Dominacija atonaliteta

Dominacija atonaliteta

Felicijino putovanje, Joey Hildritch

Felicijino putovanje, film redatelja Atoma Egoyana, svoju hladnu mirnoću s elementima ljubavi, simpatije, panike i ubojstva u mnogočemu može zahvaliti glazbenoj podlozi filma. No, nije zapravo riječ o podlozi u smislu zvučne kulise, nego o aktivnom sudioniku radnje koji ne samo da od početka komentira događaje, nego ih slijedi razotkrivajući sve važne elemente priče.

Glazba je, dakle, višeslojna. Sloj koji komentira događaje sloj je prizornih pjesama koje su postavljene u scene u domu ubojice simpatična lica, Joeya Hildritcha. Na primjer, već u prvoj sceni u kojoj Hildritch pomno prati televizijsku emisiju o kuhanju i vješto ponavlja kuharičine pokrete (poslije ćemo shvatiti da je to snimka stare emisije i da je ekscentrična kuharica njegova majka) pojavljuje se pjesma. Budući da je glazba dominantan zvuk u sceni, istaknut je tekst pjesme The Heart of a Child: »U kakvu lijepom svijetu bismo živjeli s pomirenom mržnjom i ljubavi...« Tekst je iznimno važan jer je povezan sa sadržajem (ubojičino nesretno djetinjstvo!), a to potvrđuje i ponavljanje pjesme u filmskoj završnici, gdje Hildritch počini samoubojstvo vješanjem.

No nije samo tekst važan, važna je i melodijsko-harmonijska komponenta pjesama. Ona upućuje na četrdesete godine 20. stoljeća — na davna vremena koja je Hildritch kao dječak provodio s majkom — kuharicom kada je zajedno s njom sudjelovao u snimanju kuharskih emisija. Asocijacije idu sve do Hitchcockova Psiha, a to će potvrditi i drugi glazbeni sloj.

Drugi je glazbeni sloj skladana, neprizorna glazba. Taj je sloj potpisao Mychael Danna nudeći gledatelju/slušatelju specifičan suvremeni zvuk. Ta suvremenost, koja nerijetko odlazi u atonalitet i nerijetko uneređuje glazbeni red ponuđen u prizornome sloju, postignuta je, između ostaloga, uporabom komornog sastava u kojemu se izdvaja glas Kate Crossan. Vokalize s elementima irske glazbe u svojoj nostalgičnosti (asocijacije na Enyu!) odličan su način prikaza Felicijine tuge, ljubavne boli i izgubljenosti (ona je Irkinja koja je u potrazi za dečkom otišla u Englesku).

Dakle, Dannina glazba nije isključivo i jedino suvremena, nego nosi i elemente nostalgije i čežnje, što njegovu partituru izravno povezuje s pomalo starinskim zvukom prizorne glazbe.

Zanimljivo je da starinska mirnoća dominira filmom, premda istodobno radnjom dominira atonalitet. Također je zanimljivo da su prijelazi iz atonaliteta u tonalitet i obratno sasvim neprimjetni, tako da gledatelj može mirno prepustiti glazbi da vodi njegova osjetila u smislu prepoznavanja opasnosti ili prividnog smirenja napetosti, a da se ne mora bojati naglih skladateljskih poteza.

Važnost uloge filmske glazbe doći će do izražaja na kraju filma, gdje će bez pomoći slike, zgušnjavanjem u atonalitetnu grimasu, posve neočekivano (ali opet ne glazbeno naglo) upravo glazba postaviti pitanje: je li Felicija na kraju doista nevina žrtva kako se čini?...

...No, je li taj zaključak, s obzirom na kontradiktorne i opozicijske karakteristike glazbe, doista tako neočekivan?

Irena Paulus