Između redukcije i obilja

Između redukcije i obilja

Tvrdio je da između slikanja i života za njega ne postoji nikakva razlika, i u međuprostoru između figuracije i apstrakcije ostavljao je svoj trag egzistencije. Gotovo s autističke pozicije doživljavanja svijeta, ostvarivao je vezu s ljudima putem svojih slika, crteža, močila... Iako se za gotovo svakog velikog slikara može reći da ostavlja neizbrisivo svoj trag u prostoru i vremenu, za neke se slikare može reći kako to rade više i jače od drugih

Velika izložba djela Ive Šebalja (1912-2002) retrospektivnoga tipa, s radovima nastalima između 1995. i 2002. godine, kako je bila u počecima zamišljana, pretvorila se u hommage ili memento njegovu slikarskom opusu i likovnom razmišljanju. Iako nije bio sklon retrospektivama zbog njihova glomaznog karaktera, Šebalj je (osim Murtića) u posljednjih desetak godina od svih slikara starije generacije najviše samostalno izlagao. Sadašnjom izložbom težište se htjelo staviti na predstavljanje recentnog opusa, no kako je slikar preminuo u veljači ove godine u 91. godini života, koncepcija se izložbe nužno približila jubilejnom karakteru uveličavanja Šebaljeva dugog opusa i slikarskog trajanja.

Autor je sadašnje koncepcije Zdenko Rus, a arhitektonskog rješenja postava Nenad Fabijanić. Kako je izložba podijeljena u dva dijela (povijesna i recentna djela, odnosno, sažeta retrospektiva 1941-1995. i radovi 1995-2002), to je jasno naznačeno i u postavu izložbe. Iako odabrani radovi pružaju odličan uvid u slikarski, stilski opus i senzibilitet Šebalja, podcrtavajući sve njegove motivsko-stilske mijene i faze, nismo sigurni da su svi izloženi radovi baš najbolja djela do kojih se u ovom trenutku moglo doći! Postoji veliki broj — bez obzira na banalnost pojma — savršenih, genijalnih većih i manjih formata ulja i tempera koje se nalaze u privatnim zbirkama. Možda je trebalo malo temeljitije i upornije kopati? Zasmetala nas je i koncepcija otvaranja: pretenciozno i patetično, što je bila posljedica izbora zvučne kulise — iznimno glasne zvučne podloge televizijskom filmu o Ivi Šebalju, reproduciranom na velikom videozidu na pročelju Paviljona. Osjećali smo se kao da doslovno dolazimo slikaru na posljednji ispraćaj, a to je ispalo iznimno neumjesno. Glazba ima najveću moć mijenjanja zbilje igranjem na emocije, da ne kažem manipulacije zbiljom, i nisu je slučajno mnogi filozofi stavljali na vrh ljestvice svih umjetnosti.

