Poniženi i uvrijeđeni

Poniženi i uvrijeđeni

Izlaganje na Znanstvenom skupu o Dragutinu Prohaski u Osijeku, 18. svibnja 2002.

Polemika na koju ćemo se podsjetiti nije, po mom sudu, nimalo periferna za prosudbu cjelokupne Krležine ličnosti sine ira et studio, iako je bila samo jedna u nizu polemika, što ih je Krleža vodio u razdoblju između dva rata.

Nije nimalo svejedno hoće li naslovna sintagma ovog izlaganja biti Prohaska i Krleža, kako je i napisano u dnevnom redu, ili Krleža i Prohaska, iako bi se moglo misliti da ta inverzija ne znači nikakvu razliku. A znači! Iako će se govoriti samo o Krleži, u središtu našega razmatranja je Prohaska, pa ćemo i polemiku između njih prosuđivati s Prohaskina stajališta. U toj polemici Prohaska je uzeo mjeru Krleži, premda je on, Prohaska, barem formalno iz ove polemike izašao, ako ne baš poražen ali svakako obeshrabren i rezigniran, pa je već sljedeće godine trajno napustio Zagreb i otišao u Prag. Kao da su upravo ta polemika i njegovo iskustvo s njom bili izravni povod za tu njegovu odluku. Osjetio se poniženim, Krleža ga je i htio poniziti, ali se iz današnje perspektive slobodno može reći da je ponizio jedino sama sebe.

Govorimo, dakako, o polemici koja se među njima zametnula 1919. zbog Krležina manifesta Hrvatska književna laž, tiskana u prvom broju njegova i Cesarčeva »Plamena«. Na taj Krležin tekst reagirao je Prohaska u »Jugoslavenskoj njivi«, osporavajući bitne Krležine teze.

Kad god raspravljamo o nekoj polemici, davnoj ili nedavnoj, obično nas ponajprije zanima tko je što zastupao i kojim argumentima — znanstvenima, ako je tema znanstvena, ili estetskima, ako je tema umjetnička, pa prvenstveno prosuđujemo valjanost upotrijebljenih argumenata da bismo mogli s manje ili više sigurnosti zaključiti tko je bio u pravu. Ali kad govorimo o polemici Prohaska — Krleža, gotovo da nam je posve nepotrebno i razmatrati argumente i prosuđivati tko je bio u pravu, jer je odgovor na to pitanje dao, implicite, sam Krleža. Iako poneki fanatizirani krležijanci i profesionalni krležolozi još uvijek brane svog idola, tvrdnjom koja Krleži više škodi nego koristi, da on, Krleža, nije nikada korigirao svoja mišljenja, dakle ni ono o hrvatskom narodnom preporodu, izneseno tako apodiktički u »Plamenu«, činjenica je, da on svoje mišljenje o ovoj temi jest korigirao. Štoviše, može se reći da ga se i odrekao, ali postupno: najprije tako, što svoj tekst u njegovoj primarnoj, izvornoj varijanti nikada više nije pretiskao, a punih 35 godina kasnije objavio je, kao prilog svome referatu na Plenumu Saveza književnika Jugoslavije, pod istim naslovom tekstualno znatno izmijenjenu varijantu u retorički kudikamo pitomijoj ambalaži. Ali ni tu, dobrano korigiranu i umiveniju varijantu, redigiranu navodno još 1924. a tiskanu u »Republici« 1954, također nigdje nikada više nije pretiskao. Umjesto toga pamfleta, u prvoj i drugoj varijanti, Krleža je 1965. za proslavu 130. obljetnice Hrvatskoga narodnog preporoda, o istoj temi napisao novi, posve novi tekst, u kojem nema traga nijednoj od bitnih teza, iznesenih i u prvoj i u drugoj verziji Hrvatske književne laži, onoj iz 1919. u »Plamenu« i onoj iz 1954. u »Republici«. Sve je u tom tekstu drukčije: od njegova naslova, njegove retorike i stilizacije, do kritičke prosudbe i argumentacije. Cinizam nadobudnoga boljševičkog agitatora, mladoga i borbenog lenjinističkog jurišnika, koji s gnušanjem i mržnjom govori o društveno etabliranim veličinama građanskog društva, posve je ishlapio sada, kad je i Krleža postao društveno etablirana veličina, kao što su bili i oni, kojima se nekad, pa i u ovom tekstu, u svojoj dobrano već poodmakloj mladosti, s tako prizemnom, nedolično primitivnom optikom izrugivao.

