Menedžer sa seoskog imanja

Našem narodu još puno treba da prestane sebi za zabavu (a svima zdrave pameti za zgražanje) odsijecati mirnim volovima glave nasred trgova ubavih gradića, da glasnije osudi kojekakve estradne budalaše koji bacaju u zrak jadne koze samo zato da makar tim »hrabrim« činom (kad ne mogu nečim pametnim) dospiju u novine

Zašto su životinje toliko čekale da ih jedna veterinarska kći uvede u list za kulturu, ne znam. Vjerojatno sam trebala šlagvort. I — došao je. Simpatično čupavo škotsko govedo uslikano uz jasle, a oko njega drnda teška operativa u građevinskom zanosu. Mjesto radnje: Maksimir. Sjećam se njegova parka, mliječnoga restorana, Švicarske kuće, Pionirske željeznice, drvenih čamaca za miran kliz jezerom uz labuđu pratnju, no sve je to uvijek bilo nekako u sjeni najjačega magneta: Zoološkog vrta. Još jedan, jednako privlačan mamac, bio je na samom glavnom ulazu: štand sa šarenim lopticama punjenim piljevinom koje plešu na gumi kako ih potežete (»jo-jo za dame da ne budu same«). Tu sam lopticu još kojiput i dobila, no štapiće s nabodenim suhim smokvama i orasima, sve zacakljeno šećernom glazurom, samo sam čeznutljivo pogledavala ispod oka, jer su moji govorili da je to »nehigijenski«, da to svi diraju neopranim rukama, da je izloženo prašini, da to nitko sanitarno ne pregledava, pa sam se kao poslušna kći veterinarskog inspektora skrušeno pokrila ušima i zavidjela djeci koja su veselo oblizivala te »nehigijenske« cici-mici na šibici. No čim bi se kućni inspektorat udaljio, dida i tete meka srca počastili bi me tim slasnim grotuljama, koje su se otkidale zubima sa štapića kao ražnjići. S pravim ražnjićima kao prvim jelom izlet u Maksimir smatrao se kolosalnim.

Krvoločni medvjed

Koliko god onomad (prije više od pola stoljeća) bilo u Maksimiru raznih sadržaja (kojih danas nema ni u tragovima), neću starački brundati kako je Maksimir danas samo tuga i jad. On to, doduše, dobrim dijelom jest, no nešto je danas i ljepše i bolje nego što je bilo prije pedesetak godina. To je Zoološki vrt. Očito ga vodi čovjek koji voli životinje, zna o njima i o uređenju takva vrta i hoće raditi svoj posao zbog samoga posla (Mladen Anić). Danas je naš zoološki vrt uredan, ugodan i vrlo poučan. Osjeća se želja da životinje bolje žive, a ne samo da služe pokazivanju. Našem narodu još puno treba da iz glave izbije nakazne ideje, koje mu servira i tisak, o krvoločnom medvjedu, podlom jazavcu, ubojici vuku, podmuklom poskoku, da prestane sebi za zabavu (a svima zdrave pameti za zgražanje) odsijecati mirnim volovima glave nasred trgova ubavih gradića, da glasnije osudi kojekakve estradne budalaše koji bacaju u zrak jadne koze samo zato da makar tim »hrabrim« činom (kad ne mogu nečim pametnim) dospiju u novine.

Dakle, sa zadovoljstvom sam čitala članak o hvalevrijednim akcijama u skučenom ZOO-u (Večernji, 3. travnja 2002), no zadovoljstvo je splasnulo kad sam se (opet jednom) suočila s neznanjem i nemarom. Jezičnim. Pisalo je da će posljednje menadžerijske rešetke zamijeniti... Susret neukoga s tuđicom. Zagledanje u rječnik (stranih riječi) isključeno. Interes nula. Naravno, mislilo se na menažeriju (fr. ménagerie), putujuću cirkusku izložbu živih životinja. Tužnih poput njihovih krotitelja. Tuga cirkusa. U manežu (jahaonica, konjaničko vježbalište, ali i cirkuska arena) na pucketanje biča lavovi, kraljevi životinja, penju se na piramide od kocaka i skaču kroz vatrene obruče, slonovi okićeni jeftinim drangulijama dižu na zapovijed teške noge u plesnom koraku, konji galopiraju u prostoru skučenom do ludila uz drečavu glazbu i svako malo gromoglasni stresni tuš. Menažerija se kao riječ prvotno odnosila na domaće životinje, jer je to izvedenica iz fr. ménage, što znači seosko imanje, gospodarstvo. U potki je riječ koja je u francuskom i danas vrlo česta: maison, kuća. Dakle, kuća, gospodarske zgrade i domaće životinje imaju isti korijen. Putnik i njegova putna životinja zaustavljali su se u prenoćištu (lat. mansio = ostajanje, boravak).

Stara zvona moga sela

Seosko imanje proizvodi (valjda još naravnu) hranu. Dio značenja otišao je i u vojsku. Menaža je hrana za vojnike i časnike, ali i vojnička limena posuda za hranu, porcija. Manjerka pak (fr. manné — puna košara) velika je posuda s poklopcem za dopremu hrane na borbene položaje.

A sada na scenu stupa tip nespojiv sa seoskim imanjem — menedžer. Zanimanje moderno, mladima zacijelo privlačno, premda je opis toga radnog mjesta prilično neopisiv. I riječ i radno mjesto dolaze iz eng. manage (vidi se i oblik manager), što znači upravljati, voditi, ravnati, baratati, nadgledati itd. No kako je engleski usisao bar 30 posto francuskih riječi, opet smo kod fr. ménager u značenju ’voditi imanje, upravljati’. Menedžera (i već oboljele od menedžerske bolesti) zacijelo nitko ne bi smjestio u crkvu, koliko god zagovarao njezinu modernizaciju. A negdašnji crkveni pomagači (zvonari, crkvenjaci) u nekim se hrvatskim krajevima zovu i mežnari, mežnjari (njem. Messner, srednjolat. mesenarius, lat. mansionarius — i tu nas opet čeka poznanik mansio). To sasvim sigurno nisu bili ni moćni direktori ni rastrzani šefovi, nego ljudi koji su svoj život podredili satu: valjalo je svaki dan zvoniti Angelus (ujutro, u podne i navečer), a gdje su još vjenčanja, pogrebi, uzbune i sl.! Zvoniti je značilo svirati zvonima, potezati užad tako da za svaku prigodu zvona pjevaju drukčije. Nadaleko se čulo gdje je vjenčanje, a gdje pogreb. Danas više ne zvone mežnari. Zamijenio ih je satni mehanizam. Uz svoje prepoznatljive rođake (Zvonar, Zvonarek, Zvonarević), otkucavaju još samo u sve mutnijim prezimenima: Mežnar, Mežnarić.