Kuća umjesto barake

Kuća umjesto barake

Donacijom Jure Petričevića Matica ulazi u novo razdoblje, jer kao što su dužnosnici Matice koji su gradili staru palaču Matičinim vlastitim novcem sagradili zdanje koje je bilo važno poput Sveučilišta, iz kojega su u hrvatski narod odlazile goleme naklade Matičinih knjiga, i iz nove će zgrade prodirati govorena i pisana djela, promičući umjetnost u bratskom osjećaju da je to ono što sve nas povezuje i izgrađuje, ustvrdio je Bratulić

Dvadeset i osmoga lipnja 2002. u 18 sati svečano je otvorena nova zgrada Matice hrvatske u dvorištu Matičine palače. Na svečanosti su govorili predsjednik Matice hrvatske Josip Bratulić i potpredsjednik Vlaho Bogišić, a program je vodio glavni tajnik Stjepan Damjanović. Na početku svečanosti, umjesto tradicionalnoga glazbenog izvođenja hrvatske himne, dramski umjetnik Tonko Lonza pročitao je nekoliko strofa pjesme Horvatska domovina Antuna Mihanovića, a poslije i stihove drugih hrvatskih pjesnika.

2000 članova

Vlaho Bogišić istaknuo je da je za realizaciju projekta bila iznimno važna ustrajnost predsjednika Matice hrvatske Josipa Bratulića, koji je sigurno vodio Maticu hrvatsku dok su mu putem medija učestalo poručivali da se ide baviti glagoljicom. Podsjetio je da se prije stotinu i šezdeset godina na Gornjem gradu oko Janka Draškovića okupila skupina duhom mladih ljudi i osnovala Maticu hrvatsku, koja je uvijek znala svoju ulogu u nemirnoj i zbunjenoj Hrvatskoj. Prisjetio se večeri prije nekoliko godina tijekom koje su članovi Predsjedništva razgovarali što učiniti s novcem koji je Jure Petričević oporučno ostavio Matici hrvatskoj. I dok su pripadnici hrvatskog naroda u Švicarskoj i ovdje imali stotinu ideja što učiniti s tim novcem, Vlaho Bogišić tada je spomenuo da bi bilo lijepo umjesto barake u dvorištu zgrade napraviti novu kuću, čime je i stekao povlasticu da govori na svečanom otvaranju zgrade, u trenutku koji smatra neobično važnim za svoj matičarski naraštaj. Tadašnji glavni tajnik, pokojni Krešimir Mikolčić, kojega Bogišić smatra ključnim glavnim tajnikom za stabilnost Matice hrvatske, preuzeo je tu ideju te je uz pomoć tadašnjega ministra kulture Bože Biškupića taj novac uspješno prebacio iz švicarskih banaka u Hrvatsku i sačuvao ga. Bogišić je istaknuo i zasluge arhitekata Marija Beusana i Irene Jurin, koji su izradili projekt nove zgrade te izvođača radova, Konstruktora iz Zlatara, naglasivši kako nitko nije vjerovao da će gradnja tako kratko trajati. Iako svaki detalj nije dovršen, smatra vrlo važnim da je zgrada otvorena upravo dan prije izborne skupštine. Nova zgrada najčvršći je dokaz povezanosti Matice hrvatske s pripadnicima hrvatskoga naroda širom Europe, istaknuo je Bogišić, podsjetivši da ovoga trenutka Matica hrvatska ima dvije tisuće članova u cijelom svijetu, od čega najviše u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a ti članovi plaćaju nemalu članarinu, koja s prihodima koje Matica ostvaruje iznosi nekoliko milijuna kuna, s čime se Matica hrvatska može čista obraza pokazati pred hrvatskim društvom. Iznimno zaslužan za nastanak nove dvorane bio je i pokojni Lav Znidarčić, koji je shvaćao što je Jure Petričević želio sa svojom ostavštinom i što je Krešimir Mikolčić s Petričevićevom željom htio učiniti, smatra Bogišić.