Čini se, međutim, da ni 1919. meritum polemike s Prohaskom nije bilo Krležino ekskluzivno, zapravo nastrano mišljenje o hrvatskom narodnom preporodu, hrvatskoj moderni, ni njegova, Krležina, totalna negacija pisaca jednog i drugog razdoblja, nego tek način na koji je on ta svoja krajnje negativna mišljenja iznosio. Nije dakle bila, niti je sada, riječ o onome što nego onome kako. Sigurno je da ni Prohaska nije bio uvrijeđen Krležinim uvelike nakaradnim pogledima na ta važna razdoblja hrvatske književne prošlosti, nego je bio pozlijeđen isključivo njegovom bjesomučnom i nabusitom retorikom. Da i nije knjige Moj obračun s njima (1932), u kojoj će se također naći primjera za to, samo dva Krležina teksta kojima se 1919. okomio na Prohasku bila bi dovoljna da se uvjerimo, kako Krleža u polemici ne ide toliko na stvar nego više na čovjeka, njemu je do toga da uvrijedi i ponizi osobu s kojom polemizira, kako bi time, nadao se, obezvrijedio i njegovu misao, koju napada. Osporiti nečiju misao ili nečije djelo osporavanjem njegova autora kao čovjeka, to je svakako metoda koja uvijek otkriva ne samo moralnu insuficijenciju nego i polemičku slabost. Za razliku od vatrometa neuljudnih riječi i pogrda, grubih diskvalifikacija ili po, njegovu mišljenju, humorno podrugljivih, a ustvari neuljuđenih pridjevaka, kojih Krleži tada nije nedostajalo kad je govorio o svojim ideološkim protivnicima, često mu je znalo uzmanjkati valjanih činjenica, koje bi nas uvjerile u ispravnost njegova mišljenja. U ovom slučaju njih mu je imala nadoknaditi agresivna ideologija izražena furioznom retorikom i natopljena sad cinizmom, sad žučljivom (opet moramo reći: ideološkom) ograničenošću i zagrižljivošću. Prohaska je bio žrtva Krležine upornosti, da u tome ustraje.

Upravo je nevjerojatno s koliko je gnjeva pristupao Krleža svim temama hrvatske književne, a s njom u svezi i političke baštine 19. (pa i 20) stoljeća u onim davnim danima svoga »plamenskog« zanosa, obilno podgrijavanog znatnim iznosima iz promidžbenih fondova Bele Kuna, koji su mu za tiskanje »Plamena« dotjecali tajnim kanalima, kako to već i jest običaj sa svim subverzivnim publikacijama i aktivnostima do dana današnjeg. Kominterna je izdašno financirala svoje ideološke trabante.

Znanstvenik i kritičar koji se već dokazao ne samo kritikama nego i većim, opsežnijim studijama i monografijama (npr. o Vojnoviću), pa i u edicijama Jugoslavenske akademije (studija o Đ orđiću i Kanižliću, na primjer), k tome još i autor koji je već napisao i više članaka o Krleži i u njima pokazao zavidnu kritičku objektivnost, shvativši vrlo točno da u tom Krležinu tekstu nije riječ o estetskoj revalorizaciji nego o jasnom i otvorenom, nemilosrdnom i beskompromisnom idejno-političkom obračunu s hrvatskom književnom tradicijom, koja ne mora biti i nije idealna, ali je bila izraz i našega vremena i našeg mentaliteta, Prohaska je prigovorio i usprotivio se ne toliko Krležinu mišljenju nego više njegovu načinu osporavanja (Preradovića, primjerice), njegovoj traljavoj argumentaciji i njegovoj civilizacijski sasvim nedoličnoj rečenici i njegovu stilu, formalno ekspresionističkom, a u biti zagrižljivo boljševičkom.

