Slikar visoke kulture

Slikar visoke kulture

Posredovanjem Ivana Picelja, i zalaganjem Snježane Pintarić, darovao je Talan desetak svojih ranih pariških i jednu Uzelčevu sliku Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Slikareva smrt pretekla je otvaranje izložbe te zbirke

Marijan Talan u Zagrebu je gotovo zaboravljen: spominjalo ga se u atelijerskim razgovorima u uskom krugu znanaca ili po povratcima iz Pariza; rijetki su znali tko je Marijan T. u Štambakovim anegdotama i sjećanjima u Dvadeset i pet godina Pariza. Njegovo ime uz uljeni Portret na izložbi Bauerove vukovarske zbirke 1989. nije zaintrigiralo stručnu javnost.

Rođen je 18. srpnja 1921. u Zagrebu, umro 7. svibnja 2002. u Parizu.

U Zagrebu je završio srednju školu i nastavio na Grafičkoj školi. Radio je pet godina kao litografski crtač u Hrvatskoj državnoj tiskari. Na slikarski odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu primljen je u jesen 1942. Nakon dvije godine, u jesen 1944, izabrao je Tartaglinu slikarsku klasu. Odmah nakon rata dobio je stipendiju francuske vlade i potkraj 1945. odlazi u Pariz. Upisao se na Ecole Nationale Superieure des Beaux Arts, diplomirao, oženio se i ostao u Parizu.

Upisao je Talan slikarstvo u doba najvećih uspjeha hrvatske umjetnosti u međunarodnim okvirima: rijetko kvalitetne i promišljene selekcije na venecijanskom Biennalu 1942. i velike retrospektivne prezentacije hrvatske umjetnosti u Berlinu početkom 1943. Te smotre pokazale su zrelost i europsku razinu hrvatske likovne kulture: taj visoki standard prožimao je i Akademiju.

Tartaglia, u čijoj je Talan klasi, slika u to doba portrete — slika asketski, motrene veoma bistrom optikom, svodeći ih prema bitnom. Napuštanjem svih slikarskih zavodljivosti: boje, geste... Tartaglia crtajući slika na gotovo Giacomettijev način. Njegova propedeutika počivala je na organizaciji motiva zatvorenom kompozicijom kao metope, na crtežu kao ekstrakciji motiva, na uskoj paleti oko crnoga, bijelog i smeđeg, na uočavanju tona, u svijetlotamnom, a ne kolorističkom izražavanju. Njegov rimski Autoportret iz 1917. ležao je, nepoznat, među ručnicima u komodi (tek bi ga izabranima pokazao kao šalu iz mladosti). Njegov pažljivi, ali sugestivni način rada sa studentima, kao na ispovijedi, osvajao je, ali često i zarobljavao. Talan je sa svojom pripremom u grafičkoj školi i praksom litografskog crtača bio idealan Tartagliin đak. Sustavno prošavši njegovu solidnu školu, temeljitu, ali izvan žive umjetnosti, francuska stipendija došla je u pravi čas.

Fotografija Vene Pilona, koju je objavio Ivan Picelj, pokazuje u Parizu zagrebačke studente koji su bili prvi stipendisti francuske vlade 1945: Srđan Flego, Dinko i Mira Štambak, Marijan Talan, Velja Milojević (koji će se, kao Charles Millot, glumački proslaviti).