Matica hrvatska zna i ostvaruje svoju ulogu neovisno o svima onima koji joj govore da je pasatistička, stara, nemoćna, napuštena institucija, koja navodno ne zna što će sa sobom, a kamoli s polupismenom zemljom, rekao je Bogišić, naglasivši da je vrijedilo raditi u Matici hrvatskoj, iako se u smislu osobnih karijera, velikih novina, dobra novca i ministarske časti moglo uspjeti mnogo bolje na drugim mjestima. Priznaje da je 1998. u sebi bio na drugoj strani i da je htio otići jer je mislio drukčije, no samo zato što je Matica hrvatska jedino mjesto u kojem se može opstati zbog mnogo čega drugog, a ne zbog osobne karijere, u Matici je ostao. Zbog toga je za njega osobno i za njegov naraštaj, koji je znao što učiniti s darom Jure Petričevića, bilo iznimno što je nakon pokojnog Vlade Gotovca s Maticom hrvatskom učinio Josip Bratulić.

Na kraju izlaganja Vlaho Bogišić prisjetio se legendarnoga govora Vlade Gotovca pred Komandom Vojne oblasti u Zagrebu, kada je ispravivši tadašnjeg predsjednika Društva hrvatskih književnika Nedjeljka Fabrija, koji je rekao da će ostati makar jedan od nas koji će zapisati što nam se dogodilo i što nam rade, rekao da nam ne mogu ništa i da ćemo ostati svi. Ta dva pristupa Gotovca i Fabrija znao je na jedinstven način sažeti Josip Bratulić, istaknuo je Vlaho Bogišić, zaključivši da će kada sve ovo bude zaboravljeno, i kada ostane samo zgrada kao simbolični čin nad kojim su se sudionici okupili na isti način na Donjem gradu kao i osnivači Matice u staroj Kapucinskoj ulici prije 160 godina, ostati osjećaj da su za rad u Matici najvažnije emocije.

Nakon Bogišićeva izlaganja, mezzosopranistica Aida Vidović Krilanović u pratnji Freda Došeka izvela je popijevke Seh duš dan, Vehni, vehni fiolica i Vuprem oči te ariju Hanabera iz opere Carmen Georgesa Bizeta.

Stjepan Damjanović potom je zahvalio autorima projekta nove zgrade Mariju Beusanu i Ireni Jurin te poslovnom tajniku Zorislavu Lukiću, koji je posljednju godinu, tijekom koje se intenzivno radilo na zgradi, podnio vrlo težak teret. Pozvavši predsjednika Matice hrvatske Josipa Bratulića da uzme riječ, Damjanović ga je predstavio kao čovjeka koji sluša sve članove Matice hrvatske, Predsjedništva i Upravnog odbora, koji je tih i strpljiv, ali je posljednja uvijek njegova.

Petričevićeva donacija

Bratulić je govorio o životu Jure Petričevića, istaknuvši da je riječ o čovjeku koji se brinuo za sudbinu svoje zemlje i svojeg naroda i dok je bio u Hrvatskoj i u doba kad je bio izgnan kao politički emigrant. Petričević je bio Ličanin koji je djetinjstvo proveo u Slavoniji, gdje je zavolio zemlju, istaknuo je Bratulić, naglasivši da ga je to potaknulo da studira agronomiju i obrani doktorat, ali se 1942, iako pozvan da ostane u Švicarskoj, vratio u domovinu da bi joj pomogao u ratnim prilikama. Nakon što je nekoliko mjeseci bio u Banjoj Luci Petričević je shvatio da to nije njegov prostor, pa je otišao u Zagreb, odakle se krajem rata povlačio prema zapadu, podsjetio je Bratulić. Uhitila ga je engleska vojska, ali se srećom namjerio na irske vojnike, koji su mu dopustili bijeg. Vrativši se u Švicarsku Petričević je sudjelovao u organizaciji Agronomskog saveza i postao veoma cijenjen stručnjak, istaknuo je Bratulić. Na prijedlog Lava Znidarčića Petričević je dio ostavštine ostavio Matici hrvatskoj i na takav se način ugradio u Maticu hrvatsku i zlatnim slovima upisao kao mecena u povijest hrvatske kulture, a zgrada će sigurno služiti onim ciljevima za koje se zalagao, naglasio je Bratulić, izrazivši zadovoljstvo što je njegova bista oblikovana na način da je prepoznatljiva onima koji su Petričevića poznavali.