Sav verbalni instrumentarij, koji u Krležinu tekstu nipošto nije samo puka stilska dekoracija, nego je uistinu bitna sastavnica »tog i takva« njegova mišljenja, svi pridjevi, atributi i asocijacije kojima se služio, imali su značiti potpunu negaciju i preporoda, koji »ništa nije preporodio«, i moderne, koja nije nikakva moderna nego netalentirano oponašanje tuđih građanskih uzora, a na kraju i cijele hrvatske književne i kulturne baštine, koja nije ništa drugo nego samo gnjilež i smrad. Bila je to jasna ideološka presuda ignorantske, boljševičke nabusite svijesti, koja ima svoj stil i onda kad nema nikakvih činjenica, koje bi joj govorile u prilog; presuda, utemeljena i usklađena s onim ključnim, sablažnjivim stihom Internacionale, stiha najdrskijeg, najmračnijeg i najpogubnijeg, najnihilističnijeg i najneljudskijeg od svih, koje sam ikada čuo: Prošlost svu zbrišimo za svagda.

»I govoriti danas o tom preporodu znači pre svega govoriti o grobnici i o mrtvacima. Piramida tih hrvatskih literarnih mumija sniva svoj večni san, a po njihovom gnjilom mesu i belim generalskim dolamama i vengerkama riju crvi grobari i književni moljci.«

»O taj crvotoči svet gnjile gamadi što po lešini vonja! O ti kr. zemaljski crvi grobari u petom i šestom činovnom razredu, koji su pisali debele knjižurine, da dokažu, da nikada nije ni jednom pokojnom ocu preporoditelju ni u snu na um palo, da samo i u mislima strgne dvoglavog orla i potamni sjaj krune groznoga cara krvnika.«

»Jer što se nas tiču danas ti kosturi, ti leševi i te mumije? Što se nas tiče svet gamadi književne, koja se gnjilim mesom hrani i koja laže? Što su bili ti mrtvaci u generalskim dolamama i ilirskim surkama?«

»I svi ti leševi i sva gamad crva grobara treba da izgori jednom zauvek! Već je dosta tih genija i tih lučonoša i tih akademika i tih sarkofaga. Sami akademici, sami sarkofazi voštani i ukočeni, mrtvilo, pustoš i opela.«

To su samo neki primjeri tadašnjih Krležinih furioznih misli i ocjena o Hrvatskom narodnom preporodu i njegovim prvacima. A evo nekih i o modernoj:

»Ta to danas, jedan je stari plesnivi magazin prenatrpan gnjilim voćem. Jabukama i šljivama i narančama, a sve je to ovamo u nesretni ovaj literarni magazin importirala ogavna germanska firma: ’Stillebenfabrik Comp. Co.’. Pa onda ovaj katolički rekvizit u tom magazinu! Što on traži ovde? Sve te molitve i litanije i Avemarie Angelusi i očenaši i samostani i kapele i katedrale i kapele barokne i gotske i stegovi i kandila i ministranti. Ta je li ’lepa naša domovina’ doista zemlja nekog dekorativnog katolicizma? Ili smo mi varvarski balkanski narod, koji vodi u evropskoj statistici rubriku umorstava?«

»Što će nama te terase i te Lede i labudovi i homoseksualni kraljevići? Što će nama ti nordijski brakovi, paome i krinoline, vaze i ciklame, markize i grimizne zavese? Vrije li u nama požuda balkanske rase, mlade i žedne napona neobretih, ili smo mi neka bagra u fraku, što je svu svoju snagu istrošila na bečku i berlinsku i peštansku duševnu prostituciju?«

»To su sve same dekoracije i čiope i lukijenari i reflex davno ugaslih reflexa i rezonanta davno zanemele rezonante. O, svi ti stihovi i rime i soneti i drame i sve to malo izrazito tuđe, a malo prekalupljeno, sve je to tako grozno i sve je tako prazno i tako suvišno.« I tako dalje.

