Nevolje s multikulturalizmom

Nevolje s multikulturalizmom

Nevolja nastaje kada pred zahtjevom multikulturalizma naiđemo na nedostatak teorijskih i kritičkih strategija koje bi nam pomogle u vrednovanju viđenoga.

Kako je Eurokaz odlučio postati mjestom multikulturalizma i ponuditi nam predstave iz »marketinški nekomunikativnih zemalja (Nigerija, Libanon, Zelenortski Otoci, Južnoafrička Republika) koje se nikada i nikako ne uspijevaju prilagoditi prenemažućem ukusu svjetskih festivala...« (Gordana Vnuk, u programu Eurokaza), tako onda ni Eurokazovim gledateljima, koji su ipak bliže ukusu tih festivala nego problematici gore navedenih zemalja, a ukoliko ne pristaju na puki gledateljski turizam, ne preostaje drugo nego pokušati se odmaknuti od tog ukusa. Pritom preispitati vlastiti, uglavnom europocentrični sustav vrijednosti. Nevolja nastaje kada pred zahtjevom multikulturalizma naiđemo na nedostatak teorijskih i kritičkih strategija koje bi nam pomogle u vrednovanju viđenog jer: »Multikulturalizam još nije u potpunosti teorijski sagledan. Djelomično, nedostatak ujedinjavajuće teorije izrasta iz činjenice da multikulturalizam kao politički, društveni i kulturalni pokret ima za cilj poštivanje mnoštva različitih perspektiva izvan dominantnih tradicija. Zadatak teoretiziranja tih različitih pozicija subjekata ne prilagođuje se lako tradicionalnom žanru filozofskih rasprava...« (Cynthia Willett). Ili u ovom slučaju tradicionalnom žanru plesnih rasprava.

U slučaju Ajatolas Dance Company i njihove predstave Onidundun — Bubanj koji govori postavlja se pitanje; je li problem u našem nedostatku različitih perspektiva ili predstavi mnogo toga još nedostaje. Predstava balansira između (pre)naglašene ekspresije u narativnim dijelovima koji se bave općim mjestima opresije i patnje te koreografiranih unisonih dijelova koji kombiniraju tradicionalne nigerijske i suvremene plesne elemente, no bez provokativnijih rješenja. Struktura predstave, zahvaljujući neujednačenoj i na trenutke amaterskoj izvedbi doimlje se otvoreno, gotovo improvizirano, pa ostavlja dojam skice za neku buduću predstavu.

No, možda je moguće iskoristiti ovu priliku neoduševljenja za traženje novih perspektiva. Naime, u samom srcu Yoruba-kulture (Ajatolas na Yoruba jeziku znači prodavač plesa) vrijednosti su igre, lukavstva i impulzivnosti. U središtu je njihovih ritualnih praksi improvizacija pa se najvažniji društveni rituali izvode već generacijama na isti način — potpuno improvizirano. Ta osobina odvaja Yoruba-ritual od ostalih zapadnoafričkih kultura i čini ga jedinstvenim. (Prema Hal Horton, Yoruba Religion and Myth, Postcolonial Web.)

Pokušamo li sagledati Onidundun iz tog drugačijeg sustava vrijednosti i kulturnog predloška, možda je moguće interpretirati skicoznost/improviziranost predstave i preglumljenost/igranje ekspresije kao ozbiljnu suvremenu intervenciju u Yoruba-tradiciju i autorsko traženje vlastite sadašnjosti.

Bez kazališnih ili tjelesnih rizika

Još jedna marketinški nekomunikativna grupa Raiz di Polon, približila nam je atmosferu Zelenortskih Otoka predstavom CV matrix 25, skladnim pretapanjem uživo izvođene glazbe, pokreta i scenskih radnji. Glazba, koja je jedan od najvažnijih elementa nacionalnog identiteta (spomenimo samo najpoznatiju predstavnicu, Cesariju Evora) temelj je predstave. Izvođači uz pjevanje i sviranje poznatih nam instrumenata na scenu iznose raznolike proizvođače zvuka: tradicionalna glazbala, predmete iz svakodnevnog života i radne alate. Time koreograf Mano Preto oglazbljuje svakodnevicu i u nizu fragmenata otvara važne teme povijesti i atmosfere Zelenortskih Otoka kao što su suša, loši uvjeti rada, emigracija. Nažalost ti fragmenti traju prekratko da bi se razvili do zanimljivih scenskih rješenja pa ostaju na razini šarmantnih slika i ilustracija glazbenih brojeva. Raiz di Polon predstavili su nam se scenski zaokruženim poetskim i senzualnom nastupom, no bez većih kazališnih ili tjelesnih rizika.

Snažna izvođačka energija

Zagrebački BADco u predstavi Diderotov nećak ili krv nije voda bavi se (be)smislom kazališnog čina te ga postupcima repeticije i improvizacije, ulaženja i izlaženja iz predstave rastvara u mnoštvo jedva započetih, nerazvijenih i neizgovorenih naznaka tjelesnog i verbalnog teksta. Predstava je nošena snažnom energijom i fizikalnošću izvođača koji se intenzivnim fokusom i koncentracijom probijaju kroz naznake likova, prekinute odnose i pokušaje koreografije. U traženju vlastitog izvođačkog smisla u tom kaotičnom relativiziranju dramskih/koreografskih/filozofskih situacija, BADco. od razmrvljena izvedbenog materijala uspijeva stvoriti koherenciju koja zaokružuje predstavu i drži gledateljsku pozornost.

Izmicanje sreće

Najmanje nevolja, a najviše užitka, donio nam je Hans Hof Enseble iz Nizozemske s predstavom Geluk-Sreća, koja nam otvara temeljno ljudsko stanje potrage za poljem veće sreće. Predstava je sastavljena od besprijekorno dramaturški poslaganih situacija, u kojima se svaki pokušaj sreće rastvara u promašaj. Bogatu vizualnost predstave čini gomila palmi i sličnog raslinja koje smješta radnju u tropsku šumu (rajski vrt) u kojem sedmero izvođača na neponovljivo duhovit i samoironičan način lovi ostvarenje sreće koje im neprekidno izmiče. Koreografija afirmira prirodnost tijela te nikada ne prelazi u praznu virtuoznost, nego precizno prati i nadopunjava razvoj značenja.

U potpunoj ravnoteži plesnih, verbalnih i glazbenih dijelova Sreća je, s pravom, ispraćena dugim pljeskom i ovacijama publike.

Iva Nerina Gattin