Zahvalivši se onima koji su zaslužni da nova zgrada izgleda kao građevina 21. stoljeća, Bratulić se podsjetio dana kada se iz Matičine zgrade Leksikografski zavod selio u Frankopansku i kada je tamo gledao prostor za koji je mislio da bi mogao poslužiti onoj zadaći kojoj će nova zgrada poslužiti, da svaki dan ugosti predavanje, kazališnu predstavu, koncert ili predstavljanje knjige. No kada je ta ideja bila već poprilično uznapredovala, sva ta promišljanja bila su prekinuta jer je ta prostorija, zatvorena od 1945. pa sve do osamdesetih, za vrijeme rata bila promidžbena ustanova, pa su predlagači projekta i pozvani na odgovornost zbog navodnoga pokušaja podmetanja nečeg sličnog na području kulture, prisjetio se Bratulić, napomenuvši da su tamo danas knjižara Hrvatskog leksikografskog zavoda i prodavaonica.

Kad se rodila ideja da se podigne nova zgrada, svi su odmah pomislili da bi upravo takva zgrada trebala poslužiti kulturnim aktivnostima Matice hrvatske, kazao je Bratulić, istaknuvši da ona može služiti kao koncertna dvorana, u njoj mogu biti prikazivane komorne kazališne predstave, a u vrijeme svečanog otvaranja u dvije druge prostorije već se pripremaju druge manifestacije, pa se može s pravom reći da je u Matici živo kao u košnici. S novim dvoranama i dvorištem koje je tako lijepo oblikovano da može služiti kao pozornica u prirodi Matica može svome gradu ponuditi najviše što se uopće može, a to je prava pisana, izgovorena ili pjevana riječ za svako vrijeme, rekao je Bratulić, naglasivši da je sretan što na kraju svog mandata, zajedno sa članovima uprave, može ostaviti tako funkcionalnu zgradu.

Matica hrvatska neprofitna je organizacija koja može pomagati svima koji žele kulturno djelovati u ovome gradu i za svih njih novoizgrađeni prostor bit će otvoren i na raspolaganju, a njegovom gradnjom oslobođene su stare dvorane, u kojima će se sada kao u klubu moći okupljati svi članovi Matice i njezini prijatelji, smatra Bratulić.

Donacijom Jure Petričevića Matica ulazi u novo razdoblje, jer kao što su dužnosnici Matice koji su gradili staru palaču Matičinim vlastitim novcem sagradili zdanje koje je bilo važno poput Sveučilišta, iz kojega su u hrvatski narod odlazile goleme naklade Matičinih knjiga, i iz nove će zgrade prodirati govorena i pisana djela, promičući umjetnost u bratskom osjećaju da je to ono što sve nas povezuje i izgrađuje, ustvrdio je Bratulić. Kultura riječi, prema Bratuliću, najveća je kultura i najveći identitet, ono čime je izgrađena naša svijest. Riječima smo povezani sa svima onima koji su našim jezikom govorili i pisali. Upravo zbog toga Matica hrvatska sretna je da iz svog novog prostora može uputiti tu riječ u neizmjerno lijepim oblicima cjelokupnom hrvatskom narodu, zaključio je Bratulić.

Zlatko Vidačković