Novi glamur za novu državu

Novi glamur za novu državu

Neodoljiv šarm zagrebačkoga Donjeg grada dobrano načet oronulim pročeljima, za razliku od Ljubljane, koja blista sjajem suvremene zapadnoeuropske metropole

Među nekadašnjim socijalističkim zemljama što su na prijelazu u devedesete prigrlile demokraciju, a posebno među onima što su tvorile bivšu zajedničku državu na ovim prostorima, Slovenija se po svim pokazateljima, od apstraktne statistike nacionalnog dohotka per capita preko realne kvalitete života građana do izgleda prirodnog i urbanog okoliša, najviše približila Zapadu. Iako je i prije dežela odskakala umivenim licem svojih naselja i kultiviranošću krajolika, razlika u kvaliteti na polju arhitekture i urbanizma između slovenske i hrvatske zbilje naprosto bode oči te i nadalje raste, dakako u korist slovenske strane. Nasuprot uništavanju gradova i divljoj gradnji što se razmahala hrvatskim prostorom Slovenija odaje dojam brižljivo planirane i sređene države, o čemu svjedoče i stranci što nam dolaze u goste. Oni su doduše ugodno iznenađeni bogatom povijesnom baštinom i urbanitetom hrvatskih gradova, ali istodobno ističu kako je neodoljiv šarm zagrebačkoga Donjeg grada dobrano načet oronulim pročeljima, za razliku od Ljubljane, koja blista sjajem suvremene zapadnoeuropske metropole. Jasno da je takvo stanje ogledalo opće situacije u društvu dviju zemalja, od kojih je jedna snažno iskoračila u smjeru Europe a druga zaglibila u balkanskom blatu.

Istina je da ni u naših susjeda nije sve idealno. I oni imaju svoje vile tajkunare, razmetljive kreature novosteka, ali su takvi ekscesi malobrojni i nekako skriveni u inače ambijentalno skladnim naseljima, a tipične su boleštine tranzicijskog razdoblja, poput diktata privatnog interesa u gradogradnji ili nekritičkog importa bofl arhitekture, svedene u podnošljive okvire. I prema uvjetima prakticiranja arhitekture kao i dostignutoj razini kvalitete izvedbe Slovenija se približila visokim europskim standardima. Iako se gradi malo, gradi se kvaliteteno, a suvremena ostvarenja uspješno reprezentiraju novu ambicioznu državu.

Prototip suvremenosti

Tijekom devedesetih na scenu je stupila najmlađa generacija arhitekata koja sukcesivno preuzima primat od još vladajućih asova, izraslih iz postmoderne osamdesetih. Slovensku su arhitekturu u prošlom stoljeću obilježile karizmatske osobnosti Jože Plečnika u prvoj polovici i Ede Ravnikara u drugoj polovici stoljeća, a početak dvadeset i prvog stoljeća po svemu sudeći pripada dvojcu Sadar i Vuga, vodećim predstavnicima generacije mladih lavova. Jure Sadar (1963) i Boštjan Vuga (1966) i za europske su prilike iznimno mladi arhitekti, a u samo nekoliko godina zajedničke prakse ostvarili su bogat opus realizacija i projekata, što im je priskrbilo reputaciju zvijezda i izvan granica domovine. Dvojica partnera predstavljaju prototip suvremenog arhitekta, koji je istodobno uspješan menedžer, inovativni kreativac, frontman dobro usklađena tima suradnika i karizmatična osobnost koja manirom estradne zvijezde suvereno vlada medijima i samosvjesno komunicira s javnošću.

Za Sadara i Vugu sve je započelo zgradom Gospodarske zbornice Slovenije (1999), središtem nacionalnog biznisa što je postala znakom ekonomskih promjena, tranzicije, novih poslovnih veza i konačno arhitektonski simbol nove države. Ključ uspjeha arhitekata krije se u činjenici da su se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu i pobijedili na javnom natječaju. Nakon toga sve je išlo kao po loju. Nova politička elita tražila je kao personifikaciju promjena i novog doba drukčiju arhitekturu od klasičnog repertoara (monumentalnih građevina, tornjeva, avenija), a Sadar & Vuga ponudiše im pravo rješenje — novi glamur za novu državu, ne u obliku virtualnog sna nego tvarnu građevinu sa spektakularnim novim imidžem.

Kakofonija galerija

Već na razini impostacije u kontekstu grada arhitekti su iskazali majstorstvo primijenivši formulu Miesove Seagram Building s prostranom plazom ispred zgrade. Time su polučili dvostruki zgoditak: građevini priskrbili dignitet koji zaslužuje, a gradu pridonijeli novim javnim prostorom. Oku privlačno zdanje kompleksne jednostavnosti komponirano je od dvaju elemenata — ćelijastog uredskog bloka sa sjeverne strane i vertikalnog ulaznog hola s reprezentativnim sadržajima na drugoj strani okrenutoj trgu. Između njih interpoliran je servisno-komunikacijski trakt. Ta podjela dosljedno je provedena i u oblikovanju vanjštine: dok je stražnji uredski trakt omotan ponešto rigidnom anonimnom staklenom fasadom monotonog rastera, južno ulazno pročelje oblikovano je u dinamičnoj prostornoj strukturi uvučenih i izbačenih volumena/etaža različite visine s naglašenom konstrukcijom od jednostavnih Vierendeel okvira. Oni su omogućili prostorno bogatstvo interijera s ulaznim halom što se vertikalno penje do pod krov kuće istodobno meandrirajući lijevo i desno na svakoj etaži. Kakofonija galerija, istaka, prostornih džepova, slobodnih okvira i transparentnih bočnih volumena unutar vertikalnog hala otvara bogatstvo vizura u svim smjerovima, gore i dolje, bočno i dijagonalno, sugerirajući multivalentnu interaktivnost nove informatičke ere. I primjenom materijala (aluminijski paneli, fritano staklo, mrežasti zasloni, gumeni podovi), pastelnim bojama i sveopćim up-to-date stajlingom arhitekti manifestiraju svježinu i inovativnost koju su potvrdili i drugim recentnim ostvarenjima, poput Poslovno-izložbene zgrade Arcadia (2000) i Nove ulazne aule Narodne galerije (2001) u Ljubljani te Trgovačkog centra Mercator (2001) u Novoj Gorici.

Stoga ne čudi što ih je međunarodna stručna javnost prepoznala kao vodeće arhitekte tranzicijskih zemalja pa će ljubljanski dvojac u društvu svjetskih star-hitekata nastupiti u službenom programu predstojećeg arhitektonskog kongresa u Berlinu, kojem će prisustvovati i hrvatski arhitekti, ali tek kao turisti.

Vinko Penezić