peristilu. Zapravo sam željela biti mezzosopran. Nisu mi se sviđali visoki pištavi glasovi. Voljela sam gusto pjevanje.

Usmjereni ste ponajprije na talijanski repertoar. Vidite li sebe u budućnosti kao Normu? Što mislite o Wagnerovoj Kundry u Parsifalu?

— Normu? Jednoga dana možda, voljela bih. Mogla bih pjevati Wagnera, ali duša moja teži Verdiju, Pucciniju. Wagnera volim slušati. Voljela bih pjevati Charlottu u Wertheru. A nadam se da će se u Splitu sljedeće sezone davati Macbeth. Voljela bih pjevati Lady Macbeth.

Operni pjevač mora biti cjelovit glazbenoscenski umjetnik da bi opera mogla konkurirati filmu i televiziji. Ali što mislite, kad bi se danas pojavio pjevač savršena umijeća pjevanja, a nezanimljiva scenskog nastupa i neuvjerljive pojave, bi li mogao samo glasom oduševiti?

— Teško pitanje. Čitajući literaturu o staroj talijanskoj školi znamo da je prije u operi glavni bio pjevač, ne dirigent ili redatelj. Pametan dirigent uvijek je izabirao dobre pjevače. Do Firentinske camerate važno je bilo samo pjevanje, samo vokalna tehnika, umijeće koloratura. Izgled nije bio važan kao ni poznavanje teksta. Sada je posve drugo. Dobar glas i dobro pjevanje samo se po sebi razumije, ali treba imati izgled primjeren liku, znati jezike, znati plesati i gibati se po sceni. Danas je to sinteza, i mislim da bi se i jedan Beniamino Gigli, npr., ma kako savršeno pjevao, tomu morao prilagoditi.

Poznati talijanski muzikolog Rodolfo Celletti, pak, ne drži toliko do pjevača koji interpretiraju glumom, nego do onih koji interpretiraju glasom.

— To je također potrebno. Pjevač koji sjajno interpretira glasom, a nije scenski zanimljiv, dobar je za snimanja. Ja više volim potpuna umjetnika. Ali, ako netko genijalno pjeva, može se sve ostalo zaboraviti, sjediti, slušati i samo u slušanju uživati. To vam je razlika između Renate Tebaldi i Marije Callas. Meni je Tebaldi bila mnogo bolja pjevačica, ona sve glasom radi, ali je bila slabija glumica. A Maria Callas imala je sve.

Ali Maria Callas je i glasom interpretirala. Za svaku je ulogu imala drugu boju glasa.

— Slažem se. I ja mislim da glas treba prilagoditi ulozi, a i unutar uloge pojedinim stanjima lika. Tosca treba različitim glasom pjevati u prvome činu u ljubavnom duetu kad treba biti nježna i ženstvena, i u drugome sa Scarpiom kad treba dati dramatiku, snagu, glasovnu punokrvnost. Svaki lik zahtijeva svoj glas. Mislim da mogu postići da svakome liku dam njegovu glasovnu boju.

Što mislite o važnosti same pjevačke tehnike? Koliko joj posvećujete pozornosti? Kako održavate visoku razinu pjevanja?

— Tehnika se ne može odvojiti od pjevanja. Ali nju treba svladati za studija, a u karijeri se njome treba koristiti. Snimam probe, preslušavam se i tražim greške, uočavam što je dobro, a što treba popraviti. Moj je profesor umro, i to je jedini način moje sadašnje kontrole. Mislim da je jako dobro da danas imamo tehnička pomagala koja nam omogućuju da se sami kontroliramo. Tehničke vježbe ne radim. Vježbam one pasaže koji mi trebaju za određenu ulogu. I ne upjevavam se prije predstave. Mislim da se na upjevavanje potroši energija i emocija koju valja predati publici. Ali, tu ne postoje pravila, sve je individualno.

Kad pripremate novu ulogu, slušate li snimku nekog pjevača, točnije pjevačice?

