Sapete naracije

Sapete naracije

U hrvatskoj povijesti umjetnosti freske iz Svetog Lovreča treba s obzirom na kulturno-povijesno značenje staviti uz bok mnogo poznatijih ostvarenja iz prve polovice 11. stoljeća kao što su kameni figuralni reljefi iz Sv. Nedeljice u Zadru

Biranim riječima i dajući maha retoričkoj bujici, opisat će opat Rodulfus Glaber u znamenitim Kronikama godine tisućite iz oko 1040. godine obnoviteljski žar i gradnju niza crkava nakon prestanka tjeskobe iščekivanja milenijske kataklizme: »Bila je skoro već godina treća nakon Tisućite kada se u cijelom svijetu pristupilo obnovi crkvenih bazilika, ali posebno u Italiji i Galiji; iako su neke bile u dobrom stanju i nisu bile potrebite svaki se kršćanski narod natjecao s drugim kako bi stekao još ljepšu. Činilo se kao da je svijet sam, otresavši sa sebe starost, odjenuo bijeli plašt crkava.«

Velika župna crkva sv. Martina u istarskom kaštelu Sveti Lovreč po svemu može biti jedna od Glaberovih bijelih bazilika. Skladnu i svijetlu trobrodnu građevinu, građenu po uzoru na klasične ranokršćanske bazilike, odavno je većina istraživača datirala u 11. stoljeće. Morfološke srodnosti i kapitela arkature s nizom primjera na jadranskoj obali spuštaju njezinu kronologiju u prvu polovicu stoljeća (Sv. Marija u Zadru, Sv. Andrija i Sv. Petar na Rabu, Akvileja, Caorle...). Posebno su važne usporedbe s klesanom opremom benediktinskih crkava obližnjeg samostana Sv. Mihovila nad Limom (prije 1040) i nesretno zapuštena te gotovo uništena matičnog benediktinskog samostana sv. Nikole na Lidu u Veneciji (prije 1041). Fresko dekoracija koja je prekrivala sve zidove unutrašnjosti crkve, i od koje je nedavno restauracijom otkriven i spašen dio u bočnim apsidama, nastala je neposredno nakon dovršetka crkve. Freske je otkrio Mario Mirabella Roberti pri popravku crkve za Drugog svjetskog rata, ali slikarije tada nisu restaurirane niti u potpunosti otkrivene, nego je to učinjeno nedavno troškom Istarske županije i zalaganjem Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture. Izašla je tako na vidjelo simetrična kompozicija Krista suca kojemu se klanjaju dva anđela, niz od četiri stojeća sveca u južnoj apsidi te glave svetaca i anđela (tijela su prekrivena novijim slojem slikarije iz kraja 14. stoljeća!) i lik Ivana Evanđelista u kaloti sjeverne apside. Mali fragmenti oslika koji su se nazirali prije restauracije bili su dovoljni znalcima Mirabelli Robertiju i Branku Fučiću da ih datiraju u 11. stoljeće, čemu Fučić pridodaje i ocjenu o njihovoj pripadnosti otonskoj inačici ranosrednjovjekovnog slikarstva.

Oštri rez obrisa

Deseterostruko veća saglediva površina freske nakon restauriranja omogućava nam da ovaj sud potvrdimo i dodatno argumentiramo. Strogo odvojene, čak odmaknute jedna od druge, svečane figure u apsidama sutlovrečke crkve hijeratski su uspravljene u izvanvremenskom, simboličnom prostoru koji tvore vodoravni nizovi raznobojnih vrpci. Oštri rez obrisa opisuje tijela na kojima je svaki prostorni i plastički naglasak riješen površinskim grafizmima: unutar oble obrubne crte boje crvene cigle tek poneki polukrug ili kolut označavaju oblinu glave kojoj su pridodane velike uši. Anatomija ekstremiteta deformirana je redukcijom na dimenziju plohe, a grebeni pregiba draperija plašteva i tunika pretvoreni su u neovisni dekorativni sustav gustih raznosmjernih linija. Upravo je iznenađujuće kako se u tako temeljito reduciranu sustavu likovnih znakova postiže dostatna tipološka diferencijacija likova: ne samo da se jasno ističu mladelačka lica od virilnih svetih očeva već svaki lik ozbiljnih svetaca ima različitu fizionomiju. Svečana monumentalnost cjeline i pojedinih figura može se usporediti s efektom širokih kompozicija napučenima izvanvremenski lebdećim svecima na ostvarenjima kasnoantičkog, tj. ranokršćanskog zidnog slikarstva. Ali detalji i tehnika izvedbe posve su drukčiji. To je novi likovni svijet, nova gramatika nastala u krilu predromaničke Europe na humusu pasivne negacije i kreativne nadogradnje kasnoantičke slikarske kulture. Za potrebe stilske identifikacije važno je još utvrditi apsolutni izostanak bizantske likovne retorike; naše su freske jasno antibizantske, izostaju u potpunosti dugi, blago zaobljeni paralelni potezi lumeđatura, nema traga dekorativno nazubljenim krajevima zaljuljanih draperija. Široki obris energično rezana ruba draperije Anđela u adoraciji, vjerojatno najljepši crtački detalj na freski, radikalniji je od od svih primjera u onovremenom bizantskom slikarstvu, koje dominira diljem Italije 11. stoljeća! Pronaći ćemo ga u najljepšim primjerima otonske umjetnosti s kraja 10. i početka 11. stoljeća. Možda ponajprije u remek-djelu sitnoslikarske škole Reichenau kao što je Egobertov psaltir iz oko 980. godine (Cividale, Arheološki muzej).