S malo zluradosti (koje se Krleža zacijelo ne bi odrekao!) moglo bi se primijetiti, da je ovaj Krležin tekst svojevrsna anticipacija bezdušne ideološke kritike u duhu socijalističkog realizma. Tako bi, siguran sam, isto tako zajapureno, s jednakom ideološkom zahuktalošću i mržnjom, pisao i Ždanov, da je samo pisao o književnosti hrvatskog narodnog preporoda i hrvatske moderne. Ždanov nije, ali o »dekadentnoj« književnosti hrvatske moderne jest jedan od ona tri Krležina ovna, s kojima je on, primjerenom marksističkom umiljatošću, sređivao (stare) račune u svome Dijalektičkom antibarbarusu (1939). Radovan Zogović — o njemu je riječ! — napisao je u beogradskoj direktivnoj »Borbi« (1947) članak Primjer kako ne treba praviti primjere iz književnosti, napadajući netom izašlu čitanku Vice Zaninovića za VIII. razred gimnazije, gotovo istim »argumentima« i posve jednakim svjetonazorom, ali ni izdaleka tako pogrdnom, nego ipak u cjelini pristojnijom retorikom. Krleža je dakle bio, u ono doba, ideološki arogantniji i od potonjega šefa Agitpropa CK KPJ!

»To su sve same dekoracije i čiope i lukijenari i reflex davno ugaslih reflexa« i »svi ti stihovi i rime i soneti i novele i drame i sve to malo izrazito tuđe, a malo prekalupljeno, sve je to...« Kad bi to bio ikakav relevantni vrijednosni kriterij, ne bi li se moglo izrugati i Glembajeve, jer, molim, ne bi li se i za njih moglo reći da su refleks tuđih pojava, da su dakle i oni pomalo tuđi i pomalo prekalupljeni, jer je činjenica da glembajevska stvarnost nije bila i hrvatska stvarnost. Nego tuđa, ali malo »prekalupljena«. Taman toliko, a možda i više, nego vojnovićevski lukijenari.

Služio se dakle Krleža u ovom tekstu sasvim nesuvislim paralelama kao argumentima, koji svoju apsurdnost dokazuju upravo kad ih primijenimo na njegovo vlastito djelo. U polemici s Prohaskom, napadajući Prohaskino odbijanje njegovih tvrdnji, Krleža je otkrio i svoju kadikad neospornu i žalosnu kritičku nedomišljenost.

Valjalo bi citirati još mnoge izraze i sintagme, kojima je Krleža počastio Prohasku u ona dva svoja »plamenska« teksta o njemu. Prohaska mu prije svega i nije osoba, on ga degradira kao osobnost i pretvara u opći pojam (svoju poruku upućuje »i svim Prohaskama ovoga svijeta«), svodi ga na razinu »nepismenih kuharica i ogavnih lenivaca«, u pravoj književnosti, kaže Krleža, Prohaska bi sjedio »u jednom velikom košu« i ne bi mogao tiskati »ni jedan od vaših loših i nepismenih sastavaka, a da se ne izvrgnete ruglu ozbiljnih ljudi, koji književnost ipak ne smatraju besmislenom trkom nekih neukusnih ambicijoznih srednjoškolskih profesora« itd. U pravoj književnosti on, Prohaska, ne bi mogao figurirati »niti kao profesor, niti kao doktor, niti kao tužni mrav koji mučno tegli po našem literarnom mravinjaku praznu slamu.« Prohaska ne shvaća da ništa ne shvaća i da ništa nije u stanju shvatiti; njega, Krležu, ponižava da uopće mora govoriti s njim, Prohaskom, »o svim tim stvarima«. I tako dalje, i tome slično, iako on »o svim tim stvarima« s Prohaskom uopće i ne razgovara, ni jednom jedinom riječju nije ih dodirnuo, on ih očito izbjegava, jer »o svim tim stvarima« on u ono vrijeme očito ne zna puno, a svakako kudikamo manje od Prohaske.

