Mlaka vodica

Mlaka vodica

Krivo optužena (Stranger Inside), red. Cheryl Dunye

Stranger Inside (2001) crnačke autorice Cheryl Dunye, naslov kojeg je domaći distributer stereotipno i besmisleno preveo (s obzirom da takav prijevod nema nikakve veze sa zbivanjima u filmu) kao Krivo optužena, televizijski je uradak koji posebnu pozornost privlači činjenicom da je jedan od producenata bio Michael Stipe, pjevač i suautor pjesama ugledne rock-skupine R. E. M. Stipea je filmu vjerojatno privukla činjenica da je njegova koscenaristica i redateljica Cheryl Dunye, Amerikanka liberijskoga porijekla koja se prethodno afirmirala kratkometražnim filmovima lezbijske tematike (najzapaženiji je Pozdravi iz Afrike iz 1994) te cjelovečernjim poluautobiografskim dokumentarno-igranim uratkom Žena-lubenica (1996). Taj ironični osvrt na medijsko modeliranje identifikacijskog (lezbijskog) uzora, u kojem se pojavljuje i glasovita feministica Camille Paglia, nagrađen je na Berlinskom festivalu Teddyjem za najbolji dugometražni gay-film pa je Dunye, koja je redovito glumila glavne uloge u vlastitim ultraniskobudžetnim filmovima, stekla širu pozornost, što joj je omogućilo cjelovečernji igranofilmski debi, no u skučenoj televizijskoj produkciji. Kako je film naišao na jako dobar prijem na specijaliziranim gay & lesbian-festivalima (a nagradu publike osvojio je i na Međunarodnom ženskom filmskom festivalu u francuskom Créteilu, no najvažnije su nominacije za uglednu nagradu Nezavisni duh u kategoriji najboljeg redatelja, debitantske glavne glumice i sporedne ženske uloge), možda se relativno mladoj redateljici (rođena 1966) smiješi i pravi kinodebi. Što se tiče potpisnika ovih redaka, na temelju filma Stranger Inside ne bi bio spreman staviti ruku u vatru za vatreno kinokrštenje Cheryl Dunye.

Mlak središnji odnos

Stranger Inside bavi se umno i emocionalno inferiornim likom mlade crnkinje Treasure (prosječan debitantski nastup Yolonde Ross), koja nikad nije upoznala majku kriminalku pa zbog toga silno pati. I sama je dakako krenula putem kriminala, zbog čega je upoznala niz maloljetničkih zatvora, a kad sazna da je njezina navodno umrla majka zapravo živa te da služi doživotnu kaznu u strogo čuvanu zatvoru, počini prijestup zbog kojeg završi u istom. Upoznavši majku, Treasure pronalazi identifikacijski oslonac i model, no je li beskrupulozna Brownie (prosječna Davenia McFadden) doista njezina majka?

Kao gledatelju i kritičaru, uvijek mi je teško prihvatiti da u središtu narativne strukture filma stoji inferioran protagonist. Baš ništa zanimljivo ne mogu naći u mediokritetskom karakteru Treasure i njezinu nezrelu stavu po kojem očekuje da će joj napokon ostvaren život s majkom nadoknaditi sve dobro propušteno u životu. Štoviše, marginalizirani likovi drugih dviju mladih crnačkih kažnjenica, umjetnički nastrojenih i vizualno izrazito slatkih Shadow (vrlo dobra LaTonya T Hagans) i Leishe (solidna Medusa), daleko su zanimljiviji. No glavni je problem filma što je njegov središnji odnos Treasure — Brownie poprilično mlak, a nedovoljno je iskorištena i načelno intrigantna situacija obiteljskog trokuta Treasure — Brownie — Kit (lik usvojene Browniene bijele kćeri koji stereotipno tumači Rain Phoenix, mlađa Riverova sestra, najpoznatija kao ljubavnica Ume Thurman u Van Santovu Bluesu kaubojki). Prizori psiholoških seansi zatvorenica, koje autorica povremeno ubacuje u osnovnu liniju priče, lišeni su pak onog autentičnog štiha koji takve interpolacije zahtijevaju. Uglavnom, cijeli film, mišljen kao izravan i opor uvid u stanje u ženskim zatvorima, mlaka je vodica, a njegova središnja tema o potrazi za identifikacijskim modelom nijednoga trena ne prelazi uobičajenu nepoticajnu razinu američkih televizijskih produkcija. Erotofile će možda zanimati nekoliko oralnih lezbijskih prizora, no njihova atraktivnost i provokativnost dostatni su tek za pitoma građanskog gledatelja koji redovito konzumira program HTV-a.

Damir Radić