Otvoreno i bez predrasuda

Otvoreno i bez predrasuda

Tragati za hrvatskom varijantom Fassbindera, Ozona ili Lifshitza bilo bi posve uzaludno. Čekamo, doduše, na pulski (tematski) iskorak Dalibora Matanića, čiji se najnoviji projekt mahom spominjao u medijima u senzacionalističkom kontekstu

Pojaviti se danas u filmu koji problematizira gay-teme, gotovo je postala stvar ugleda. Dobra vijest? Sve je to samo gluma. Loša vijest? Sve je to samo gluma. Tako je jedna britanska kritičarka reagirala na nastup Hilary Swank u filmu Dečki nikad ne plaču. No, premda je načelno sumnjivo označavati neki filmski žanr njegovim spolnim predikatom (jesmo li ikad čuli za heteroseksualni film?), povijest gay-filma iznjedrila je brojne generacije hrabrih sineasta, koji su promatrali homoseksualnost kao normalno stanje tijela i duha, ali i kao izvorište romantičnih ljubavi i strastvenih tragedija, pri čemu ostaje neupitan njihov snažni prinos socijalizaciji marginaliziranih pojedinaca, od kojih su mnogi mislili da su jedini na svijetu, a potom su u mraku kinodvorane, gledajući tuđa, ali poznata iskustva, shvatili da nisu sami. Trebalo je najprije srušiti tabue, što nije bilo nimalo lako, pa čak i onda kad se njihova gay-priča lukavo skrivala straight-retorikom (Christopher Strong, Ben Hur), premda su rijetki bili holivudski gay-filmovi u kojima se heteroseksualna većina nije prezirno odnosila prema homoseksualnoj manjini ili ih prikazivala u pozitivnom svjetlu. Bili su to filmovi u kojima se homoseksualizam najčešće povezivao s nasiljem i smrću. Samoubojstvo su počinili Marlon Brando u Odsjajima u zlatnom oku, Don Murray u Prijedlogu i usvajanju, Shirley McLaine u Dječjem satu i Rod Steiger u Pukovniku. Alice Roberts ubijena je u Pandorinoj kutiji. A Friedkinov Cruisting nije potrebno ni spominjati, jer je on postao sinonim gay-masakra. Radikalnije suočavanje s gay-temama bilo je osuđeno na getoizirano ozračje holivudskih marginalaca (šifra: Kenneth Anger & ranija faza Gusa Van Santa).

Revolucionarni pomak u genezi filmova s gay-tematikom učinio je tek New Queer Cinema, premda se on u svojim začecima više promatrao u fenomenološkom kontekstu, nego kao strogo profilirani pokret. Gotovo svi naslovi njegovih predstavnika neka su vrsta gay-obrade već poznatih naslova. Tom Kalin (Swoon) eksplicitnije se pozabavio gay-duetom iz Hitchcockove Omče. Finalna priča Haynesova omnibusa Poison nadahnuta je Genetom (šifra: Un chant d’amour). Arakijev The Living End može se promatrati kao gay-varijanta Thelme and Louise (možemo ga preimenovati u Jon and Luke). A Rose Troche (Go Fish) isprepletanjem je romantičnih odnosa njezinih pet junakinja u ambijentu njihove lezbijske komune fascinirana francuskim novim valom. No, nitko nije mogao preciznije odgovoriti zašto se novi homo film ugasio preko noći. Mogu se identificirati tek pojedini elementi koji su utjecali na njegovu agoniju. Ali, kad se oni slože u cjelinu, dvojbe i dalje ostaju. No, nezavisna produkcija gay-filma made in USA ipak nije dočekala veliki trenutak zahvaljujući homoseksualnim dolarima koji se pogrešno pripisuju gay lobbyju, već za svoj uzlet može zahvaliti represiji. To dokazuju i zapjenjene reakcije američke političke desnice na vladinu odluku da osigura dio novca za financiranje Poisona.

