Kvaliteta u solo-ulomcima

Pohvale idu na poslovično besprijekorno, muzikalno rafinirano sviranje oboista Branka Mihanovića (Complainte u Francuskoj suiti Francisa Poulenca!), spretnu i pouzdanu pijanisticu Srebrenku Poljak, na uvijek suverena Igora Lešnika, odličnu Ivanu Bilić, nadasve perspektivna mlada kontrabasista Nikšu Bobetka, isto tako mlada, darovita trubača Marina Zokića, flautista Danija Bošnjaka

Koncertom ansambla Cantus u subotu, 6. srpnja, u Klovićevim su dvorima otvorene Zagrebačke ljetne večeri 2002. Kao što se moglo i pretpostaviti, ovogodišnji ljetni festivalski uradak Koncertne direkcije Zagreb još je siromašniji i kraćeg trajanja od nekoliko prethodnih. Diskretno upletena crvena nit tužbalice zbog premalo novca (čime se im voraus traži isprika za tekući festivalski sadržaj), kojom se već tradicionalno garniraju uvodni govori svih naših državnih glazbenih manifestacija, nije izostala ni ove godine u pozdravnoj riječi djelatnice KDZ-a Jagode Martinčević. Trebalo bi se zapravo diviti upornosti naših oblikovatelja glazbene kulture, koji se već godinama nadljudskim naporima trude da svojim dragim Zagrepčankama i Zagrepčanima pruže nezaboravne trenutke glazbenog užitka, ali ih u tome uvijek spriječi taj nezgodni nedostatak novca, nedostatak vrlo upitan, uostalom, koji zapravo postaje posljednjim uporištem opravdanja njihove vlastite organizacijske i umjetničke nekompetentnosti. U Zagrebu ima mnogo ljudi bez novca, ali oni ne organiziraju (niti bi im to bilo dopušteno, čak kad bi i htjeli) zagrebačke glazbene festivale, koji su, usprkos velikodušnim financijskim potporama Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu, svake godine sve siromašniji i sve neuglednijih programskih profila.

Poetično obraćanje

Violinist Goran Končar, kojeg je ove godine, eto, zapala čast da bude izbornikom dijela festivalskog programa naslovljena Dani francuske komorne glazbe prve polovice 20. stoljeća, a u skromnoj želji Koncertne direkcije Zagreb da se pridruži obilježavanju osamdeset godina postojanja službenih hrvatsko-francuskih kulturnih veza, uspio je u svom poetičnom obraćanju publici biti više dirljiv nego uvjerljiv. Festival je službeno otvorila zagrebačka gradonačelnica, a publika (malo prorijeđena, istini za valju, i zbog lošeg vremena) pokazala je možda ipak premalo strpljivosti. Neki, naime, nisu izdržali do kraja koncerta, premda se vrijeme stabiliziralo, i premda, zbog zakašnjela početka, koncert nije imao pauzu.

Oblikovan s četiri skladbe francuskih autora Francisa Poulenca (Francuska suita za mali orkestar), Mauricea Ravela (Tri poeme Stephanea Mallarmea, za glas i orkestar), Dariusa Milhauda (Stvaranje svijeta) i Henrija Tomasija (Liturgijske fanfare za puhački orkestar i udaraljke), ovaj program otvorenja, i to pod pretpostavkom da bude besprijekorno izveden, bio bi primjereniji koncertu za ciljanu publiku ljubitelja i dobrih poznavatelja komorne glazbe nego za otvaranje festivala ljetnog programskog profila i to u sredini u kojoj je gotovo izgubljen pojam njegovane komorne svirke. No besprijekornost izvođenja koja u komornoj glazbi uključuje najveći stupanj iscizeliranosti zajedničkog muziciranja na ovom se koncertu mogla naći u vrlo malim količinama. Njegovanost uključuje znalački pristup i stalnost zajedničkog rada. No to je tek iznimno moguće kad je riječ o tzv. ad hoc ansamblima, kojima pripada i zapravo nepostojeći Cantus-ansambl. Okupiti nekoliko dobrih muzičara i s nekoliko proba pripremiti cjelovečernji koncert nije teško. Teško je postići visoku kvalitetu i homogenost zajedničke svirke fino izbrušenih detalja, a kad je riječ o puhačkom korpusu, i sa stopostotno preciznom i usklađenom intonacijom. No simpatično ležerno, odoka neobvezno sviranje, kakvo su nam kao opću sliku izvođenih skladbi ponudili zagrebački muzičari pod ravnanjem Mladena Tarbuka, imalo je malo dodirnih točaka s očekivanom perfekcijom komornoga glazbenog izvođenja. Šteta je zapravo za dobre glazbenike, koji su stjecajem okolnosti oblikovali izvođački korpus za ovaj koncertni nastup, što im nije pružena prilika ozbiljnijeg zajedničkog rada, jer su neki od njih tek u solo ulomcima vlastitih dionica mogli pokazati svoju pravu vrijednost. Odnosi se to ponajviše na poslovično besprijekorno, muzikalno rafinirano sviranje oboista Branka Mihanovića (Complainte u Francuskoj suiti Francisa Poulenca!), spretnu i pouzdanu pijanisticu Srebrenku Poljak, na uvijek suverena Igora Lešnika, odličnu Ivanu Bilić, nadasve perspektivna mlada kontrabasista Nikšu Bobetka, isto tako mlad, darovita trubača Marina Zokića, flautista Danija Bošnjaka, da budu spomenuti samo najbolji. Stvarno nedopustiva, ali ne i slučajna, jest činjenica da imena muzičara nisu bila navedena u programu. Uz pretpostavku rada i muziciranja prema drugačijim kriterijima od ovih udomaćenih u zagrebačkoj glazbenoj sredini, od spomenutih bi se muzičara mogao stvoriti prvorazredni komorni sastav. No dirigent Mladen Tarbuk, uza svu svoju muzikalnost, nije, čini se, osoba za koju bi takva ambicija bila umjetnički imperativ.

Impozantni glas

Solistica na ovom koncertu bila je mezzosopranistica Martina Tomčić u Ravelovim Mallarmeovim pjesmama, čiji je impozantni glas imao slabu potporu u pratećem ansamblu (Piano ne znači anemično, nego tiho!). Okupljeni puhači najbolje su zazvučali u svojevrsnom koralnom ulomku završne passacaglie Tomasijevih Liturgijskih fanfara, i to je uz spomenuta sola u Poulencovoj Francuskoj suiti bilo otprilike ono najbolje što se moglo čuti na koncertu.

Opći dojam ostao je ipak na razini jedne — za nekog simpatične, za nekog drugog antipatične neobveznosti — da ne kažem provincijalnosti glazbenog događanja, prema standardima muziciranja koji već predugo, i uz vrlo malo časnih iznimki, vladaju u zagrebačkom glazbenom miljeu. Što je najgore od svega, bio je to koncert bez energije i bez atmosfere, koji je zagrebačka publika primila baš onako kako i zaslužuje — bez mnogo zanimanja i s mlakim pljeskom!