Tišina i izolacija: blagoslov za stvaranje

Slikar koji je prvu samostalnu izložbu imao tek 1970. godine u Galeriji Forum s navršenih 58 godina života ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskom suvremenom slikarstvu, kao jedan od najvažnijih hrvatskih slikara 20. stoljeća, čije djelo u sebi spaja elemente specifičnog viđenja ekspresionizma (apstraktnog ekspresionizma), lirske apstrakcije, analitičkog/primarnog i istovremeno intimističkog slikarstva, psihološkog zasijecanja materije u subjektivnim uvećanjima motiva što ih je slikao... Djelovanje obilježeno izolacijom od okoline i tišinom, pozicija osamljenika, gotovo dobrovoljna zatočeništva u vlastitom stanu-atelijeru, bili su nužni njegovu slikarskom senzibilitetu i mentalnom sklopu. Javni su istupi i intervjui bili rijetki, i kao da su remetili slikarev unutrašnji mir. No, upravo je takvo Šebaljevo osjećanje života, uvjetovano teškom bolešću i blizinom smrti u dva navrata, kao i nekim složenim egzistencijalnim okolnostima u prvoj polovici života, utišalo vezu s vanjskim svijetom. Naglašavao je da je slikar sobe te kako se najveća dubina nalazi unutar dva metra interijera. To je bio i ostao krug svih njegovih tema i motiva (autoportreti, ženski aktovi, glava, pušač, mačka, tema slikara i modela, erotike, Golgote, lubanje), motiva koji su mu samo pomagali da lakše krene u slikarstvo, kao pretkontekst za sam proces slikanja. Tvrdio je da između slikanja i života za njega ne postoji nikakva razlika, i u međuprostoru između figuracije i apstrakcije ostavljao je svoj trag egzistencije. Gotovo s autističke pozicije doživljavanja svijeta, ostvarivao je vezu s ljudima putem svojih slika, crteža, močila... Iako se za gotovo svakog velikog slikara može reći da ostavlja neizbrisivo svoj trag u prostoru i vremenu, za neke se slikare može reći kako to rade više i jače od drugih. Rano mi se nametnula paralela i bliskost Šebalja i Ljube Ivančića po mnoštvu važnih odrednica što su uvjetovale njihov slikarski svjetonazor i senzibilitet, a što, čini mi se, nije nikada bilo isticano: duga bolest, blizina i prijetnja smrti, pozicija izolacije i namjerne osamljenosti, samoostvarivanje jedino putem slikanja, serije autoportreta, poniranja u nanose slikarske materije... Između Ivančićeva antologijskog Autoportreta sa stalkom iz 1958. s nanosima crne zgusnute spaljene materije »iz koje kao da slikar izranja sa stalkom« (Maković) i Šebaljeva Slikara iz 1994, gdje se figura slikara utapa u širokim crnim trakama boje, boreći se žutim, bijelim i zagasitocrvenim tragovima protiv ništavila, mnogo je veća blizina no što mislimo. Igor Zidić jednom je za Ivančića napisao: »U njega slika nije ukras, nego trag. Ona svjedoči, vodi, opominje; pokazuje gdje je bio i kako je prošao čovjek (život).« Isto se može ustvrditi i za Ivu Šebalja: i njegova je svaka slika, prema vlastitim riječima, bila kretanje i počinjanje iz početka. Nikada nastavak, nego ispitivanje i mukotrpno traženje granica vlastitih egzistencijalnih mogućnosti što su bile ostvarivane jedino u procesu slikanja, slikom samom.

Egzistencijalističko osjećanje svijeta

Čini mi se da je do sada u tekstovima o Šebalju premalo naglašavana nužno egzistencijalistička komponenta njegova slikarstva, iako je tom kompleksu egzistencijalističkih naznaka bila bliska često isticana bezuvjetna ukorijenjenost u sadašnjost, ukinuta vremenska dimenzija budućnosti, odsutnost progresa, gdje se slikar ostvaruje jedino sada i ovdje. I Veselko Tenžera (autor Šebaljeve monografije) inzistirat će ispravno na vremenskoj poziciji slikara u sadašnjosti, gdje, s obzirom na društvenu autističnost i postojanje ličnosti jedino u procesu slikanja, ne može biti govora o prošlosti ni budućnosti. Šebalj je za Tenžeru slikar prezenta s naglašenim Ich-form slikarskim izričajem (opet egzistencijalizam!). Jer, prošlost je bila preteška i nju treba zaboraviti, potisnuti, uništiti, a budućnost ne postoji — jer tko zna da li će je slikar doživjeti. Zato je kristalno logična i jasna Šebaljeva navika masovnog i sustavnog uništavanja starijih i ranijih serija crteža, tempera i platana, jer to je svijet i psiha koja se na neki način time samouništava i dokida, ne bi li što više autistično ostala sada i ovdje. Stoga je, u nastavku, logičan i podatak da Šebalj najčešće nije imao pojma kada je što naslikao i koje je to godine bilo: to nije bio umjetnikov hir, nego najčišća unutrašnja nužnost funkcioniranja u tom antitemporalnom krugu! Vrijeme za njega — u slikama — nije smjelo postojati.

