Stanje boljeg razumijevanja

Stanje boljeg razumijevanja

Friedrich Daniel Ernst Schleiermacher, Hermeneutika i Kritika. S primjenom na Novi zavjet, dva sveska, Demetra, Zagreb, 2002.

O važnosti izdanja ove knjige u nas najbolje govore riječi prevoditelja i priređivača Željka Pavića, kojima započinje predgovor Demetrinu izdanju: »Hermeneutika Friedricha Daniela Ernsta Schleiermachera predstavlja jedno od onih kapitalnih djela u povijesti filozofije zahvaljujući kojima je i sama suvremena filozofija dobila svoje novo uobličenje i nove mogućnosti filozofijskog promišljanja predaje, tekstova, Drugog, jezika, dijaloga, ali i ljudske egzistencije u cjelini.«

Schleiermacher je filozof koji nije najprije poznat kao hermeneutičar. Njegovi su radovi iz filozofije religije bitno utjecali na cjelokupnu protestantsku teologiju, dok su radovi iz ostalih filozofskih područja doživjeli veliku recepciju tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Religija je za Schleiermachera temeljno polazište čovjeka u njegovu nastojanju oko spoznaje cjelovite istine. Ona je zajednički nazivnik za ono što u sebi obuhvaća teologiju i filozofiju u cjelini i kao takva temelj je Schleiermacherova sustava. Tek iz uvida u sustav moguće je razumjeti njegov prinos nastanku suvremene filozofijske hermeneutike. Schleiermacherov sustav zasniva se na misaonim raspravama sa temeljima transcendentalne i spekulativne filozofije, s podjelom uma na teorijski i praktični, a time i gubitak izvornog jedinstva uma i prirode, individuuma i cjeline, čije je sjedinjavanje glavna nit vodilja njegova cjelokupnog sustava.

Potreba za utemeljenjem jedne hermeneutica generalis postojala je već u 17. i 18. stoljeću. Takav razvoj hermeneutike bio je uvjetovan ili primjenom na Novi zavjet (po duhu) ili primjenom na jezik (po slovu). Novo u Schleiermacherovoj hermeneutici je njegovo nastojanje i njegove naznake mogućega razvoja opće hermeneutike, neprestani pokušaji pomirivanja obje točke napetosti u povijesti hermeneutike, naime napetosti između razumijevanja po duhu i razumijevanja po slovu, koja za Schleiermachera nije bila rješiva u okviru egzegetskih kanona katoličke i protestanske teologije, nego samo na putu razvijanja jednog općeg filozofijskog nauka o umijeću razumijevanja i tumačenja, koji može biti podlogom razumijevanja svakog govora Drugog polazeći od neponovljivosti i orginalnosti njegovih vlastitih jezičnih, umjetničkih i drugovrsnih očitovanja.

Stoga pristup čitanju Schleiermacherova djela nije pogrešan ako čitajući tražimo i očekujemo odgovor na pitanje zbog čega je sama filozofija u najdubljoj biti hermeneutička. Već na samom početku prvog poglavlja prvog sveska naslovljenog Hermeneutika nailazimo na aforizam koji nas upućuje na beskonačnu zadaću razumijevanja. Iz toga slijedi da »hermeneutika počiva na faktumu nerazumijevanja govora«, odnosno na nemogućnosti da se prekorači prag individualnog i da se zahvati cjelina jezika i smisla. Za taj faktum kriv je njihov individualni karakter. Stoga umijeće razumijevanja, za svoj predmet ima osvjetljavanje uvjeta razumijevanja a ne samo razumijevanje, koje se odvija u međusobnom komuniciranju. Temeljni kanon interpretacije glasi: Pisac mora razumjeti čitatelja jednako kao što je razumio samoga sebe kako bi čitatelj mogao razumjeti pisca bolje nego što je on razumio samoga sebe. Kanon je primjenjiv samo u razumijevanju koje polazi od teksta kao teksta bez obzira na njegovo sakralno, znanstveno, filozofijsko, umjetničko ili bilo koje drugo podrijetlo.

