Kalež i stalež

Kalež i stalež

Monty Python i Sveti Gral (Monty Python and the Holy Grail), red.: Terry Gilliam i Terry Jones

Nekoć davno, na britanskom otočju, mala je skupina odličnika, spojenih prstom same Providnosti, pošla u odsudan pohod. Na kocki je stajala sama duhovna sudbina njihovog naroda, ogrezlog u obožavanje poganskih kumira, odmetnutog od svoje stare slave. Išćući luču svjetlosti koja će prodrijeti kroz sveprožimajuću tminu i razobličiti u njoj zapretene izopačenosti, ovi su junaci ostavili neizbrisiv trag na televizijskoj povijesti. Zatim i na filmskoj.

Skupina Monty Python nastala je gotovo slučajno, zahvaljujući spletu okolnosti koji je oko produkcije komedija na BBC-ju okupio petoricu scenarista obrazovanih na Cambridgeu i Oxfordu i jednog karikaturista iz američkih supkulturnih magazina — drugim riječima, zahvaljujući tome što su šezdesete bile u punome zenitu. Nakon što su završili snimanje četiriju sezona televizijske serije koja je iz kultnog brzo prerasla u općekulturni fenomen, Pythonovci su se odlučili okušati na velikom ekranu. Uvjet je bio da sami zadrže potpunu kreativnu kontrolu nad vlastitim materijalom. Kako nitko od njih nikada prije nije režirao, imali su problema s prikupljanjem sredstava: naposlijetku, dobavili su ih od pop-zvijezda poput Pink Floyda i Eltona Johna, ljudi koji su voljeli seriju i tražili načina da dođu do porezne olakšice. (George Harrison, jedan od sufinancijera, navodno je ustvrdio kako je duh Beatlesa nastavio živjeti u Pythonu.)

Snimljen u kratkom vremenu, za polovicu budžeta prosječnog hrvatskog filma, film koji je na koncu dobio ime Monty Python i Sveti Gral isprva je djelovao kao katastrofa. Družina je odlučila da svaki Python imenom Terry ima pravo biti redatelj: Gilliam i Jones isprva su djelovali kao dobar komplementarni par, majstor stila i majstor gega, no glumci i ekipa od prvog su dana morali podnositi njihova međusobna trvenja. Graham Chapman, kojemu je povjerena ključna uloga kralja Artura, posve se odao alkoholizmu, a niti jedna lokacija prvotno predviđena za snimanje u konačnici nije mogla biti iskorištena zbog otpora institucija. Kad je film završen i montiran, publika je na prvom probnom prikazivanju reagirala pogubno: nitko se niti jednom nije nasmijao, većina je izašla prije kraja projekcije. Obliveni hladnim znojem, redatelji su promijenili glazbu, promijenili zvučni miks, izbacili 24 sekunde filma i snimili novu najavnu špicu. Činilo se da su se sva zloguka predviđanja o zamkama amaterizma ostvarila.

Samoupravna anarhija

Gral je požnjeo nepodijeljen uspjeh diljem Europe i Sjedinjenih Država. U to vrijeme, sredinom sedamdesetih, britanska je komedija davno zaboravila slavne dane Ealinga, a čak su i Lesterovi filmovi o Beatlesima bili dio prošlosti. Istodobno, s krajem rata u Vijetnamu, Watergateom i razbijanjem šezdesetosmaških iluzija o korjenitim društvenim promjenama, svijet se iznova učinio prezamršenim i nedokučivim. Pythonovska priča o Arturu i njegovim vitezovima koji pješke klipšu vrištinama dok njihove sluge udaraju ljuskama kokosa, stvarajući tako zvuk konjskih kopita, smjesta je pogodila pravi tonalitet: ovakvim figurama autoriteta i vrline lako se moglo smijati, ali ih je zbog tolike šašavosti u isti mah bilo lako zavoljeti. Rasprava Chapmanovog Artura s kmetom (Palin) koji posve ignorira autoritet kralja (»bacanje mača iz jezera nije nikakva osnova za zasnivanje staleškog poretka«) i zagovara samoupravnu anarhiju satirički je pogodila duh vremena preciznije od ijednog filma nakon Doktora Strangelovea. Istodobno, svaka od scena labavo nanizanih na osnovnu narativnu nit potrage za Gralom bila je i smiješna na osnovnoj pythonovskoj razini — inteligentnoj, ali ne i elitističkoj.