— Ne jednu, nego sve do kojih mogu doći. Najprije ih poslušam posve informativno i ostavim ih. Onda naučim ulogu pa ih ponovno poslušam i slušam što kod nekoga od njih mogu naći zajedničkog s mojim poimanjem uloge. To je isto kao i čitanje literature o kompozitoru, o pjevačima. To je jednostavno informativna građa koju valja svladati prije nego se pristupi učenju. Dakako, ne valja oponašati. Treba naći vlastiti izraz. Kad sam npr. u operi Priče iz bečke šume Mira Belamarća tumačila staricu, išla sam u muzeje i gledala portrete starih ljudi, promatrala im oči, bezbojne trepavice. Na ulici sam gledala kako starice hodaju, i o svemu tome razmišljala. Može se, naravno, nešto otpjevati bez prethodnih širih spoznaja, ali to je onda površinsko. Informacija plus vlastito životno iskustvo dovodi do izgradnje vlastite koncepcije uloge. Onda je ta uloga tvoje dijete. I kad je ta uloga posve sazrela i gotova, treba je prenijeti publici. A da bi se u tome posve uspjelo, na sceni se treba moći kontrolirati. Publika treba doživjeti lik, a pjevač ga tako mora ostvariti da prenese taj doživljaj. Drugim riječima, publika treba plakati, a pjevač kontrolirati glas, jer ako sam počne plakati, glasnice ne mogu pravilno raditi. Šaljapin je napisao u svojoj knjizi kako je slušao nekog pjevača koji je na sceni plakao jer se toliko uživio, a publika se smijala. Ali kontrola ne dolazi sama od sebe. Kad sam spremala Tosku, kod kuće sam se isplakala nad tom glazbom, ali sam dobro uvježbala ta mjesta, istrenirala sam ih da izgledaju uvjerljivo. To je moj posao, ali to treba tako napraviti da publika ne osjeti. Ona mora doživjeti glazbu i doživjeti lik. Još bih nešto dodala. Rijetko vidim svoje mlađe kolege da dolaze na dramske predstave, a drama je dio našega posla. Jako je korisno pogledati dramsku predstavu. I kad je loše odglumljena, jer onda vidiš kako ne treba nešto uraditi.

Je li opera preživjela? Kakvo je po vama njezino mjesto u današnjem vremenu?

— Ja mislim da opera živi i da će živjeti. Tu nema dileme. Živa je umjetnost živa umjetnost, i ona će vječno živjeti. Posve je drukčije doživjeti operu u kazalištu nego slušati tonsku snimku ili gledati videozapis. Doživljaj uživo potpuniji je.

Kako se odnosite prema modernim režijama?

— Teško pitanje. Ako je genijalno napravljeno, dobro, kao npr. Rigoletto kakvog sam gledala u Covent Gardenu. Ali, ako je plagijat, onda mi se ne sviđa. Moje je mišljenje: moderna opera u modernom stilu, klasična u klasičnom. Dobru, ali zaista dobru tradiciju valja održavati i koristiti se iskustvima onih velikih kojih još ima.

Danas u svijetu ima mnogo dobrih pjevača, ali nedostaju ličnosti. Kako to tumačite?

— Možda je to stoga što uče samo tehniku pjevanja, a zaboravljaju individualnost. I nju valja razvijati u radu s učenikom. Moraš uočiti klicu njegove umjetnosti i razvijati je. Valja mu stalno govoriti da ne smije kopirati, već unositi vlastito u ono što radi.

Daroviti mladi pjevači zasjaju i gotovo redovito kratko traju. Zašto?

— Lako je postati zvijezda, ali teško je dugo sjati. Kako god velik bio talent, pravi umjetnik postaje tek nakon temeljita i dugotrajna rada, i životnog iskustva — govorio je slavni talijanski tenor Giacomo Lauri-Volpi.

Vi ste opernu karijeru počeli razmjerno kasno, ali bili ste za nju potpuno osposobljeni u svakome smislu. Mladi pjevači žele odmah sve. Što mislite da je bolje?

— Ja sam uistinu bila toliko osposobljena da sam mogla početi s Eboli. Mislim da je taj put bolji. Ako pjevač nije tako osposobljen, bolje je početi s malim ulogama i polako ulaziti u repertoar. A ako mlad pjevač zabljesne i postane zvijezda, a psihološki nije zreo jer nema iskustva iz privatnog života, onda je teško na pozornici donijeti lik, i jednostavno se slomi.

Stalno naglašavate važnost vlastitoga psihološkog iskustva da bi se moglo prići interpretaciji lika.

— To je jako važno. Ako ste mladi i to iskustvo nemate, nužan vam je profesor koji će vam dati savjet i uputiti vas, ili stariji kolega. Ali, u našem je poslu jako opasno davati savjete.

Vi pjevate uloge u kojima godine nisu toliko bitne. Nitko neće tražiti da Tosca ima dvadeset godina. Ali što s lirskim sopranima, kojima su namijenjene uloge mladih djevojaka? U njih se traži mladost, dakako, uz lijep izgled. A pjevač, za razliku od instrumentalista, počinje učiti svoj, kako vi kažete, zanat, tek s osamnaest godina.

— Neka pjevačica s osamnaest godina upiše akademiju, neka nakon pet godina studija poradi na psihološkom sazrijevanju, s trideset još je mlada. S dobrom šminkom može izgledati kao da joj je dvadeset i pet, i deset godina još može pjevati Mimi, Margaretu ili Desdemonu.

Mezzosopranistica mora biti lijepa jer su gotovo svi likovi namijenjeni tom glasu neke zavodnice, osim Azucene ili Ulrike. Ali ne može pjevati samo Azucenu ili Ulriku. Po mojem mišljenju, ako mezzosopranistica nije atraktivna, bolje da ne pomišlja na opernu karijeru.