Ploče oltarne pregrade

Naravno da i sačuvani primjeri picture in pariete iz Sv. Jurja na istočnoj strani monaškog otoka Reichenau s kraja 10. ili početka 11. stoljeća predstavljaju dobru paralelu stilu fresaka iz Lovreča; sačuvani fragmenti bordura s motivom oprostorenog meandra govore da su možda i bazilikalni zidovi crkve u Lovreču bili ukrašeni na jednak način kao u St. Georgu. Sličnost nekih likova karakterističnih ribljih tijela rekao bi Demus, zapanjujuća je. To slikarstvo dolazi u Istru posredovanjem njemačkih feudalaca koji upravljaju Istarskom grofovijom i markom još od karolinškoga doba ili, što je još vjerojatnije, posredovanjem akvilejskih patrijarha, također redom plemića njemačkoga roda, koji imaju u posjedu gotovo cijelu Istru. Najvažniji među njima svakako jest Popone (1019-1042) patrijarh vojskovođa o čijim će podvizima Gotšalk neobuzdano ispresti fantastične i priče obnovitelja velike patrijarhalne bazilike posvećene 1031. godine. Tada je vjerojatno bila gotova i velika freska u glavnoj apsidi s prikazom Bogorodice s djetetom, akvilejskih svetaca, ali i imperatorskoga para, Konrada II. i Gisele, kranjskog vojvode Adalberta i patrijarha samoga. Ta je velika, nažalost dosta doslikana i oštećena freska, glavni ključ za interpretaciju slikarija u Lovreču. Sličnosti vidimo u kompoziciji i rasporedu velikih odvojenih figura na pozadini od širokih raznobojnih vrpci i u načinu oblikovanja kaotičnih nabora draperije. Sve novije analize slikarstva akvilejske apside upućuju na srednjoeuropske uzore, posebno Reichenau: velika freska patrijarha Popona djelo je umjetnika bliskih umjetnosti velikih benediktinskih centara Otonskog Imperija. Popone, kojega C. Heitz zbog veličine obnoviteljskoga zamaha stavlja uz bok velikih ličnosti osvita romaničkog doba, importira na sjeverne obale Jadrana srednjoeuropske oblike, dovodi majstore iz alpskog područja, odakle dolaze i freskisti crkve Sv. Martina donoseći u Istru oblike otonske protoromanike.

U hrvatskoj povijesti umjetnosti freske iz Svetog Lovreča treba s obzirom na kulturno-povijesno značenje staviti uz bok mnogo poznatijih ostvarenja iz prve polovice 11. stoljeća kao što su kameni figuralni reljefi iz Sv. Nedeljice u Zadru. Napominjem da se reljefi Sv. Nedeljice odlično mogu usporediti s nizovima figura na pločama oltarne pregrade koju je dao izraditi patrijarh Popone za svoju katedralu! Svi navedeni primjeri tipične su manifestacije umjetnosti koju definiramo pojmom rane romanike ili protoromanike: suzdržana i pomalo naivna reintrodukcija historizirane naracije, sapete u elementarnoj linearnoj kompoziciji i dvodimenzionalnom prostoru, razvoj i puninu doživjet će u složenim prikazima velikoga poglavlja romaničke umjetnosti.

Ivan Matejčić