Slagalica s kapacitetom

Slagalica s kapacitetom

Ivo Brešan, Kockanje sa sudbinom, NZMH, Zagreb, 2002.

Donedavna, do unatrag svega tri godine, kada se bila pojavila i prva knjiga Brešanove kratke proze — ovoga se pisca, koji je prema krutim kritičkim predlošcima dobrano zagazio u svoju tzv. zrelu fazu, percipiralo uglavnom kao dramskog autora, usprkos činjenici što je on svoj dramski opus od 23 djela do devedesetih godina zapravo bio zaključio. Prva dva njegova romana (Ptice nebeske, 1990. i Ispovijedi nekarakternog čovjeka, 1996), a potom i novelistička zbirka Pukotine (2000) doimale su se na neki način kao više ili manje uspio autorov izlet u novi žanr, koji će — i pokraj snažna autorskog štiha i žanrovske inovativnosti — biti potvrda nedvojbenoga, ali u osnovi eminentno dramskoga talenta. Sam Brešan pak možda i ne bi imao ništa protiv svoga statusa živoga klasika, ali umjesto samozadovoljstva ili nezadovoljstva on je izabrao samozatajan rad na samome sebi, javljajući se tek kada ima nešto reći. Posljednjih godina to njegovo javljanje poprimilo je ritam koji ga počinje svrstavati među produktivnije suvremene pripovjedače.

O čemu je riječ?

Godine 2000. ugledni dramski pisac i autor dvaju romana, koji su zbog pikarskih obilježja priznati kao žanrovsko osvježenje, napokon se odvažio ukoričiti i dotad po periodici na objavljivanje kraće proze Pukotine & druge priče. Riječ je o šest bizarnih priča u kojima je književna kritika u prvome redu zapazila Brešanovo priklanjanje fantastici, koja mu je, s jedne strane, omogućila da uspostavi paralelizam između suvremenih i povijesnih zbivanja, a s druge da ponudi alegorijsko (brešanovsko) tumačenje svijeta, baš kao što je to činio i u svojem dramskom opusu.

Ima svega drugoga

Godinu potom, tj. 2001, Brešan istome izdavaču nudi i treći roman — Astaroth, roman o Sotoni, koji i publika i kritika vrlo dobro prihvaćaju, ali — i pokraj činjenice da je sasvim sigurno bio ne samo »jedan od zanimljivijih« (J. Pogačnik), već i boljih naslova iste godine, nagrade ga nisu htjele (osim ovih dana životne!). Dramski klasik i pomlađeni fakovac nije se, međutim, dao zbuniti, nego je ponovo i u isto godišnje doba, naime, proljeća ove 2002. godine, istome izdavaču — Nakladnome zavodu Matice hrvatske — ponudio još jednu prozu, kraći roman koji će u intervjuu sâm nazvati »kraćim krimićem deduktivnoga tipa«.

U najnovijoj Brešanovoj knjizi nema fantastike kao u Astarothu ili u Pukotinama, debljinom nije ni blizu ranijim romanima, ali zato ima svega drugoga što Brešana i ovaj put čini prepoznatljivim autorom — od interesa za (ma kako reduciranu) povijest i aktualna društvena zbivanja do dijaloga s književnom tradicijom — sada pak putem kanoniziranoga literarnoga oblika koji u nacionalnim okvirima bilježi kontinuitet od jedva pedesetak godina. Ima zanimljiva, upravo majstorskoga fabuliranja i napora u organizaciji građe, zapravo u slaganju zagonetke, ima i autobiografskih elemenata, dijaloga (Brešanova dominantna pripovjedna tehnika!), elaboriranja, likova u pustolovinama i — ma kako to zvučalo čudno s obzirom na spomenuto njegovo najnovije žanrovsko forsiranje — ima i velikih tema, odnosno ideja.

