Knjiga dulja od tjedna

Knjiga dulja od tjedna

Jezikoslovne rasprave i članci, priredio Marko Samardžija, Stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, 2001.

U knjigu Jezikoslovne rasprave i članci Marko je Samardžija uvrstio djela osam jezikoslovaca: Franju Ivekovića (1833-1914), Ivana Broza (1852-1893), Tomu Maretića (1854-1938), Vatroslava Ročića (1857-1937), Milana Rešetara (1860-1942), Antuna Radića (1868-1959), Nikolu Andrića (1867-1942) i Dragutina Boranića (1870-1955). Riječ je o skupini koja je nedvojbeno preporodila hrvatsko jezikoslovlje u drugoj polovici 19. stoljeća. Naraštajno, svi su rođeni između 1850. i 1870, s iznimkom Franje Ivekovića, kojega se nije moglo izostaviti zbog njegova (i Brozova) Rječnika hrvatskoga jezika. S obzirom na uvjerenja svi su, osim Antuna Radića, pripadali tzv. hrvatskim vukovcima. Samardžijin se izbor načelno zaustavlja na 1918, iako su neki od uvrštenih jezikoslovaca djelovali do polovice 20. stoljeća. Naime, 1918. nastupa bitno nepovoljnije razdoblje za hrvatsko jezikoslovlje, ali Samardžija je radi cjelovitosti pojedinih opusa uvrstio i neke tekstove nastale nakon 1918.

Plan knjige

Knjiga počinje priređivačevom studijom Hrvatsko jezikoslovlje od sedamdesetih godina XIX. stoljeća do godine 1918. (11-47), a zatim slijede pojedinačni portreti. Svaki se sastoji od kratkoga priređivačeva predgovora, ljetopisa (u kojem je kalendarski prikazan autorov život i njegovo djelovanje), bibliografija autorskih radova i izborna bibliografija radova o njemu te napokon izbor njegovih tekstova.

Odmah treba reći da je Samardžijina knjiga nesvakidašnja po kvaliteti. I u uvodnoj raspravi i u predgovorima djela svakoga pojedinoga autora osjeća se kako je pažljivo čitao opuse i kako uspješno pojedinačna djela i pojedinačna gledišta omjerava o relevantne kontekste (hrvatsko i europsko jezikoslovlje 19. stoljaća). U knjizi se nalaze zapravo svi oni koji su u jezikoslovnoj kroatistici nešto značili u posljednjim desetljećima 19. i prvim desetljećima 20. stoljeća. Nedostaje samo jedno veliko ime — Vatroslav Jagić, ali je lako pretpostaviti da će on u ediciji dobiti poseban i doličan prostor. Samardžija nudi mnogo činjenica i ponešto svojih komentara, pa čitatelj može i sam stvarati svoje zaključke. S obzirom na brojne rasprave o vukovcima, važno je Samardžijino nastojanje da se shvati kako je riječ o skupini dobro obrazovanih jezikoslovaca koja je namrla našem jezikoslovlju vrlo ozbiljnih plodova. To ne znači da su im gledišta uvijek bila ispravna: nema sumnje da su ignorirali hrvatsku književnu tradiciju. Svjestan da se prošlost ne može popravljati, priređivač se ne iscrpljuje u osudama ili odobravanjima premda npr. ne taji da nije simpatično Maretićevo obožavanje Vuka Stefanovića Karadžića (više puta s blagim cinizmom govori o adoraciji), a za Boranića će prilično jetko ustvrditi da se u opsegu i kvaliteti njegove bibliografije ne može naći objašnjenje za njegove visoke pozicije u hrvatskom jezikoslovlju.

Sređivanje dojmova

O većini uvrštenih filologa pisano je dosta. Samardžija poznaje te radove i uzima ih u obzir, ali ih ne prihvaća bezrezervno. U nekim slučajevima (npr. u uvodnoj raspravi o Milanu Rešetaru) izvanredno će uspješno pomoći mnogima da srede svoje proturječne dojmove, a u drugim (npr. u tekstu o Antunu Radiću) da shvate da je riječ o ozbiljnijoj jezikoslovnoj misli nego što se to priznavalo.

Izbor tekstova napravljen je promišljeno i u njemu prevladavaju predgovori važnim djelima: Broz-Ivekovićevu Rječniku hrvatskoga jezika, Brozovu Hrvatskom pravopisu i njegovim Crticama iz hrvatske književnosti, Maretićevoj Istoriji hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima i njegovoj Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika itd. Naravno, predgovori tim ključnim kroatističkim djelima puni su načelnih stajališta i objašnjenja koncepcija po kojima su djela rađena pa se iz njih najbolje očitavaju dosezi onodobne jezikoslovne kroatistike. Drugi dio odabranih tekstova čine oni savjetodavni. Zanimljivo ih je i danas čitati: s jedne strane danas vidimo koji su savjeti preživjeli svoje autore, a s druge očitavamo tadašnje vrijeme, tj. tadašnje poglede na jezični standard. Da bi ta slika bila što potpunija, Samardžija je uvrstio i tekstove koji raspravljaju »o južnom ili istočnom narječju«, tj. o viđenju hrvatsko-srpskih jezičnih odnosa tada. Posebno valja naglasiti da je za potrebe ove knjige Samardžija sam preveo tri Rešetarove rasprave s njemačkoga na hrvatski.

Ako čitatelj svaki dan pročita samo jednoga od uvrštenih autora, trebat će mu za cijelu knjigu nešto više od tjedna. Zauzvrat, upoznat će osjetljivo razdoblje naše jezikoslovne znanosti. Svi naši kroatisti trebali bi tu knjigu pročitati jer ona na neki način zatvara dugotrajnu i žestoku raspravu. Nema, naime, sumnje da se suvremena nam jezikoslovna kroatistika preko svake mjere bavi tzv. vanjskom poviješću hrvatskoga jezika, a da nam nedostaju radovi o unutrašnjoj povijesti i suvremenom stanju. Knjige poput Samardžijine mogle bi pomoći da se više ne iscrpljujemo u svađama s onima kojih više nema, nego da se i tematski i metodološki bolje uključimo u suvremena jezikoslovna kretanja.

Stjepan Damjanović