Ovakav razvoj hermeneutike očituje višestruki i nužno uzajamni odnos hermeneutike i kritike. Zato prvi svezak započinje Općim uvodom, koji je priređivač hrvatskog izdanja stavio na početak kao poveznicu između hermeneutike i kritike, odnosno kao objašnjenje pitanja u kojem odnosu hermeneutika i kritika stoje u okviru Schleiermacherova poretka teologijskih i filozofijskih znanosti. Osim Općeg uvoda rukopisi obuhvaćeni ovim izdanjem su Nacrt hermeneutike (Halle 1805), koji sadrži prva predavanja iz hermeneutike koje je Schleiermacher držao na Teološkom fakultetu u Halleu. Ta predavanja sakupljena u bilježnici koja nosi naslov Zur Hermeneutik 1805. und 1809. odaju redoslijed izlaganja kojem je Schleiermacher do kraja ostao dosljedan. Dakle, predavanja se sastoje od uvoda, prvog i drugog dijela. Prvi i drugi dio uvijek se odnose na razmatranja o gramatičkoj i tehničkoj interpretaciji. Ovdje je riječ o jednakosti gramatičke, tehničke i psihološke interpretacije jer je čovjek mjesto na kojem se jezik razvija na osobit način, pa se i njegov govor treba razumjeti samo iz totaliteta jezika. S druge strane, govor gramatički nije razumljiv bez tehničkog (psihološkog) dijela zato što je govor proizvod misli, »tako se i sve razumijevanje sastoji iz dva momenta, da se govor razumije kao uzet iz jezika i da ga se razumije kao činjenicu u mislećem«.

U poglavlju naslovljenu Nacrt opće hermeneutike, Berlin 1809-1810. sadržana su predavanja održana u Berlinu pod naslovom Opća načela umijeća tumačenja. Ta su predavanja važna jer očituju promjenu Schleiermacherova nazora o hermeneutici, budući da se ona više ne promatra u sklopu teologije i isključiva tumačenja Svetog pisma, nego sve više poprima obličje filozofijske discipline. Dodatak je poglavlju Hermeneutika iz »Kratkog prikaza teologijskoga studija« (1811), a sadrži Schleiermacherovu samostalnu skicu hermeneutike prikazanu u sklopu drugog dijela njegova 1811. objavljenoga djela Kurze Darstellung des theologischen Studiums zum Behuf einleitender Vorlesungen, koji u sklopu Historijske teologije obrađuje problem Egzegetske teologije. Slijede rukopisi koji su nastali istodobno sa Schleiermacherovim predavanjima u Berlinu 1819, ovdje skupljeni pod naslovom Nacrt opće hermeneutike iz 1819. sa bilješkama iz 1828. i 1832, zatim Akademski govori »O pojmu hermeneutike s obzirom na naznake F. A. Wolfa i Astov udžbenik«, koje je Schleiermacher održao na plenarnim sjednicama Preusische Akademie der Wissenscheaft 13. kolovoza i 22. listopada 1829. Prvi svezak završava Predavanjima iz 1832-1833.

Osim Schleiermacherovih skica i predavanja iz hermeneutike, u hrvatskom izdanju uz hermeneutiku nalazi se u drugom svesku kritički dio. Potrebu da se uz rukopise i predavanja iz hermeneutike u drugom svesku objavi i Schleiermacherova Kritika Željko Pavić objašnjava citirajući početnu rečenicu spomenutog Općeg uvoda: »Hermeneutika i kritika, obje filologijske discipline, obje nauci o umijeću pripadaju skupa, zato što izvršenje jedne pretpostavlja drugu.« Uz Uvod, Kritika sadrži dva poglavlja: Kritika mehaničkih greški i Kritika greški koje su nastale slobodnom radnjom. Osim toga, drugi svezak obogaćen je iznimno temeljitim i korisnim pogovorom, u kojem Pavić čitatelja priprema za ozbiljan dijalog sa Schleiermacherom dajući prikaz Schleiermacherova sustava, te navodeći uz biografiju središnje osobe u njegovim hermeneutičkim raspravama kao što su F. A. Wolf, Friedrich Schlegel, Henrik Steffens, itd. Tu se još nalaze i iscrpna bibliografija te kazalo pojmova i imena.

Put razvoja jednog općeg filozofijskog nauka o umijeću razumijevanja i tumačenja uvjetovana kanonom koji je sam Schleiermacher u svojim rukopisima spominjao na više mjesta svakako je put koji ne može i ne smije ostaviti ravnodušnim ni jednog (ne)filozofijskog čitatelja. »Razumjeti pisca bolje nego što je on razumio samoga sebe« značilo je za Schleiermachera produktivnu zabludu, čija se produktivnost sastojala upravo u tome da ona upravo putem toga samoj sebi otkriva da je uvijek iznova u stanju boljeg razumijevanja.

Ksenija Grubišić