Kockanje sa sudbinom, naime, priča je o dubrovačkome umirovljenome profesoru filozofije, samcu i okorjelom neženji, inače strastvenome kockaru, koji zbog oklade istražuje zločin što ga je počinila grupa pripadnika Hrvatske vojske u Pakracu tijekom Domovinskog rata. No, roman je ujedno i društvena priča o našoj nedavnoj prošlosti i neposrednoj nam stvarnosti prepunoj neuralgija i potreba za nacionalnom katarzom. U dubinskome svojem sloju ona je istodobno i traktat o sudbini, jer i oklada i istraga, odnosno glavna priča, funkcioniraju kao argumentacija stoičkog učenja o tome da svijetom i svime što se u njemu zbiva upravlja sudbina.

Ponuditi odgovor

Baš kao što je u moto svojega Astarotha stavio Strindbergovu misao o paklu, koji nije samo mašta i predrasuda, nego činjenica koju duboko živimo, pa tu misao slijedi roman kao literarna ilustracija ove teze, tj. ideje da ovim svijetom vlada zapravo Sotona, a povijest da nije ništa drugo doli multipliciranje i stalno generiranje zla, tako i ovaj roman Brešan ispisuje na tragu Senekina pitanja: Što mi vrijedi ako svijetom upravlja Bog? Što mi vrijedi ako vlada slučaj? Jer niti se može mijenjati ono što je stalno, niti se išta može unaprijed poduzeti protiv onoga što je nestalno. Napokon, što je uopće slučaj, a što sudbina, pita se Brešanov pripovjedač, »i ne nazivamo li slučajem samo naše neshvaćanje golema mehanizam slučajeva, kako kaže Borges«. Da bi isti pripovjedač ponudio ikakav odgovor, vodi svoje likove kroz napetu istragu o glavnome krivcu pakračkoga pokolja pitajući se da li se taj pokolj uopće mogao izbjeći, »je li naš čin rezultat slobodne volje ili su on i volja pokretani nečim izvana«, tj. »postoji li u ovom svijetu kakva sustavnost u odnosu zločina i kazne«.

Iza uzbudljive priče krojene po pravilima krimića literarno se promišlja mnogo složenija tema, oprimjerena u konkretnoj povijesnoj situaciji i u precizno odabranu povijesnome trenutku, što Brešana ponovo deklarira kao provokativna, zanimljiva i društveno angažirana autora. U podlozi njegove samo naizgled trivijalne priče pozornost se posvećuje — marinkovićevski rečeno — zagrljaju povijesti i politike, odnosno pojedincu kao pravoj žrtvi toga zagrljaja, ali i jedinome o kojemu ovisi izlaz, koji je vlasnik (barem u moralnom pogledu) rješenja, jer — pita se na kraju Brešanov pripovjedač: »Možda sudbina nije ništa izvan nas samih (...) i možda ne upravlja ona nama, nego mi njom dajući joj po mjeri vlastitih želja i oblik i smjer i cilj?« da bi već sljedećom rečenicom odgovorio lajtmotivom svojega književnoga opusa: »Ideje, ideje, iz njih sve proizlazi, pa i sudbina«.

Nije samo dramski autor

Nema sumnje, pred nama je visokokapacitirana literarna slagalica koja iza jednostavna i lakozavodljiva naslova krije starog Brešana u novome — krimićevu ruhu. Tradicija A. T. Solara iliti Antuna Šoljana, Virovitičkoga Simenona iliti Milana Nikolića, Ledi Ani Vasor i Navi Soara iliti Ivana Raosa preko Timothyja Tachera iliti Nenada Brixyja do Ljudevita Bauera, Pavla Pavličića i Gorana Tribusona dobila je još jednoga predstavnika, istina, pomalo atipičnoga, baš kao što je u mnogome atipičan i tzv. hrvatski krimić.

I zato, nakon sada već četiri romana, a poznato je da Brešan upravo piše i peti radnoga mu naslova Civitas dei — dosadašnja navika percipiranja ovoga pisca kao eminentno dramskoga autora mora pretrpjeti ozbiljnu korekciju.

Ivo Brešan, naime, nije više samo dramski klasik, nego i rasni pripovjedač koji duboko šparta našu suvremenu prozu, bitno joj pomlađujući sliku žanrovsku.

P. S. I zato ima pravo Pavao Pavličić, prvak ceha krimićkoga, kada na predstavljanju knjige Brešana nazva »i mladim i perspektivnim«!

Vinko Brešić