Trajna veza sa Zagrebom

Zadržao je Talan vezu sa Zagrebom, kako to pokazuju njegova pisma (danas povijesno zanimljiva i za duh vremena). Moli ga primjerice Hegedušić u svibnju 1946. da mu nabavi »skicenbuch bilo kojeg formata samo da miriše po Parisu« te fresko kistove i boje a Junek da će znati gdje nabaviti: »Pozdravite ga s moje strane. Kažite mu da se po uređenju Moderne galerije, kad se sav materijal izvadio i pregledao može jasno uočiti, da on u toj utakmici i trci naših kolorista i slikara počam tamo od Račića, sigurno vodi za dve konjske dužine. Boje se naših slikara ili svađaju na platnima i međusobno proždiru, parališu, ili opet gasnu ko stare krpe pored njegovih platna...« U pismu potkraj 1946. piše mu Angeli Radovani: »...Mislim da se ide u Pariz zato da bi se stekla kultura i tradicija, a ne zato da se podlegne njegovom modernizmu. Barem sam ja zato htio ići. A tvoj dekadentizam — riječ je tvoja — bez poznavanja tvojih slika, izgleda mi nešto kao nastavak tvog zagrebačkog filiplatinovićiziranja, dakle nešto što se nije nužno moralo tek u Parizu očitovati i što me nije ni iznenadilo ni oneraspoložilo. Bilo mi je vjerojatno tek žao da francuska kultura nije svojim vitalitetom promijenila tvoju panonsku uslovljenost...« Dopisuje se s Vojnovićem, s Babićem se viđao tijekom priprema izložbe srednjovjekovne umjetnosti na tlu Jugoslavije. S Tartagliom je posebno održavao vezu: izvještava ga Tartaglia detaljno o izboru slika jugoslavenske umjetnosti za Moskvu i kako je izvisio Junek, moli ga da mu nabavi Gasquetovog Cézanna, a onda se polako, nakon 1950, dopisivanje prorjeđuje: »Dragi Talane, veoma ste me obradovali sa čestitkom i prije toga sa pozdravima po prof. Torbarini. Meni je bilo uvijek jako žao da se naše dopisivanje nekako ugasilo, nehotice. Istina da sam ja trebao odgovoriti na Vaše poslednje, ono sa fotografijama Vaših slika...«. Rado se nalazio sa starim prijateljima iz Zagreba, sve do posljednjih dana. Hrvatski nije zaboravio, kako mogu i sam posvjedočiti razgovarajući s njim malo prije njegove smrti.

Poetika »francuske tradicije«

U Ecole, u atelijerima Souverbyja i legera 1947-48, nastaju nova poznanstva i prijateljstva: posebno s Joelom Steinom (dodajmo zbog interesa u našoj sredini: Stein će poslije postati novotendencijašem i uskoro ćemo ga vidjeti na izložbi Donacije za Vukovar). Dinko Štambak središte je pariških okupljanja i susretanja. Tu je upoznao pjesnika Jeana Piageta, s kojim će ostati velikim prijateljem kao i s Uzelcem, pa Juneka, preko kojega će se otvoriti novi horizonti. Ulazi u krug Jeana Bazaina i slikarstvo francuske tradicije, u krug onih umjetnika koje je Bazaine okupio za vrijeme rata ne samo logikom umjetničkog creda nego i umjetničkog pokreta otpora. To poimanje francuske tradicije značilo je kriptofiguraciju u sintezi Cézannea i Bonnarda, Lapicqueove teorije boja i Villonova kubizma, s dubokim sidrištima u Poussinu i još dublje: u vitrajima katedrala, srednjovjekovnim emajlima, tapiserijama, manuskriptima, dekoraciji grnčarije. U tom krugu svojih prijatelja Bazaina i Le Moala, pa Lapicquea, Manessiera, Estevea, među slikama čvrste monokromne osature prednjeg plana s prodorima boja visokog registra iz dubina prostora — naći će ubrzo Talan svoje mjesto. U ljeti 1948. već samostalno izlaže, pa na različitim salonima: Svibanjskom, Nezavisnih, XIV. arondismana, itd.

Na riječkom Salonu 56 među izloženim slikama te druge pariške škole ravnopravno stoje Talanova Nedjelja u Nogentu (rodno mjesto njegova velikog prijatelja slikara Jeana Deyrollea) i Seine u Charentonu.

Talanov razvitak prekida nesretni slučaj ranih pedesetih, koji mu je onemogućio slikarstvo. Nakon dulje stanke nastavlja skulpturom. Radi i izlaže slobodne, u osnovi organičke, forme u polimeru, višeslojnih evokacija i referencija. Jedna takva skulptura, recimo poput mandragole, izložena je i na izložbi Suvremene hrvatske umjetnosti 1998. u Parizu i tako se Talan nakon riječkog Salona ponovno pojavljuje u ambijentu hrvatske umjetnosti.

Posredovanjem Ivana Picelja, i zalaganjem Snježane Pintarić, darovao je Talan desetak svojih ranih pariških i jednu Uzelčevu sliku Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Slikareva smrt pretekla je otvaranje izložbe te zbirke — koja će popuniti lakunu u poznavanju ranih pedesetih i nekih ishodišta naših nefiguracija.

Zdenko Tonković