Oslanjanje na tradiciju

»Novi Kamov«, gl. ur. Ljubomir Stefanović, Izdavački centar Rijeka, br. 1, sv. 1, god. 1, 2001.

Rijeka je grad koji je uvijek imao solidna književna izdanja, odnosno, kako se kaže u uvodniku prvog broja »Novog Kamova«, »pojavljuje se u sredini dobro poznatoj po visokoj razini kvalitete časopisne produkcije«. Razloge izdavanja ovog novog časopisa uredništvo pronalazi u »Kamovu« koji je prije tridesetak godina bio svojevrstan nastavljač »Riječke revije«, te je u tom razdoblju postigao zavidan uspjeh. Ovaj pilot broj trebao bi se, dakle, smatrati izdankom riječke kulturne klime, zasnovane na dobro poznatoj tradiciji koja je do danas — doduše u nešto smanjenu opsegu — omogućavala okupljanje kvalitetnih suradnika i zanimljivih tekstova. »Novi Kamov« u tom je smislu kvalitetan časopis, precizno smješten unutar određenog kulturnog i komunikacijskog konteksta: pomalo konzervativna dizajna i prijeloma, oslanjajući se na starije i poznatije autore te ozbiljnije tekstove, čini se iznimno kvalitetnim štivom. Na dvjestotinjak stranica donosi dvadesetak tekstova u rasponu od proze, poezije i esejistike do stručnih studija i prigodnih osvrta; tekstovi nisu raspoređeni prema žanrovskim cjelinama, no zbog dobro zamišljena dizajna sve je lako uočljivo i pregledno — za razliku od mnogih časopisa koji u posljednje vrijeme šminkerskim dizajnerskim ekstravagancijama čitatelju otežavaju snalaženje.

Unatoč većem broju dobrih tekstova, ovdje ćemo izdvojiti tek njih nekoliko — nipošto reprezentativnih ili najboljih, nego najpogodnijih za analizu. U svojoj publicističkoj studiji Nenad Miščević govori o političkom okviru za suživot u suvremenoj političkoj i društvenoj teoriji i praksi. Polazeći od toga kako »Rijeka u čitavoj Hrvatskoj slovi kao jedan od najotvorenijih gradova«, te kako je Istra već dugo pozitivan primjer odnosa prema manjinama i primjer otvorenosti i multikulturalizma, on razmatra modele suživota u kontekstu jednonacionalnih i multikulturalnih država. Govoreći o odumiranju prve i jačanju posljednje, detaljnije analizira modele suživota te otvorenih i zatvorenih multikulturalnosti. U tom kontekstu, čini se važnim osobno pravo na politički i kulturni izbor, odnosno ključne distinkcije između danog i izabranog identiteta. Autorova analiza naposljetku dovodi do nekih bitnih terminoloških distinkcija kada je riječ o globalizmu i antiglobalizmu. Ukratko, Miščevićev je tekst (koji se ni po čemu ne razlikuje od njegovih već poznatih stajališta iz publicističke ili pak znanstvene literature) dobar primjer adekvatna angažmana: odmjerena analiza nekih postojećih problema kombinacija je znanstvenog i posve konkretnog, na društvenu praksu fokusirana modela, koji tako u cjelini znači prihvatljiv i poželjan diskurs kakav bi trebalo rabiti kad se govori o takvim temama. Nažalost, autor je malo prostora prepustio samom gradu: nakon laude o Rijeci kao otvorenom gradu, multikulturalnoj oazi, bilo bi dobro vidjeti je li taj sveprisutan mit još održiv, ili je u sveopćem mraku i beznađu i Rijeka potonula u apatiju, gorčinu i jad, što se po nekima već odavno dogodilo sa primjerice Splitom ili Osijekom. U tom komplementarnom smislu vrijedi pročitati i tekst Branimira Bošnjaka, koji govori o modernizacijskom razdoblju riječkog književnog izdavaštva sedamdesetih godina. Uzme li se u obzir velik broj važnih autora i izdanja (kako beletristike, tako i stručne literature) koja su se u tom razdoblju pojavila u riječkom književnom prostoru, jasno je da je takav kronotop u svakom slučaju prepoznatljiv kao nedvojbena vrijednost.

Otprilike u tom kontekstu može se čitati i studija Darka Gašparovića o Kamovu, odnosno njegovim dramama i njihovim inscenacijama. Iako Gašparovićev tekst ne donosi ništa novo u smislu produbljivanja znanja o Kamovljevu dramskom stvaralaštvu i kasnim (bolje reći prekasnim) praizvedbama, ipak nudi dobar sumarni i kronološki pregled svih nastojanja da Kamovljevo djelo napokon zaživi na pozornici, za što je trebalo proteći dosta vremena. Posljednje su se izvedbe fokusirale na Kamovljevu prisutnost unutar riječkoga kulturnog kruga, te je očito da je i sam Kamov postao način na koji jedan grad prepoznaje svoj identitet: navodeći Miščevića, takav bi identitet bio izabran, ali i samorazumljiv, pogotovo uzmemo li u obzir sam naziv časopisa. U potrazi je za identitetom i Ivica Župan koji se u svom tekstu bavi historicizmom u Rijeci, no tu su i drugi tekstovi o sličnoj temi. Riječki je kulturni prostor, kako se to može razabrati iz ovog časopisa, još živ, a ako ništa drugo, pokušava dati do znanja da se ne predaje. Doduše, mnogi će čitajući ovaj (inače vrlo dobar) časopis steći dojam da je takva kulturna klima mnogo više vezana uz prošlost i neke čvrste referentne točke koje su je tada oblikovale u zanimljivo i kreativno mjesto, a mnogo manje povezana sa zahtjevima za nekim novim imenima i drukčijim vibracijama koje se nameću kao nešto što bi na kreativniji način podiglo i osnažilo riječku scenu. Dok se takvo nešto ne dogodi — ili ako se i kada dogodi, ovakav je način traženja i nalaženja kulturnog identiteta oslanjanjem na fiksne i prepoznatljive vrednote sasvim sigurno dobro rješenje.

Tonči Valentić