Jednostavno: vrhunsko štivo!

Jednostavno: vrhunsko štivo!

Ivan Aralica, Konjanik, Znanje, Zagreb, 2002.

O Ivanu Aralici poznato je dosta izvanjskih, faktografskih činjenica. Akademik, književni klasik, nedavno intelektualni mandarin, ali i stradalnik u vrijeme komunizma, te prije toga još i dionik, doduše na nižim razinama, tzv. socijalističke vlasti. Tipično hrvatska sudbina. Njegova književna putanja manje je tipična. Ako krenemo od kraja i ugrubo skiciramo obrise hrvatske književne suvremenosti, mogli bismo ustvrditi da u okviru etablirane književne pozornice (premda je i taj pojam gotovo posve proizvoljan, budući da je u hrvatskoj kulturi sve, od DHK, HAZU pa do fakovaca, zapravo institucionalizirano, što znači da nam je društveni život prilično kaotičan, a institucionalnost trajno nedovršena i virtualna) dominiraju dvije prozno-proizvodne paradigme: Ivan Aralica i Nedjeljko Fabrio. Prvi je metonimija hrvatskoga antimodernizma, drugi hrvatske modernističke i postmoderne književne svijesti. Araličina ideološka odlučnost u definiranju vlastita protumodernizma nije, međutim, popraćena dosljednom literarnom praksom. Tajna sarmatskog orla, npr., izrazito je postmodernistički konstruiran književni fenomen, što automatski isključuje opreku spram modernizma. Nemoguće je, naime, iz predmoderne uskočiti u postmodernu, ne zato jer bi književnost bila podložna darvinovskim pravilima razvitka, nego naprosto stoga što post-moderna vlastitu supstancijalnost crpi isključivo iz opreke spram moderne. Uglavnom povjerovavši Araličinu ideologizirano ekspliciranu protumodernizmu, kritika je prihvatila apsurdnu pretpostavku o gotovo stogodišnjem poetološkom zakašnjenju, ne zapazivši njezinu apsurdnost. Tu i nije kraj hermeneutičkim dvojbama. U spomenutu je djelu, usuprot makrostilskoj razini, pripovjedalački glas gotovo jednako konzervativan kao i onaj u piščevim najpoznatijim historicističkim romanima. Čini se da je tajna njegova pisanja upravo u vjeri u potpuno ostvarljivu vjerodostojnost toga glasa. Ako iz tog kuta promatramo stvari, ovoga romanopisca zaista možemo vidjeti tek izdankom prosvjetiteljsko racionalističkog pisma Starca Milovana. Zašto je onda Aralica, usprkos pretpostavljenoj poetološkoj retardaciji, ipak našao svoju publiku tamo gdje ju nije tražio ni on ni dio književne kritike? Jer da je njegovo pisanje zadovoljilo potrebe isključivo morlačkih potomaka, karijera bi mu bila ograničena na status ruralnoga Janka Matka. Konačno, da je pisao samo i isključivo o borbi za nacionalno samoodržanje, kao i o susretima na granici i žilavosti puka Zagore, postotak njegove publike na hrvatskom bi tržištu bio zanemariv. Hrvatska ipak nije ruralna oaza Europe.

Egzistencija i dosada

Araličina tajna nije u rečenici kojom odjekuje filigranski precizan ritam epske usmenosti, nego u mjeri općosti nužnoj da u galeriji Morlaka, Turaka i Latina prepoznamo sudbine. Pred nama izrastaju karakteri važniji od lokalističkog folklora ne zbog etičke dimenzije, iznimno naglašene, doduše, nego zato jer je ona uklopljena u ontološki utemeljeno pripovijedanje o ljudskim sudbinama kao smislotvornim modelima. Velika i najpoznatija njegova ostvarenja, Put bez sna, Graditelj svratišta i Duše robova, čitljiva su stoga ponajprije u egzistencijalističkom ključu. Međutim, neke se njihove stranice, iz očišta modernog urbanog čitatelja, kreću na rubu dosade. Stoga ono što je nastalo kao digresija, pak, otrglo se prvobitnoj namjeri i osvojilo pravo na samostalan književni život, poput romana Asmodejev šal, često puta više odgovara senzibilitetu onoga dijela Araličine publike koji u odnosu na autorov književni svijet nije nužno metonimičan. Iako je kritika takve uradke cijenila perifernim, oni su bitni ne samo čitkošću primjerenijom važnom segmentu hrvatskoga općinstva, nego i temom relevantnijom od usputne zabave darovita pripovjedača.

