Kastav Blues Sekstet

Jazz se u ovim ljetnim mjesecima ne samo u nas nego i drugdje u Europi na neki način budi, seli se ponajviše na otvorene prostore, održavaju se ljetni festivali i druge kulturne manifestacije, koje u svoje, inače drukčije kulturne programe, uvrštavaju i taj glazbeni segment. Poznata je to pojava koju u nas bilježimo tek posljednjih desetak godina, jer, prisjetimo se, prošla su ljeta na ovim prostorima bila, s tek pokojim koncertom koji je vrijedilo zabilježiti, u znaku posvemašnjega mrtvila. No stvari su se očito promijenile, pa je jazz, uz već specijalizirane festivale, svoje mjesto pronašao i u programu ovogodišnjeg, jedanaestog, Kastafskog kulturnog leta (piše se sa f!), poznata dosad po nekim drugim sadržajima. Rezultat je to napora i nastojanja tenor-saksofonista iz Kastva, Zlatka Baraća, koji je u svojoj zamisli uspio okupiti nekoliko naših vrsnih glazbenika osječke provenijencije, te s njima formirati sastav Kastav Blues Sekstet. S tom će grupom ostvariti i zapažen CD s nizom autorskih djela, sudionika seksteta, u kojem su, uz Baraća, trubač i krilničar Ladislav Fidri, vibrafonist Igor Savin, pijanist Julije Njikoš, bas-gitarist Davor Črnigoj te izvrsni ljubljanski bubnjar, kojega još smatramo i našim, Ratko Divjak.

Svi su se kolegijalno i prijateljski odazvali snimanju vrlo originalna glazbenog materijala, nadahnuta nekim povijesnim lokalitetima grada Kastva i karakterističnom istarskom ljestvicom.

Budući da se u samome Kastvu iz nekih tehničkih razloga koncert i promocija diska Kastav Blues nisu mogli održati, cijela je stvar premještena u legendarnu opatijsku Kristalnu dvoranu hotela Kvarner, koja ovom prilikom nije odisala sjajem već poslovičnih kristalnih lustera na kakav smo tijekom nekih drugih glazbenih priredbi navikli. No bilo je zato dobra i originalna jazza, koji je popunjen auditorij toplo prihvatio, a članovi su Kastav Blues Seksteta logično izveli program promoviranog diska. Sam je početak pripao bluesu Ladislava Fidrija posvećenu starom kastavskom trgu, nazvanu Crekvina True Story, a odmah je potom slijedila pretencioznija skladba Igora Savina Sv. Trojica Medieval, za razliku od one na disku, izvedena u punom sastavu. Slušali smo potom, gotovo istim redoslijedom kao i na ploči, niz originalnih istarskih impresija pretočenih u silski okvir hardbop-jazza, autora Zlatka Baraća, Julija Njikoša, Ladislava Fidrija i Igora Savina, s odgovarajućim naslovima: Kukuriku slow Food, Žudika Sunrise, Loža Shadows, Pelini Drum Street, predviđena za bubnjara Ratka Divjaka, zatim Fortica Autum, Lokvina Square te na kraju logično i Kastav Blues.

No da sve ne bi bilo isto kao na CD-u, Igor Savin u Opatiju je doveo jednu našu novu nadu vokalnoga jazza, pjevačicu Lovorku Holjevac, koja je već započela studij pjevanja na Odjelu za jazz visoke glazbene škole u Grazu. Predstavivši se dosta nepreteciozno u tri izvedbe uz pratnju Kastav Blues Seksteta, naslutili smo popriličnu nadarenost te mlade pjevačice, ponadavši se pritom da neće poput mnogih naših nada završiti u nekom drugom, nedžezističkom miljeu. Već je sam izbor njezina repertoara bio vrlo iznenađujući, pa tako i zanimljiv, jer je odudarao od uobičajenih balada i standarda poznatih dobro iz mape američke popularne pjesme, na što smo kod naših početnica već navikli. Lovorka Holjevac odlučila se za tri nešto ekskluzivnije skladbe, Afro Blue u 7/8 metru, za stari hit Slow Boat to China i na kraju zasigurno najbolje izvedenu pjesmu End of a Love affair.

Otišao je Gentelman jazza — Ray Brown

I dok pišem ove retke, koji nas iz više razloga vesele, u vijestima austrijske televizije slušam i jednu tužnu vijest: u utorak je 2. srpnja u 74. godini umro znameniti jazz-kontrabasist Ray Brown. Rođen u Pittsburgu 1926, Brown je nedvojbeno bio jedan od vrsnih i najboljih kontrabasista povijesti jazza. Kao dječak počeo je učiti svirati violončelo i kontrabas da bi već s devetnaest godina ušao u mali sastav tada već afirmiranoga Dizzyja Gillespieja. Dvije je godine poslije već na čelu vlastitoga trija, koji prati legendarnu prvu damu jazza Ellu Fitzgerald, koju će na kraju 1948. godine i oženiti. Godine 1951. postaje članom glasovita trija Oscara Petersona, a tri je godine bio nezamjenjivi dio grupe Normana Granza Jazz At The Philharmonic. Preselivši potom za stalno u Los Angeles posvećuje se neko vrijeme podučavanju, radu na filmu i televiziji, te nastupima u klubovima i festivalima jazza. Osnovao je tamo i glasoviti kvartet L. A. Four, koji će ubrzo postati vodećim malim sastavom američke zapadne obale. Posljednjih su godina bili zapaženi njegovi projekti s iznimnim pijanistom Gene Harrisom, s kojim je u raznim kombinacijama surađivao dulje vrijeme i snimao niz zapaženih ploča. Brown je bio i član Harrisova Philip Morris Superbanda, a njegov sasvim poseban način sviranja instrumenta, fantastičan osjećaj za swing i klasičnu jazz-harmoniju nezamjenjiva su obilježja tog unikatnog i nezamjenjivog džezista. Kao dijete be-bopa s izrazitim osjećajem za blues i prekrasnim tonom kontrabasa, Brownovo bi sviranje moglo poslužiti kao stalna poduka drugima, i to ne s obzirom na tip glazbe koju bi izvodio.

Smrću Raya Browna, koji je nadahnuo niz izvrsnih kontrabasista, mainstream jazz gubi jednog od svojih najvažnijih predstavnika.