Taj halabučni stil unio je Krleža u našu književnu polemiku začinivši ga osobnim nesnošljivostima, nadmašivši tako i Matoša, koji (zna se) također nije bio baš previše uglađeni polemičar. Ali Matoš je znao nakon što je nekoga »ispijeglao« u novinama navečer s tim svojim »protunošcem« sjediti za istim stolom u »Žagarici« i ispijati isto vino, što se za Krležu teško može i zamisliti. A naši su polemičari, nažalost, od tada pa sve do danas, više slijedili Krležu, nego Matoša. Polemiziraju s ljudima, a ne s nekim njihovim mislima. Krleža je time zarazio mnoge, pa danas tako polemiziraju i oni među nama, koji nikada nisu bili ni komunisti ni boljševici.

Prohaska se, u svojim odgovorima, nije služio takvom metodom. Umjesto Krležinih enervantnih osobnih uvreda, piše on smireno, drži se načelne razine, navodi doista korisna zapažanja i preporuke, po kojima se Krleža mora osloboditi navike da »udara u talambase i komponira cijele orkestre, da kaže tek jednu dvije misli«, a na kraju je lucidno zaključio: »On ŠKrležaš još nije suvereni gospodar svoje duše.« Zato je bjelodano, da je on, Prohaska, u toj polemici bio moralni pobjednik. Priznao je to prešutno, puno godina kasnije, i sam Krleža.

Čitajući te i takve Krležine tekstove, Hrvatsku književnu laž ponajprije, ali i neke druge njegove programsko-polemičke spise iz tog razdoblja, ne mogu se oteti dojmu da to nije onaj isti Krleža koji je istodobno kad i taj tekst pisao Legendu ili Hrvatsku rapsodiju, a kasnije, poslije dvadesetak ili tridesetak godina, u galantnom k. u. k. stilu najkonvencionalnije austrougarske kvazi-aristokratske manire svojstvene eliti, kojoj se uvijek tako srdačno izrugivao, svoju uljudnost i građansku ukorijenjenost pri svakom susretu s društveno etabliranim damama dokazivao štedrim rukoljubima, kao da je rođeni Glembaj. Bio je to već tada neki drugi Krleža, koji se u mijenama tijekom godinâ iz jedne krajnosti našao u drugoj, isto toliko smiješnoj koliko je ona prva bila sramotna. Ipak, u toj transformaciji dogodilo se, srećom, i nešto bitno i pozitivno: nestalo je onoga nihilističkog galamdžije, a ostao je, ili bolje: nastao je, jedan drugi i drukčiji, bolji, respektabilni i konstruktivni stvaralac, koji je svojim umjetničkim djelom demantirao sam sebe, dokazavši da je umjetnik u njemu bio superiorniji od ideologa i lijevog agitatora. Krležina je umjetnost neprolazne vrijednosti, a njegova ideologija, kojom je nažalost tako uspješno zarazio tadašnje naše mlade naraštaje, već je doživjela krah. Ona možda ne bi nikada ni imala toliko odjeka u Hrvatskoj, da ju nije širio pisac Krležina talenta i njegove umjetničke snage. Njegova umjetnička sugestivnost zavarala je mnoge njegove poštovatelje, koji su ga počeli ideološki slijediti zavedeni njegovom umjetnošću. I toliko su se zanijeli, da su ostali boljševici i nakon što se Krleža sam izliječio od te zablude. Neki to nisu primijetili ni do danas. Krleža bi možda dodao: nažalost!

U svakom slučaju, ne vjerujem da bi se on tom svojom »zaslugom« i danas ponosio! A još manje vjerujem, da se vrijednost i značenje većeg dijela Krležina književnog (ponovno ističem: književnog) djela može ugroziti ili makar umanjiti uočavanjem, kritičkom prosudbom i odbacivanjem ovako rigidnih ideoloških tekstova. Upravo obratno!

Dubravko Jelčić