Nerazumijevanje i kvaliteta

Uostalom, najljepši i najiskreniji gay-filmovi snimljeni su upravo u onim kinematografijama koje su pronalazile najmanje razumijevanja za probleme homića i u kojima se homoseksualnost sama po sebi kažnjavala (Kuba, Kina, bivši DDR). Tako u Zapadnjaku Wielanda Specka, Berlinski zid poput neprobojne brane između dvaju politički i civilizacijski suprotstavljenih svjetova ipak nije uspio razdvojiti ljubavnu vezu dvojice protagonista, jednog iz Zapadnog, a drugog iz Istočnog Berlina. Ova priča, koja po senzibilitetu može stati uz bok s najintrigantnijim Fassbinderovim ostvarenjima, ohrabrila je i istočnonjemačkog filmaša Heinera Carowa (Coming Out), autora sjajne studije o položaju seksualno marginaliziranih pojedinaca u totalitarnim režimima, premda su oba filma ostala vječno getoizirana u njihovim subkulturnim okvirima. No, ubrzo su se festivalski selektori umorili od konfrontacije gay-tema na relaciji između europskih snažnih autorskih osobnosti i američkih Sundance-klišeja, pa su posegnuli za nekim novim kinematografijama u kojima se još do prije nekoliko godina nečija homoseksualnost nije mogla ni spomenuti u pozitivnom kontekstu, a kamoli artikulirati u pokretnim slikama. Led su probili hrabri kineski filmaši (Lan Yu, Riba i slon, Istočna palača, Zapadna palača). A najveći iskorak u rušenju tabua u fundamentalističkoj zoni sumraka učinio je iranski sineast Mitra Farahani, autor hvaljenoga kratkometražnog filma o teheranskim transvestitima (Juste une femme).

Izuzev velikog tajvanskog filmaša Tsaija Ming-lianga koji je u bliskom susretu oca i sina u polumraku saune oslikao jedan od najdepresivnijih, ali i najsnažnijih filmskih portreta urbane alijenacije ikad viđen u povijesti pokretnih slika (šifra: Rijeka), najeksplicitnije suočavanje s gay-temama, oslobođeno od sažaljivo retoričkih diskursa, zbiva se među perjanicama europskog autorskog filma, u kojem prednjače francuski auteuri (Francois Ozon, Sebastien Lifshitz) i portugalski novi val (Joao Pedro Rodrigues). Lifshitzov rukopis vrlo je introspektivan i intimistički (Presque rien). Rodrigues (O fantasma) operira nepodnošljivom količinom očaja i beznađa, dok uranja u mračne predmete homoerotske čežnje, neutažive i brutalne, koji opsjedaju njegova smetlara, nakon što ga počne proganjati utvara iz njegovih mokrih snova. A Ozonove Vodene kapi na užarenom kamenju nisu tek obični hommage R. W. Fassbinderu. Njegova mizanscena toliko je fasbinderizirana, da nam se čini kao da promatramo neki zaboravljeni Fassbinderov film sinkroniziran na francuski jezik. Zamislimo, dakle, Ozonova osiguravajućeg agenta Leopolda kao fotokopiju inženjera Helmuta Salomona iz Fassbinderove Marthe. Njegov adolescentni ljubavnik Franz portretiran je kao inkarnacija naivno znatiželjna Franza Biberkopfa iz Nasilja slobode. Leopoldova bivša ljubav Vera koja se u Ozonovu filmu još nije oporavila od operacije promjene spola, nije nitko drugi no inkarnacija Elvire iz Fassbinderove Godine s 13 mjeseci. A Franzova djevojka Anna može biti i Hanna (Schygulla) ili Eva Mattes iz Divlje igre. Ono što se među njima zbiva u Ozonovu filmu promatra se kao klasični Fassbinderov dijagram ljudskih odnosa, čiji autor nije toliko fasciniran seksom, nego ga zanima moć koju taj seks ulaže kao najprofitabilniju robu. Dakle, uvijek imamo pasivnu žrtvu koja kanalizira svoju ulogu žrtvenog janjeta, da bi zauzvrat mogla tiranizirati druge. U skladu s takvom psihoseksualnom sociologijom, uloga manipulativnog nasilnika, odnosno žrtve, mijenja se ovisno o dramskom činu. Drugim riječima, mijenjaju se pregače i mijenja se osoba koja će prije snošaja oprati čaše u kuhinji, dok kišni ogrtač samo prelazi s tijela žrtve na tijelo nasilnika. Na isti način, njihova postelja ostaje vječno zagrijana, premda su njihove ljubavi hladnije od smrti.

Tragati pak za hrvatskom varijantom Fassbindera, Ozona ili Lifshitza bilo bi posve uzaludno. Čekamo, doduše, na pulski (tematski) iskorak Dalibora Matanića, čiji se najnoviji projekt mahom spominjao u medijima u senzacionalističkom kontekstu, jer se još jedino u nas lezbijske teme mogu tretirati poput senzacije. A o Sedlarovim karikaturalnim gay-portetima nije vrijedno trošiti previše riječi. Jer, isječak njegova filma Sjećanja na Georgiju koji smo nedavno vidjeli na našim malim ekranima čak ne zaslužuje ni polemike.

Dragan Rubeša