Labirint za dobre živce

Labirint za dobre živce

Milan Zagorac, Želiš li pogledati sunce u ponoć?, Adamić, Rijeka, 2002.

Mladim domaćim piscima, kao i onima nešto udaljenijima od metropole hrvatske kulture, posljednjih je godina ipak nešto lakše objaviti knjigu — s obzirom na iznenadnu brojnost knjižara i izdavačkih kuća po svim krajevima Lijepe naše, lakše se nađe prostora i za ponekog početnika. Naravno, još uvelike pomaže i deblja politička, ili barem kulturna biografija. Za riječkog autora Milana Zagorca presudnija je bila ova potonja. Višegodišnjem zamjeniku glavnog urednika književnog časopisa »Rival«, pokretaču i uredniku nekolicine riječkih studentskih časopisa, esejistu i književnom kritičaru te dobitniku treće nagrade na »Vijenčevu« natječaju za kratku priču 1999, izdavanje prvjenca zasigurno nije bio odveć zamršen zadatak. U njegovu slučaju možda najviše iznenađuje tek činjenica što Želiš li pogledati sunce u ponoć? nije zbirka priča, već roman.

Dvojbe hrvatskog intelektualca

U svojevrsnoj reklamnoj najavi izdavača stoji kako je ova knjiga zbog svojeg specifičnog stila i teme ponešto drukčija od uobičajene prozne produkcije u Hrvatskoj. Nastavak u kojem se spominju problemi suvremenog hrvatskog/riječkog intelektualca, opterećena tajnama, strastima, emocionalnim i seksualnim dvojbama, uvjetovanim između ostalog i društvenim okolnostima — zvuči vrlo obećavajuće. No, spomenuti intelektualac — frustrirani je štreber Leo Babičević, koji je jedva položio državni odvjetnički ispit i otvorio vlastitu kancelariju u Rijeci. Sad povremeno sjedi u uredu, odgovara na rijetke telefonske pozive i, zbog viška slobodnog vremena — piše roman koji odnosi potencijalnom izdavaču. Ostale tajne, strasti, emocije i seksualna propitivanja svode se na njegov nedefiniran odnos sa Dinom — jednako frustriranom i nesigurnom tridesetogodišnjakinjom. Glavni intrigantni začini ovog romana ponajprije su opisi pojedinih društvenih i obiteljskih prilika: glavne junakinje koja se podaje pohotnom starcu za novac i odjeću, pomalo lude i hladne majke neodređenih seksualnih sklonosti, brata pedofila, oca koji se borio na strani srpske vojske, prijateljice koja vidi utvare i demone i s njima vodi ljubav te junaka koji bez imalo grižnje savjesti spava s ljubavnicom svog oca.

Malo mora, mnogo luzera i bez zadovoljstva kuhinje

Zanimljivo je da osim iz Leove perspektive velik dio radnje pratimo i iz vizure urednika kojem je Leo ponudio roman. S vremenom, taj roman sve više postaje djelo tog urednika, a sve manje tragičara Lea Babičevića. Zagorac povremeno do granice neprepoznatljivosti isprepleće ta dva gledišta, baš kao i stvarne i izmišljene razgovore i događaje, dodatno mrseći stvar različitim vremenskim pomacima i intervencijama unutar teksta. Tako se cijeli ulomak ponavlja na početku i pri kraju romana, a autor tu sam vrlo prikladno kaže: »Dakle, sada smo se opet našli na početku, a ovo je labirint za one koji imaju zaista dobre živce.« Srećom, prema svršetku situacija se ipak prilično razjašnjava i neke stvari sjedaju na svoje mjesto. Onima s manje strpljenja to bi se iapk moglo činiti prekasno.

U još jednoj od svojih brojnih literarnih igrica Zagorac je u knjigu ubacio i naslov vlastitog, stvarnog djela: »More, luzeri i zadovoljstva kuhinje« u obliku fiktivnog Leova romana. Dajući komentar o tom romanu fiktivni urednik vrlo dobro raščlanjuje i stvarnu knjigu. Te dvije stranice autokomentara, zapravo, najbolje objašnjavaju Zagorčevu namjeru: napisati roman o Jugoslaviji (onoj prije i poslije), bez previše politiziranja, kroz tragičnu, sentimentalnu priču jednog luzera — potpuno osamljena dječaka/mladića, u biti kukavice, koji nije uspio naći zadovoljstvo u ljubavi. A kad se već govori o ljubavi, ne može se zaobići ni seks. No, u Zagorca te su erotske stranice prilično mučne, ispunjene lošim iskustvima, bolesnim maštarijama i, gotovo u potpunosti, bez ikakvih pozitivnih emocija.

Filozofska sapunica

Ukratko prepričana radnja romana Želiš li pogledati sunce u ponoć? možda bi mogla zazvučati poput sadržaja neke od latinoameričkih sapunica, no uz razradu onih, na početku spomenutih, intrigantnih situacija Zagorac je iz nje mogao izvući čvrsto i provokativno djelo. No, odlučivši se za naporan intelektualistički stil, tekstualna i literarna poigravanja te ustrajavanje na unutarnjem stanju i psihološkoj analizi likova — Zagorac je tek ponovio neka od obilježja literarne poetike osamdesetih. Tako se komentar s početka u jednom svom dijelu ipak pokazao istinitim — Zagorčev roman definitivno se razlikuje od većine recentne domaće produkcije. U ovom slučaju to, nažalost, ne znači nužno i nešto pozitivno.

Jelena Gluhak