Forma njihove istrage

Forma njihove istrage

Davor Šalat, Košulja tišine, Stajergraf, Zagreb, 2002.

Dražen Katunarić, Parabola, Jutro poezije, Zagreb, 2002.

Iako pripadaju različitim generacijama, Davor Šalat i Dražen Katunarić dva su pjesnika koji njeguju prilično srodnu vrstu poezije. Generacijska razlika ipak postoji i vrlo je vjerojatno da se dvojica autora pjesnički slabo poznaju. Njihove su dodirne točke pristup i odnos prema tradiciji, kao i stanoviti metafizički ili ontološki naboj koji proizlazi iz te tradicije. Takva vrsta pjesništva u nas je rijetka, iako se na prvi pogled čini da je vrlo rasprostranjena — nije, ima mnogo pokušaja, ali rijetki su kvalitetni radovi koji udovoljavaju vrlo teškim zahtjevima visokog hermetizma. Nije to u potpunosti hermetizam Montaleova pjesništva, ali je barem na tom tragu, u blizini. Također, i pojedine hermetične faze Nikole Šopa uzor su i voditelj ovim autorima, možda prije Šalatu nego Katunariću.

Hermetizam je, dakle, vrlo težak pjesnički stil, koji traži dugogodišnje meditacije, redukcije i disciplinu — a široj publici nije posebno atraktivan, pa su ti pjesnici zaista upućeni na uži krug čitatelja. Stoga, budimo malo solidarni i posvetimo im nešto vremena, zaslužili su — iako je Dražen Katunarić u posljednje vrijeme medijski eksponiran, ali iz drugih razloga, o kojima nema smisla govoriti na ovom mjestu.

Mlađi

Počnimo od mlađeg, Šalata. Davor Šalat dosad je objavio dvije zbirke pjesama, za prvu je dobio nagradu Goran, a ovo mu je treća. Za njegovu najnoviju poeziju karakteristična je ritmičnost, sklad riječi i zvuka. Na značenjskomu planu Šalat je hermetičar, sav je u slutnji i u naznaci, tek nekoliko metafora ili dijelova poredbi otkriva nam njegove temeljne preokupacije i njegov odnos prema poeziji i tradiciji. Evo nekoliko učestalih imenica, kao prilog hermeneutici njegova teksta: voda, staklo, tišina, ribe, smrt, špilja, odjek, jesen, suncosjaj, pričin, ptica, gnijezdo, more, oblak, starac, suton, otok, noć, vosak, vrijeme, krošnja, korijen, glas, izričaj itd. Njegova je poezija nježna i suptilna, mogla bi se opisali kao vrsta metafizike, ali ipak ne eksplicitna metafizika, nego više istraživanje onkraja, onog iza, onog drugog, druge scene. To drugo mjesto na trenutke postaje gotovo opipljivo u ovoj poeziji, to nešto iza vremena, iza prostora, to je ono, pretpostavljam, što Šalat traži, premda nigdje nije sasvim izričit. Šalatov prodor na drugu scenu nije ni izbliza onoliko uzbudljiv kao primjerice Lynchev, on tamo ne nalazi nikakve konkretne stvari i emocije, nego tek pojmove, zapravo tragove pojmova. Mislim da bi Šalat mogao mnogo pružiti u pjesmi u prozi, pogotovo ako bi se uspio uhvatiti nekog konkretnijeg pojma ili fenomena, pa makar sasvim malog i sporednog (poput Delerma), te preko njega pokušao prodrijeti u višu sferu, drugu scenu i slično; tako bi se barem malo oslobodio iz zagrljaja tradicije.

Iskusniji

Mnogo iskusniji Dražen Katunarić, ali ništa manje suptilan, u novoj zbirci pjesama naslovljenoj Parabola dolazi do sličnih hermetičnih rezultata. Katunarićeva, u biti kvalitetna poezija, proizlazi iz dosta širih izvora, iz raznoraznih tradicija, ponajprije iz francuske (Char, Michaux, Valéry), ali i drugih, opet bih spomenuo Montalea. Katunarevićev rječnik širi je nego Šalatov, no krug tema se prema kraju knjige ipak sužava. Katunarićeve ključne riječi su: mornar, groblje, manjak, paranoja, šuma, livada, novčić, granje, prosjak, tajna. Taj je pisac neka vrsta ovodobnoga mistika, a čini se da takva vrsta znanstvenika preživljava jedino u poeziji. Katunarić okreće leđa modernoj civilizaciji, strojevima, automobilima, buci, i priča o staromodnoj ljubavi, a idealno mu je mjesto šuma, točnije: livada. Dakle, kao kakav alkemičar zalutao u dvadeset i prvo stoljeće Katunarić odlazi na livadu, koja je posvećeno mjesto njegovog univerzuma i tamo pokušava naći potpuno zadovoljenje. Livada, žutozeleno prostranstvo prirode njegova je druga scena, sveto mjesto, tajna — koju nipošto ne smije izreći do kraja. Stoga i njegovo poetsko pismo postaje hermetično, zatvoreno, parabolično, puno tajnih alkemijskih simbola, lažnih i stvarnih putokaza.

Oba pjesnika, i Šalat i Katunarić, tematiziraju poziciju pjesnika u svijetu, što je također ostatak raznih tradicija. Kao da im je važna mogućnost ili nemogućnost govora (pjesničkog? mističnog?). Čini se da je mistifikacija pjesničke uloge, tako česta, čak osnovna tema hrvatskoga pjesništva dvadesetog stoljeća, sve negdje do sredine devedesetih godina i pojave najnovijih autora — koji su je prilično ironizirali — potpuno nepotrebna u ovom slučaju. Jer ni Šalatu ni Katunariću za njihovu potragu i propitivanje onostranoga uopće nije bitno to što su pjesnici (to je samo forma njihove istrage), istu bi stvar mogli raditi i prozaici, filozofi, ili bilo tko dovoljno otvorena duha.

Rade Jarak