Filteri i rupe

Filteri i rupe

Naravno da svi želimo vlastiti zeleni otok usred Atlantika, ali ako ga već nemamo, malo nam dobre volje njegovih nekomunikativnih stanovnika u tom nedostatku i ne može baš previše pomoći

Šesnaesto, postjubilarno izdanje zagrebačkog Festivala novog kazališta pokazalo je ponovno da je alternativa, kako još samo periferni ljubitelji tepaju Eurokazu, relativan pojam. Prije je riječ samo o drukčijem prozoru u svijet, koji ima svoju kazališnu optiku i svoj svjetonazor, ali i svoja ograničenja, pa iako će se teško ponoviti čuvena ekscesna 1997, ona i dalje ostaje referentna točka za neprihvaćanje dobrih produkcija koje ovaj festival nudi, točnije dovodi u Zagreb, i nekritičko odobravanje balasta koji se s kvalitetom ipak provuče. Svjedočenja o petnaestogodišnjim selektorskim i voditeljskim uspjesima Gordane Vnuk, monografija Eurokaza priređivača Branka Matana, bila je najbolji uvod u ovogodišnjih deset festivalskih dana, kojima je začudo nedostajalo ushita, buke i bijesa, raznorodnosti predstava i različitim predstavljačkim i kulturalnim kodovima usprkos.

Eurokaz 2002. otvorila je predstava Williama Kentridgea, priznatog i poznatog južnoafričkog umjetnika i gotovo se može reći aktivista, čestoga gosta festivala kazališnog tipa, zatvorenih u takozvano otvoreno i slobodno istraživanje. Nakon što je preplavio svijet crtežima na granici ekspresionističkog art bruta, počeo je surađivati s Handspring Puppet Company u rodnom Johannesburgu kao animator i redatelj pa se u Zagrebu prvi put predstavio s posljednjom produkcijom te suradnje, operom Zenove ispovijedi Kevina Volansa prema motivima talijanskoga romanopisca Itala Sveva. Drastična suvremena opera skladatelja u čijem je rječniku Puccini psovka obrada je psihološkog romana, književne činjenice koja nije obilježila svjetsku, ali je podcrtala talijansku baštinu. Kao što se ni od psihološkog romana ne očekuje jeftina i laka zabava, tako su i Zenove ispovijedi u režiji Williama Kentridgea i izvedbi Satonga Quarteta bile pomalo mukotrpan doživljaj. Ono zašto je ipak trebalo odsjediti gostovanje iz Južnoafričke Republike nije činjenica da je ista predstava samo mjesec prije Eurokaza otvorila i kaselsku Documentu, nego ta da je ipak riječ o vrhunskom hibridu kazališnih žanrova i instrumentarija. Glazbeno kazalište, posvećeno u operi kao najvišem cilju, lutkarsko koje na raspolaganju ima i projektivnu pomoć elektronike te glumački izraz suspregnut u namjernu uzmicanju pred svim tim pozadinskim čudima, učinili su od tog oratorija sjena dostojan prelazak iz Animafesta u Eurokaz, s natuknicom PIF-a. Sveukupno, Zenove ispovijedi nije bila predstava za ne/ljubitelje opere, ali jest za publiku koja na Eurokaz dolazi radi novog u kazalištu.

Naprotiv, djelić uvjetno rečeno opernog repertoara ovogodišnjeg Eurokaza trebala bi zauzeti domaća produkcija, na koju je ZKM početkom sezone dao i što ima i što nema — riječ je naravno o Velikom meštru sviju hulja, koji i u kontekstu Eurokaza ostaje uspješnica bez premca. Nekoliko očitih rupa, i izostanak nekih scena kojih se premijerna publika sjeća, svejedno nisu oduzeli zamah Brezovčevoj obradi ranog Krleže. Tu treba spomenuti i drugog domaćeg predstavnika, zagrebačku Bad Co., koja je čini se uz Brezovca jedini živi, zaboravi li se na trenutak nedavno sankcionirane pokušaje u splitskom HNK, odsjaj Eurokazovih doktrina. Uglavnom, iako se ne može mjeriti sa zamahom Meštra i Diderotov nećak ili krv nije voda zaslužila je mjesto na festivalu, kako probitačnošću kompanije tako i izvođačkom spremnošću i neponovljivom novošću.

Multimedija i tradicija

U poetici novoga kazališta kakvu forsira kazališni prozor Eurokaza uvijek je i spoj individualnog i kolektivnog, kao i kazališni domišljaji isprepleteni s novo-tehnološkim inventarom. Upravo je takav bio svojevrstan kuriozum ovogodišnjeg festivala, britanska predstava za samo jednog gledatelja It’s your film. Trominutni, i prekratki, kazališni podsjetnik na film noir multimedijalna je i zapravo vrlo jednostavna doskočica na granici vizualnih umjetnosti i kazališta. Razlika između gledanja filma i predstave, koja bi trebala biti barem u zamišljenoj, mogućoj interakciji, ovdje je izostala, pa je It’s your film staromodna najava nekog budućeg personaliziranog, user friendly kazališta.