— U nas u Ukrajini već pri upisu na akademiju ima rubrika: vanjski izgled, s ocjenama od pet do dva. Svakako da je to važno.

Kakvo je vaše mišljenje o odnosu dirigent — redatelj u pripremi opere?

— Pri postavljanju opere na scenu troje je važno: dirigent, pjevač i redatelj. Dirigent oblikuje muzičko tkivo, redatelj daje ulozi život. Ne mogu to odvojiti. Najbolje je kad međusobno surađuju. Naravno, pjevač treba najprije sam naučiti ulogu. Treba i upoznati partituru da bi imao pregled nad cijelom operom, da bi poznavao i druge uloge. Ne dolazi u obzir početi rad s dirigentom, a da se uloga prethodno nije naučila i bez vlastita stava prema njoj. U radu s dirigentom treba uskladiti stajališta i stvoriti jedinstven odnos prema liku. To je uvjet za dalji rad s redateljem, koji dolazi kad je muzički posao gotov.

A što ako se ne usklade stajališta? Ako se vaša koncepcija lika ne slaže s redateljskom?

— Neka me redatelj uvjeri u svoju koncepciju, ja ću njega uvjeriti u svoju, pa tko bude uvjerljiviji. Ali, moramo se složiti, jer inače ne ide. Naravno, nužno je da pjevač ima vlastitu koncepciju, a ne da nauči samo note i ništa više od toga. I zbog toga je potrebna informacija i potrebno je razmišljanje. Kako bih uopće mogla napraviti Tosku, a da nisam pročitala ništa o povijesnoj Floriji Toski, pastirici, odgojenoj u samostanu kod opatica, koja je postala glasovita pjevačica i svjetska dama. Morala sam znati sve što mi je bilo dostupno o njoj i o životu onoga vremena da bih uopće mogla pristupiti toj ulozi.

Je li vam neka pjevačica bila uzorom? Jeste li neku posebno slušali?

— Nikoga nisam željela imitirati. Mnogo mi se pjevačica sviđa, na pr. Montserrat Caballé, Renata Tebaldi, Aprile Millo, a od mezzosopranistica volim Irinu Arhipovu, najbolje školovan mezzosopran u bivšem Sovjetskom Savezu. Slušala sam njezine ploče i pokušavala osjetiti kako ona to sve radi. Kako ona pjeva Lied! Posve različito od opere! To je fantastično!

Zašto vi ne priredite koncert s pjesmama ruskih skladatelja, primjerice?

— Spremam ga. Hoću izvesti ciklus od dvadeset i pet pjesama Cesara Cuija na Puškinov tekst, koji se gotovo uopće ne izvodi, a vrlo je zanimljiv. Neću još govoriti o planovima. Možda ću iznenaditi.

Razmišljate li o tome da se bavite pjevačkom pedagogijom?

— Da, razmišljam. Žao bi mi bilo da ono što sam naučila ne predam mlađima.

I što biste savjetovali mladim pjevačima?

— Imala sam ideju napisati knjižicu Savjeti mladim pjevačima početnicima. Prvi savjet: Odustani!

Zašto?

— Jer je naš posao težak. Traži mnogo odricanja, a nisu svi na to spremni. Naš posao tako zaokuplja da vrlo malo vremena preostaje za drugo. Malo ostaje za privatni život. Ali bih mladima poželjela, ako se već prihvate toga posla, da ga ozbiljno shvate i da se daju ne stopostotno nego dvjesto posto.

Ne mislite li naprotiv da ste povlašteni što imate talent, što možete pružati drugima ljepotu umjetnosti, veselje, radost?

— I to je, naravno, točno. Za mene je veća radost kad mogu nešto nekome pružiti nego što je to za onoga tko to primi. Naravno da ne bih mijenjala svoje zanimanje, i da se ponovno rodim, opet bih bila pjevačica. Samo bih bolje iskoristila svoje vrijeme. I bilo bi drukčije da sam se drugdje rodila!

A onda možda ne biste došli k nama i ne bismo imali Juditu. Čudnim stjecajem okolnosti prvi tumači velikih likova u hrvatskim operama uglavnom nisu bili Hrvati. Prvi Zrinjski i prvi Ero bili su Slovenci, prvi Porin Talijan. Očito mi kao zemlja privlačimo umjetnike izvana, a oni nadahnjuju naše skladatelje. Judita je vama po mjeri, ona je namijenjena vama. Ali vi ste pjevali i Domu, za kojom se neki naši vodeći mezzosoprani baš nisu, kako se ono kaže, trgali.

— Judita mi je tako draga, tako je lijepa uloga, ali i Doma mi je zanimljiv. Pruža toliko mogućnosti pokazati što možeš napraviti u drukčijem repertoaru od onoga koji obično pjevaš. Doma je naš život.

Razgovarala Marija Barbieri