Stariji od spomenute trilogije i Asmodejeva šala, Konjanik nastaje također izvan fokusa najpoznatijih Araličinih naracija. Oba kratka romana dvostruko su zanimljiva književnom općinstvu. Neopterećena tzv. velikim temama, mogu se prepustiti samodovoljnosti pripovjedalačkog erosa. Važna karakteristika i jednoga i drugog autorovo je izvrsno poznavanje ženskog mentaliteta i njegova zadivljenost ne toliko ženom koliko tajnom ženstva. I u svojim drugim djelima Aralica je znalački raspredao velove ženske duše, ali se to uvijek događalo u sjeni neke druge teme. Izlazak iz sjene oslobodio je začudnu feminilnost kao veliku temu. U Asmodejevu šalu utjelovljenu fatalno superiornom ženom, dijaboličnom i svetom, raspusnom i čednom u isti mah. Dilema razotkriva li se to pred našim očima monstrum ili je maskulina vizura kao još uvijek konstitucionalna komponenta zajedničke kulturne i društvene svijesti naprosto primorana izabrati u gnušanju zadnju utvrdu obrane vlastita civilizacijskoga statusa, u konačnici nam ironično nuđa istinu o nama samima.

Pustolovan i emocionalan tekst

Kratak roman Konjanik priča manje kompleksnu ali strasniju i elementarniju priču o ljudskoj naravi i njezinoj nepredvidivosti unutar hirovitih koordinata sudbine. Tretirajući ljubav osujećenu povijesnim, političkim i socijalnim preprekama, književnik ispisuje i pustolovan i emocionalan tekst, s tugom kao jedinom mogućom pozadinom ljudskog trajanja pod nepredvidivim zvijezdama. Vrhunac gorčine sažet je u neumoljivoj nemoći dodira s Drugim, pogotovu ako je ono determinirano inovjerski. U tom je slučaju granica nadvladiva samo fizički, a groteskno lice Povijesti ogoljuje se upravo u vječnoj opomeni da granicu ne može istinski nadvladati ni pojedinac ni najplemenitiji ljudski osjećaj — ljubav sama. Pritom je relevantno upravo kakav je i koji to limes. Ali i opet je važnost Aralice pisca u tome što je posebno uspio uzdići do alegorije nemoći ljudskoga voluntarizma suočena s totalitarnim sustavima. Jer, glavnu junakinju i njezina nesuđena dragog u Konjaniku uništava upravo to što ni sa jedne strane ne mogu ostvariti ljudsku bit, jer ni jedna strana ne računa s čovjekom nego isključivo s njegovim socijalnim (u što je uključen i vjerski i nacionalni i staleški i politički) statusom. U toj paradigmi pojedinac je važan tek kao neprijatelj ili, još dragocjeniji, kao otpadnik one druge strane. Pojedinac u takvoj situaciji nema šanse. Usudi li se na prekoračenje, čeka ga trenutno suočenje s vlastitim stanjem, a potom brutalno uništenje. Drugim riječima, osuđen je na tragediju čiji središnji moment, katarza, nije moguć bez žrtve i njezine propasti. Konačno pitanje Araličina pripovjedalačko-misaona sustava jest ima li žrtva ikakva smisla u svijetu koji će, umjesto bilo kakve promjene, činom žrtvovanja tek potvrditi opstojnost vlastitih temelja.

