Gondole na Jarunu

Gondole na Jarunu

Ne samo da je opereti (barem na trenutak) vraćena publika, nego je toj publici ponuđen spektakl koji je prelazio okvire očekivanja za malo kazalište s Kaptola

U četvrtak, 4. srpnja 2002. spektakl otvorenja Ljeta na Jarunu privukao je brojnu publiku i ugledne uzvanike, a prenosili su ga i Hrvatska televizija i Hrvatski radio. Ideja da se Noć u Veneciji Johanna Straussa ml. iz skučenih prostora Kazališta Komedija preseli na Jarunsko jezero bila je pun pogodak. Ne samo da je opereti (barem na trenutak) vraćena publika, nego je toj publici ponuđen spektakl koji je prelazio okvire očekivanja za malo kazalište s Kaptola. Redatelj Vlado Štefančić odmah je reagirao na promjenu mjesta zbivanja: odlukom da iskoristi vodenu površinu oko pozornice i u uvertiru ubaci sinkronizirane plivačice izazvala je neskriveno oduševljenje publike. Bile su tu i prave gondole, koje više nije trebalo improvizirati na sceni, pa je dirigent mogao doploviti do orkestra, a Caramello pjevati svojoj gospodarici iz gondole (šteta što se prizor pijanog trija Vojvoda-Anina-Ciboletta nije također mogao smjestiti u gondolu, nego se pjevao s gondole na suhom, tj. na pozornici).

Nažalost, kostimi, koji su se u samom kazalištu doimali iznimno raskošno, i pozornica, koja se u kazalištu činila maksimalno iskorištenom, na ovako velikom prostoru doimali su se pomalo praznim. Dojam je bio da se pozornica mogla popuniti ili ljudima ili dodatnim scenskim predmetima i da su kostimi mogli biti još raskošniji. No, za prvo iskustvo u golemom prirodnom ambijentu, konačni rezultat bio je i više nego zadovoljavajući.

Solidni pjevači

A da ne govorimo o prekrasnoj Straussovoj glazbi koja jednostavno nije mogla zvučati loše. Doduše, moglo bi se prigovoriti povremenom neskladu orkestra i Sandri Bagarić, koja je ulogu Anine gotovo pretvorila u opernu ulogu (čemu toliki vibrato?), ali sve ostalo funkcioniralo je vrlo, vrlo visokoj razini. Za razliku od pjevačkog dijela uloge, Sandra Bagarić glumački je svoj posao odradila visoko profesionalno, a profesionalno su funkcionirale i sve njezine kolegice. Mia Elegović-Balić na pozornici se pojavljivala doduše rijetko, ali uvijek ostavljajući dubok dojam (mora se reći da joj uloga lijepe razmažene dame koja uvijek dobiva što želi besprijekorno leži). Larisa Marak načinom glume i pomalo vriskavim glasom i inače je predodređena za uloge služavki, pa je tako uloga Cibolette za nju bila jedna u nizu sličnih dobro odigranih i otpjevanih karakternih uloga. Iz nestašne senatorove žene Lukrecije Brešković zračilo je iskustvo dugogodišnje pjevačice, što se i čulo u pjevanju i vidjelo u glumi.

Dok je ženski dio solista balansirao između ocjena vrlo dobar i odličan, muški su solisti doista pokazali vrhunsko baratanje pjevačkim i glumačkim tekstom. Posebno je ugodno iznenadio mladi pjevač Tvrtko Stipić u ulozi Caramella, koji je iz predstave u predstavu sve bolji, a ovu je ulogu izveo ne samo pjevački besprijekorno nego i glumački zanimljivo. (Stipićev napredak vidi se i po traženosti i angažmanima izvan Komedije — nedavno je, primjerice, pjevao naslovnu ulogu u obnovljenoj operi Marko Polo Tana Duna). Kao i uvijek, odličan je bio i Đ ani Stipaničev kao Pappacoda. On je pokazao da nije samo pjevač rođen za izražajne lirske uloge (u glazbenoscenskom djelu Piaf ili u Jesus Christ Superstar) nego da jednako dobro i, dapače iznimno zabavno, može pjevati i glumiti zanimljive sporedne uloge poput uloge kuhara makarona. Naslovnu ulogu Vojvode od Urbina pjevao je Miljenko Đ uran. Možemo ga gotovo nazvati Komedijinim dežurnim pjevačem (obično) elegantnih naslovnih uloga iz (često) visokog društva. Njegovi su nastupi, pa tako i ovaj, uvijek dobri i postojani, pjevački odlično izrađeni (glumu bi, možda, trebalo malo dotjerati). Jedino se može prigovoriti to što u Đ urana ne možemo primijetiti napredak iz uloge u ulogu, koji se, recimo, vidi u Tvrtka Stipića. Njegova je kvalitativna crta iz uloge u ulogu čvrsta i ravna.

Prerani vatromet

Otvaranje Ljeta na Jarunu završilo je paljenjem baklji i prekrasnim vatrometom. Šteta što je vatromet počeo malo prerano, ne dopustivši pjevačima da se dosljedno pokažu i oproste s publikom i da svaki dobije zasluženi pljesak. Njihov je završni poklon pao u sjenu impresivnih bljeskalica, koje su se rasprskavale tvoreći nizove složenih oblika različitih boja. No bio je to ipak veličanstveni završetak predstave i početak jednog novog projekta, koji bi — a to je sasvim očito — mogao postati uglednom i rado posjećenom zagrebačkom atrakcijom — tradicijom.

Irena Paulus