Istovremeno, konfliktno ozračje sa snimanja prešlo je u završnom filmu u pravu kreativnu sinergiju. Vizualna strana filma predstavljala je ne samo golem napredak u odnosu na seriju, već i jedno od najuvjerljivijih oličenja mračnoga srednjovjekovlja na velikom ekranu dotad. Gilliam je dobio priliku pokazati da se glumački može mjeriti sa sudruzima nakon što je prethodno uglavnom provodio vrijeme stvarajući animirane segmente serije (a i otpočeti kultnu redateljsku karijeru): Chapman, najveći zagovornik čiste ludosti u humornom senzibilitetu družine, neočekivano je zablistao u ulozi najpribranijeg lika filma.

Zluradi ubodi

Kako Gilliam sjetno spominje u svom komentaru na DVD izdanju filma, Chapmanova smrt 1989. predstavljala je de facto kraj Monty Pythona. Premda se družina još može okupiti oko projekata poput ovoga DVD-a, prepunog novostvorenog materijala, svarnu dinamiku njihovog skupnog rada više nije moguće postići. Pojavljivanje ovako pedantno sročenog diska tim je značajnije. Radi se o dvostrukom DVD-u: prvi disk donosi gotovo besprijekoran transfer filma, remiksanog (iznova) u Dolby Digital 5. 1 formatu zvuka, s dva komentara. Gilliam i Jones na prvome su snimljeni odvojeno i naknadno spojeni, te zvuče daleko uviđavnije jedan prema drugome nego što su to u prijašnjim intervjuima znali biti; Cleese, Idle i Palin na drugome su ponešto prpošniji, te daleko zanimljiviji poklonicima Pythonova humora.

Oba diska obdarena su menijima animiranim u Gilliamovu stilu, što im daje neprijeporan šarm: dodaci na drugom stoje u rasponu od predvidljivih (fotografije, najave, plakati, storyboardi, podaci o glumcima i ekipi), preko pomalo promašenih (dokumentarac o lokacijama, skeč o kokosima) do zaista šarmantno blesavih (glazbena točka iz Camelota rekonstruirana pomoću Lego kockica, te »dokumentarac« o tome na što su dvojica redatelja zapravo utrošila sredstva). Ovo nije sve, ali budući da će svaki ljubitelj Pythona naći načina da ovaj disk smjesti u svoju zbirku makar još i ne posjedovao tehnologiju da uživa u njemu, vrijedi mu ostaviti i poneko iznenađenje. Svaki filmofil bi i inače morao zaobići eventualne predrasude i pružiti ovom filmu priliku. Kako to već u Pythona biva, Gral je uza sve ostalo i lucidan komentar na stanje kinematografije u vremenu svog nastajanja, pun zluradih uboda na račun osoba kakve su Bergman, Bresson i institucija hollywoodskog povijesnog epa.

Arturijanski metatekst

Možda će ipak najveće dostignuće ovog filma biti razvidno samo ljubiteljima povijesnog i kulturnog razdoblja o kojemu on pripovijeda. Na sličan način na koji je apokrifna povijest o Arturu krajem prvog milenija postala medij za prenošenje poganske ikonografije, te početkom drugog pružila osnovu za stvaranje najznačajnijeg tematskog ciklusa zapadnoeuropske naracije, Pythoni su zadržali svijest o arturijanskom materijalu kao metatekstu. Ugodno stupivši u simbiozu s njihovim postmodernim shvaćanjima narativne strukture, njihov je naizgled posve neortodoksan pristup predlošku u svojoj rekontekstualizaciji zapravo bliži svojoj izvornoj biti od naizgled verističkih ekranizacija poput, primjerice, Bormanova Excalibura. U isti mah, ljubav samih Pythonovaca prema izvorniku vidljiva je iz mnoštva ovlaš spomenutih pojmova — dok bi i prosječni poznavatelj gralskoga ciklusa možda još i znao za Josipa od Arimateje i Zelenoga viteza, potrebno je zaista biti poklonik da bi se znalo za Merciju i Reged. Rječju, poslastica!

Vladimir C. Sever