Političari spravni bordižati

Klasična tragedija, prikazujući uvjerljivo žrtvu kao prijestupnika i tvorca skandala preko kojega zajednica ne može prijeći ako se ne namiri pravda, a ona je uvijek protivu pojedinca, ne dopušta nam pitanje o svrishodnosti žrtvovanja. Pojedinac je tamo uvijek izigran, a njegov prijestup ugrožava zajednicu do te mjere da samo njegova smrt može obnoviti red, kako nam to uvjerljivo pokazuje generativna antropologija. Modernost tragedije počinje u onom trenutku kada pojedinac shvati da je skandaloznost njegova čina proizvoljna atribucija društva. U tom trenutku počinje priča čija narav nije više tragična nego politička. Tragična je nemogućnost pravde. Po tome je Aralica i moderan i arhaičan autor. Radnja njegovih povijesnih romana odvija se u osvit modernosti, daleko od arhajskih vremena i prostora. Istodobno, izloženost tih prostora egzistencijalnim izazovima i deseteračkom etosu kao jedinoj kulturalnoj ponudi, izmješta ih iz povijesti. Središnjost njihove perifernosti omogućuje trag mitskog. Relativizacija te središnjosti njihovu sudbinu podlaže politici. Osuđenost na gubitak boji njihove napore tragičnošću koja u ne-tragičkim okolnostima može biti konzumirana tek kao groteska. Preživljavaju mediokriteti, političari spravni bordižati, čija ljudskost sramežljivo proklija u kratkotrajnim i rijetkim bljeskovima samilosti spram povijesnih gubitnika. Sve drugo, uključujući i dionike nemoguće ljubavi, osuđeno je na nemilosrdnu propast. Jedina, ali fatalna pogreška Petra Kopača i Lejle Kopčić jest naivna ljubav usprkos okolnostima u kojima su se zatekli. Ako ljubav u ovom romanu shvatimo kao metaforu za ljudskost uopće, tada je u njemu izrečena vrlo precizna kritika totalitarizma. Ne smije nas, naime, zavesti povjesnički kontekst radnje. Niti jedan povijesni roman, ako nije tek neuspjeli anakronizam, ne iscrpljuje se isključivo u prvom planu vlastite teme. Sukob političkog/ideološkog/konfesionalnog s individualitetom ovdje je tek metonimija sukoba totalitarizma i čovjeka kao njegove neizbježno nemoćne građe.

Ne vjerujem, međutim, da je itko od relevantnih političkih čimbenika bivšega sustava prepoznao ovu poruku. Prešućivanje romana dogodilo se u paketu s propisanim zaboravom autora nakon sloma 71’. Trebalo je čekati beogradske nagrade pak da se o Aralici usude ozbiljno pisati i hrvatski književni stručnjaci. Uostalom, ni beogradske nagrade nisu prošle bez žestoka povika upravo iz usta hrvatskih profesionalnih antifašista koji nisu mogli otrpjeti da je njihov neistomišljenik bilo u čem uspješan i da s te uspješnosti može biti nagrađen. I dok su autentični hrvatski antifašisti uglavnom odavna zašutjeli, danas nam se zanatnici netrpeljivosti vraćaju kao borci prava na drukčije mišljenje! Nije, naime, problem preodjevenih(?) subnorovaca ono što govore, nego što ne shvaćaju koliko je degutantno to čuti iz njihovih usta. Samo u ovoj zemlji čudesa moguće je od ljudi koji su na vrpcama folklornih ansambala nalazili boje ustaških zastava slušati priču o toleranciji. Njihovom je zaslugom svojedobno osuđen i dubrovački pjesnik, a posao su dovršili velikosrpski im kamaradi od čije je granate čovjek malo kasnije i poginuo. Iste vrijeđa i nazočnost križa u Jasenovcu. Gospoda su i danas, vjerojatno, začuđena kako to da nacionalist i kontrarevolucionar Aralica smije biti priznat u onome u čemu je zaista velik. Šteta je jedino što sam Aralica nije odolio potrebi da eksplicitno uzvrati ljudskoj gadosti. On je to mnogo uvjerljivije i dostojanstvenije činio kao romanopisac. I zato je pojava i ovog romana dragocjen prinos duhovnom zdravlju mržnjom rastočene zemlje. Jednostavno zato jer je riječ o vrhunskome književnom štivu koje se može sa zanimanjem čitati i sasvim neovisno o svemu što je ovdje o njemu rečeno.

Antun Pavešković