Nastavak afričkog sklopa ovogodišnjeg Eurokaza bio je Bubanj koji govori iz Nigerije u izvedbi The Alajotas Dance Company. Grupa koja spaja tradicionalni i suvremeni ples predstavu je sklopila kao prekusionističku prezentaciju legende o bubnju koji govori neizgovoreno, iako su u njoj i neki orfejevski momenti. U Alajotas nema odmaka ni fige u džepu — priča na sceni u trenutku kad su i oni na njoj — njihova je na svaki način i taj je detalj važan zato što preigravanje termina, kao i bis koji je predstava dobila zbog očito nenadano dobra prijema, treba gledati u kontekstu takva, njihova, shvaćanja bivanja na sceni. Zadržavanje pozornosti gledatelja i zahvala bisom mogu se činiti egzaltiranom i nadopisanom improvizacijom, no čini se ipak da je nigerijski predstavljački bonton ponešto različit od, recimo, europskoga. Stoga, nakon legende o bubnju koji govori, metafizički povezanom sa slojevima iznad i ispod onoga predočenog, koja je pojavnošću podsjetila na sjajno gostovanje Dakshe Sheth, u ušima je ostala perkusija, a u sjećanju ipak značajnija gostovanja kako na Eurokazu tako i na Tjednu plesa.

Predavači i ikonoklasti

Ipak, u drugom dijelu festivala pokazalo se da se malim, ili manjim, produkcijama, koje otvaraju novokazališna vrata na drukčiji način, dakle ne unutar kazališnih žanrova, nego prema van, postiže više — dobivaju se zanimljivije i inovativnije, ako već ne komunikativnije predstave. Osim već spominjanog Stan’s Cafea, koji je kuriozum unutar kazališta, slični je pomak teatarske granice svjesno napravio i američki profesor medija libanonskoga porijekla Walid Raad. Zbunjenu publiku dvorane Polanec dočekao je za stolom s power-pointom opremljenim laptopom i projektorom — i nije ustao za vrijeme cijele izvedbe. Predavanje koje je Raad održao zapravo u reprezentativnom smislu preskače jednu stubu u nizu akcija koje čine djelovanje kazališnog umjetnika. Koncept je bio tu, kao i njegova javna prezentacije putem predavanja — preskočena stuba predstava je u klasičnom smislu, koju je Raad jednostavno pretočio u postaje prije (redateljska misao) i poslije nje (autorski osvrt na vlastito djelo). Ova samo formalna razrada Eurokazove programske stavke naslova Najglasnije mrmljanje je završeno — dokumenti iz arhiva Atlas grupe, dovoljna je u smislu izvanjskog opisa, bez ulaženja u potragu za poviješću koja se dogodila, iako je u ovom slučaju potkrijepljena imaginarnim, fabriciranim dokumentima. Raad zapravo svjesno laže (ili laže) — da bi izrekao istinu, ili preciznije, da bi istinu o libanonskom građanskom ratu predstavio transparentnije. On prikazuje serije dokumenata, koja naizgled povezuju svakodnevni život i terorističku susvakodnevicu — tako je s jedne strane kronologija desetogodišnjeg zatočeništva otetog Libanonca i album sa sličicama automobila koji su poslužili kao autobombe, a s druge kvaziznanstveno pogađanje točnosti fotofiniša konjskih utka i zalazak sunca nad Mediteranom snimljen — špijunskom kamerom. Gledatelju u Hrvatskoj poznata je metoda, jer nalikuje našoj nedavnoj povijesti, koju danas možemo rekonstruirati kao Cvetnićevu prozu ili dokumente o Lori. Obje strane, naime, govore samo o jednom aspektu zbiljskog događaja, o kojem, čitajući prozu ili dokumente, gledajući Ledererove snimke ili Šagoljeve reportaže, još nedovoljno znamo.

Nakon Walida Raada, talijanski je Teatrino Clandestino s pripadajućim formalizmom postao povratnom kartom u kazalište. Nalik u Zagrebu već pokazanim parceliranjima Ibsena i Shakespearea, bolonjski su ikonoklasti u režiji Pietra Babina i ovoga puta razložili klasični predložak, Homerovu Ilijadu, na način koji se simbolički može opisati »po domaću« podnaslovom Kad je Martinis sreo Buljana. Prezentacijom epske građe, koja je iz usmene prešla u pisanu kulturu da bi se vratila usmenoj putem kazališta, Tetarino Clandestino bavio se posredno — propuštajući riječ kroz vizualne i auditivne filtere i konstruirajući naraciju na razmeđi videoslike i snimljena zvuka, bilo narativnog monologiziranja ili božanskih dijaloga bilo razornog soundscapea. Rezultat je predstava visokog estetskog dometa, pa je Ilijada najcjelovitija i najdosljednija predstava ovogodišnjeg Eurokaza, koja iz povijesne distance daje za pravo onom težištu koje je neovisnim talijanskim kazalištarcima Eurokaz dao prije dvije godine.