Ono s čime se nužno moramo obračunati jest tendencija mistificiranja Šebalja kao slikara i privatne individue, njegova načina života i mišljenja. Svi ranije navedeni Šebaljevi simptomi i navike već su dulje vremena pogodno tlo za stvaranje mita o umjetniku, još za njegova života. Nedavno sam u tekstu o Murtićevoj retrospektivi napisala da netko naprosto o svojoj prisutnosti svjedoči uporno i tiho (Šebalj, Ž. Hegedušić, Ivančić), a netko glasnije i vidljivije (Murtić) te da to nije nedostatak ni jedne strane. Samo razlika u temperamentima, svjetonazorima. Ako umjetnik sâm nije za života radio na stvaranju mitova o sebi i mistificiranju svojeg (privatnog) života i djela, nego je živio jedino onako kako je mogao — a Šebalj je upravo takav primjer — tada je neumjesno i smiješno podupirati bilo kakvu atmosferu posebnosti, tajanstvenosti i, u krajnjoj liniji, strahopoštovanja; kada svaka umjetnikova izgovorena ili napisana riječ gotovo prerasta u Objavu, u sredini u kojoj se po kuloarima danima, tjednima i mjesecima prepričavalo i komentiralo što je zapravo Umjetnik time mislio. Šebalju to nije, kako smo vidjeli, uopće bilo potrebno da bolje prodaje svoje slike. Uostalom, svako izvlačenje introvertne, hipersenzibilne, autistične umjetničke osobnosti u javnost, silni intervjui i udaranje u medijske fanfare uvijek me podsjećalo na stanovitu cirkusku situaciju, poput mede u ringu sa zvončićima, uz zvuke činela. Postoji linija — koja nije baš tako nevidljiva i tanka — gdje svako daljnje pisanje o osobnosti umjetnika i njegovu životu, iznad onog nužnog za objašnjavanje djela, postaje neumjesno, i gdje djelo u dovoljnoj mjeri stoji za umjetnika. Samo treba imati pravi ključ za čitanje.

Šebaljevo slikarstvo, iako često tmurno po pikturalnom sklopu (izuzevši vatromet boje u osamdesetim godinama), s reljefnim nanosima boje, njezinim snažnim kretanjima po platnu, curenjima, rastvaranja i rastakanjima površine, nikada nije odavalo pesimističnu viziju života. Naprotiv, pred nama je opus slikara koji se stalno borio za život, ponekad strastveno i hedonistično (boja), ponekad kao da posustaje (materija), ali ipak uvijek nastavljajući dalje novu dionicu. Slikara koji je cijenio i percipirao Ucella, Tintoretta, Tiziana, Rubensa, Velŕzqueza, Goyu, Cézannea i Rothka i — što je najzanimljivije, čije tragove možemo osjetiti u duhovnoj komponenti Šebaljeve palete i materije! — najbolje je i najtočnije osjetio Vlado Gotovac, ispisujući mu još daleke 1970. predgovor katalogu prve samostalne izložbe: »Ništa se ne može spasiti od udjela banalnosti, ona sudjeluje u svemu.... I Šebalj zato ne traži posebne sadržaje za svoje slike: on bira najbliže, najsvakodnevnije, ono što banalnost prikriva.... Šebaljevo djelo polazi od još uvijek otvorenih mogućnosti tradicionalnog. Ali, ono je istinski suvremeno, jer nije njihova apologija, nego konzekventno privođenje kraju, konzekventna redukcija.... Slika ne nastaje proizvoljno, u njezine zadaće spada i održavanje postojećeg s neizvjesnošću.... On se nenadano pojavljuje u našoj likovnoj umjetnosti na mjestu koje uopće nismo opazili. Tek sada se vidi da je ono već dugo postojalo, da je bilo prazno i da je to bio veliki nedostatak: tek sada, kad je tako naglo, tako neočekivano ispunjeno njegovim djelom.«

I da je samo to ostalo zapisano od svega o Šebalju, umjesto gomile intervjua i tekstova, bilo bi više no dovoljno. Do Šebaljeva slikarstva ipak treba ići srcem i intuicijom, a ne samo preciznim analitičarskim aparatom i duhom. Jer, u svakoj je slici Ive Šebalja materijom, bojom i gestom zapisano i utisnuto sve što o njemu moramo znati.

Iva Körbler