Ekstatično te hvalim

Ekstatično te hvalim

Eleanor Kaufman, The Delirium of Praise, Johns Hopkins University Press, Baltimore/London, 2001.

Tekstove u kojima se nekoga na ekstatičan način hvali i diže u nebesa bez razmišljanja ćemo opisati kao nekritičke, a njihova autora bez razmišljanja počastiti epitetom dupelisca ili čak osobom čija mišljenja ne treba uzimati ozbiljno. Konačno, taj nam je fenomen vrlo dobro poznat: u društvenom životu nismo se još oslobodili mišljenja po partijskoj liniji, a u literaturi i umjetnosti premalo je imena koja se vrte u tom začaranom krugu da bismo si dopustili luksuz iskrenosti i intelektualnoga poštenja. Ako je međusobna hvaljenja danas ionako previše, što tek onda reći za uzajamno vrijeđanje i podmetanje, zanimljiv fenomen koji je u trenutnoj konstelaciji neusporedivo sugestivniji: naime, više ćemo vjerovati onima koji se međusobno pljuju, negoli onima koji si međusobno još za života zidaju spomenike. Nova knjiga Eleanor Kaufman bavi se zanimljivim fenomenom međusobna hvaljenja, odnosno iščitavanjem lauda koje jedni o drugima pišu francuski filozofi i pisci u rasponu od četrdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Za razliku od onih koji takvu pisanju pripisuju epitet nekritičnosti i neozbiljnosti, ona smatra da taj način razmjene treba shvatiti vrlo ozbiljno, štoviše da on iziskuje znanstveni pristup i akademski način proučavanja. Takav laudatory mode of writing autorica zapaža, pa u skladu s tim i detaljno analizira, među autorima kao što su Deleuze, Foucault, Bataille, Blanchot, Klossowski, Leiris, Derrida, Althusser... Ovakvu ekstatičnu razmjenu pohvala treba uzimati u paru, što se u konačnici svodi na vlakić, prema tome i neku vrstu homoerotske pripovijesti o intelektualnoj razmjeni u Francuskoj 20. stoljeća: Bataille s Blanchotom, Blanchot s Foucaultom, Foucault s Deleuzeom, a ovaj s Klossowskim.

Ludilo pohvala

U čemu je zapravo štos? Svatko tko je imao prilike čitati neke od tih eseja zapazit će da se u takvoj vrsti afektivne angažiranosti istina ne nalazi u njihovu eksplicitnu sadržaju, nego u obliku pohvala, tj. razmjena. A upravo je razmjena ključna riječ: oslanjajući se na neke lucidne Batailleve tekstove, Kaufman takvu razmjenu pohvala doživljava kao ekonomiku razmjene misli, odnosno umjesto ekonomske ovdje je riječ o emocionalnoj i intelektualnoj razmjeni, pa prema tome i o (intelektualnom) prijateljstvu/drugarstvu. Napisani tekst, koji je jedini mogući medij razmjene, ovdje funkcionira kao varijanta intelektualnoga gostoprimstva. O tome dovoljno govore i naslovi, koji su tek različite varijacije na temu jednog te istog problema: Derridine Politike prijateljstva i De l’hospitalité, Jabesova Le Livre de l’hospitalité, Blanchotov L’Amitié. Takvo prijateljstvo, za koje bismo mogli pomisliti — parafrazirajući jednu poznatu filmsku izjavu — da je veće od života, zapravo je mnogo bliže fenomenu smrti. Kao što je već rečeno, nije važan eksplicitni sadržaj tih pisama/eseja/recenzija, nego njihov oblik koji ukazuje na sasvim zanemareno, a toliko bitno problemsko polje: koje je pravo značenje pojma prijatelj u filozofiji, te u skladu s tim — nije li svako veliko prijateljstvo intimno povezano sa smrću? U ludilu hvaljenja (laudatory madness) gubi se razlika subjekta i objekta, komentatora i komentiranog, pa se čovjek na kraju pita: ima li sve to smisla kad je takva emocionalna i intelektualna razmjena tek formalno ispunjavanje mjesta onog drugog, koji je mogao biti bilo tko, a ne baš Deleuze ili Foucault. Naime, Kaufman svoju knjigu završava s nedvojbenim simpatijama za takve razmjene, jer u njima vidi mnogo više negoli pragmatičko isključivanje oponenata i profitersko, tj. namjensko priskrbljivanje prijatelja.

Kaufman navodi sjajan primjer: beduini u pustinji gostoprimstvo će pružiti svima bez obzira tko su i što su, potvrđujući time impersonalni karakter gostoljubivosti u kojem je sama forma mnogo važnija negoli konkretna osoba kojoj se pruža pomoć; štoviše, zakon gostoljubivosti nimalo ne zanima konkretna osoba, nego njezina apsolutno impersonalna pojava bez koje čista forma zakona ne bi ni mogla postojati. Upravo je tako i s ovom francuskom petorkom: otvaram svoj dom i puštam gosta da u njega uđe; nakon što se gost udomaći može u mojem domu početi mijenjati i sebe i mene, da bi naposljetku nestalo razlike između gosta i domaćina. Ta transformacija sama je srž razmjene, jer dopušta impersonalnom strancu da me promijeni, ali i da ja promijenim njega. Takvo intelektualno gostoprimstvo nije oholost ili patroniziranje, nego prije svega zajednička suradnja u jeziku, pismu i mislima, čiji je konačni rezultat zajednica mîsli koja ne poznaje granice, gostoprimstvo koje dokida identitet, te napokon — zajednica duše (ili pak komunizam duše!). Takvo duhovno i duševno impersonalno otvaranje prema drugom istinski je smisao spomenutih lauda i međusobnih hvaljenja, te se naposljetku beskrajno razlikuje od dokona stajanja na šanku ili nekom drugom mjestu, na kojem se u nas obično kupuju ili stječu laude i pohvale. S knjigom Eleanor Kaufman fenomen hvaljenja smjestio se unutar jednog širokog problemskog polja koje je tek ovom studijom postalo vidljivo, te u tom smislu iznenada otvoreno za neke nove i ozbiljnije interpretacije.

Tonči Valentić