Obični i neobični

Woyzeck pariške kompanije International Visual Theatre, usprkos činjenici da je riječ o ansambu sastavljenu od običnih, ali i gluhonijemih izvođača, nije uspio u namjeri osvježavanja Büchenerova antijunaka metaforom smanjene receptivnosti. Krivnja je na redatelju Thierryju Roisinu, koji je neveliku dramu atmosfere produljio nepreglednom količinom prizora nalik na eksperimente grupe Forced Entertainment. Čak i ako bismo Woyzecka uzeli kao predstavnika hendikepirane manjine u smislu izuzetosti iz uobičajene osjetilne slike, ni tada se cirkus kao opis svijeta ne uklapa u inače i preširok krug mogućih interpretacije takozvane prve moderne drame, pa je ovo gostovanje vizualno zanimljiv, ali razvučen proizvod.

Unutar programske podgrupe gostovanja produkcija iz takozvanih marketinški nekomunikativnih zemalja Afrike, koje su se osim marketinški pokazale i dosta kazališno nekomunikativne zbog skretanja u artificijelnost, bezličnost te jezični i glazbeni, pa i scenski eskapizam, na ovogodišnjem se Eurokazu predstavila i grupa Raiz di Polon sa Zelenortskih Otoka. Glazbena razglednica nazvana CV matrix 25, čiji koncept i koreografiju potpisuje Mano Preto, navodno je tužna ispovijed emigranta, no nalikovala je prije tradicijski uvjetovanom crossoveru saudadea i Robinsona Crusoea. Moguće je nakon te predstave lamentirati o drukčijim izvođačkim potencijalima pripadnika druge kulture, čiji su kôdovi često nečitki stranom oku, pa je možda i takvo gostovanje pogodno za multikulturalno upoznavanje, ali čak i ako se glazbena matrica uzme kao životni kredo, poruka je odveć jednostavna i stoga nezanimljiva. Naravno da svi želimo vlastiti zeleni otok usred Atlantika, ali ako ga već nemamo, malo nam dobre volje njegovih stanovnika u tom nedostatku i ne može baš previše pomoći.

O zelenom otoku kao antropološkom laboratoriju na sličan je način ali iz potpuno suprotne perspektive, progovorio Nizozemski Hans Hof ansambl. Kao lica Marivauxove Raspre ili Shakespeareove Oluje, izvođači su se našli na mjestu u kojem, izdvojeni iz civilizacije, mogu primordijalno ponoviti — sebe. No, ono što im smeta sjećanje je na materijalne dobitke i na zakonsko bezakonje, koje ponovljeno u zelenilu ponavlja devijantnost originala. Formalno je Sreća, kako je kolektiv Hans Hof ironično naslovio taj plesnodramski komad, ipak skica kojoj je dramaturško nadopisivanje samo naštetilo i u kojoj se izvođačka, pogotovo plesna, spremnost premalo očituje, iako postoji.

S druge strane, sve je probleme izvođenja i kompetitivnosti elegantno zaobišla završna predstava ovogodišnjeg Eurokaza — üBUNG, koju je u produkciji belgijske tvornice kazališta Victoria realizirao Josse De Pauw. Iza slogana Sve je ovo samo vježba, koji se čita kao poruka da je savršenstvo rezultat procesa pokušaja i pogrešaka, predstava se sastoji od filma u kojem odrasli tijekom pijane noći ponavljaju vlastite pogreške uzrokovane frustracijama, dok ih djeca-izvođači na pozornici sinkroniziraju i — opravdavaju. Kada psovku ili uvredu u takvu slučaju izgovori lik na ekranu kroz usta djeteta od desetak godina, ona gubi i smisao i uvredljivost, no upravo je zato glumatanje u koje su neki od predadolescentskih glumaca sporadično upadali potpuno besmisleno — već je sam koncept predstave dovoljno jak za poruku koja se želi prenijeti. No, i sami su izvođači, već i ovom predstavom, na određen način označeni i zagađeni, pa će im za samo nekoliko godina tekst koji vježbaju sjesti na pravi način, a to je saznanje upravo najtužniji podtekst ove nagradom za najbolje scensko ostvarenje na flamanskom području ovjenčane predstave.

Sve su svemu, Eurokaz je obavio svoje — u deset dana hodočašća po ZKM-u, Tvornici i Kerempuhu zagrebačka je publika vidjela nekoliko novih europskih produkcija i njihove afričke odsjaje, podsjetila se boljih dana i otvorila vrata nekim novim, ili još novijim mišljenjima kazališta. Iluzija o eventualnom edukativnom utjecaju Eurokaza zagubila se putem te nam sad ostaje čekanje rijetkih domaćih uspjeha i zanimljivih neuspjeha ili — lipnja 2003.

Igor Ružić