Crno-bijela dinamika

Crno-bijela dinamika

Uz dva totala, autor se koristi širokokutnim objektivima i odabire niske, odrezane žablje rakurse u pogledima na motive te iskošene, pomaknute i neispravne perspektive, što mu omogućava da proizvoljno određuje udaljenosti, reže kadrove te izabire čudne kutove snimanja i detalje koji u crno-bijelim kontrastima daju poseban osjećaj taktilnosti građe i teksture građevina u raznolikim refleksijama (voda, staklo, nebo...)

Već niz godina izlozi Francuskog kulturnog instituta u Preradovićevoj ulici zaokupljaju pozornost osviještena promatrača i znatiželjna šetača komornim i atraktivnim izložbama. Pokazuje to kako se kvalitetnom prezentacijom i u skromnim uvjetima može mnogo napraviti u popularizaciji kulture neke zemlje! U visoke standarde izlaganja izvrsno se uklopila i izložba fotografija autora Luke Mjede La Défanse.

Na ikonografsko/motivskoj i vrijednosnoj razini autor postiže vrijedan rezultat snimajući monumenatalno visokotehnološko čudo suvremene arhitekture, svojevrstan produžetak Slavoluka pobjede i važnu urbanu točku Pariza. Dakle, arhitektonsku cjelinu koja više nalikuje kakvu budućonosnome visoko urbano organiziranu svijetu golemih dimenzija, nego tradicionalnoj gradnji slikovitih pariških četvrti.

Sam motiv posebno je, očito, privukao fotografa stvarajući trinaest godina (1985-98) ovaj ciklus da memorira tu mrežu geometriziranih, uspravnih i savitljivih oblika, kao i hladnih, metafizički praznih prostora, konstrukcija i volumena sazdanih od čelika i stakla. Mjedinim fotografijama pokazuje se nova imaginacija i monumentalnost, gotovo skulpturalna vrijednost izabranoga arhitektonskog kompleksa.

Senzibilitet za arhitekturu

Fotografije govore više o svijetu budućnosti nego o gradu u povijesti. Dakako ta monumentalnost, koja pomalo možda čak i plaši promatrača, nije herojska, već usporediva s ljepotom i jasnim odmjerenim formama piramida i zigurata. ona budi osjećaj strahopoštovanja arhitektonskim dosezima koji kroz vrijeme i prostor oblikuju naš pogled na život i svijet oko sebe, nudeći nam nešto od onoga što zovemo univerzalnim. Uz dva totala, autor se koristi širokokutnim objektivima i odabire niske, odrezane žablje rakurse u pogledima na motive te iskošene, pomaknute i neispravne perspektive, što mu omogućava da proizvoljno određuje udaljenosti, reže kadrove te izabire čudne kutove snimanja i detalje koji u crno-bijelim kontrastima daju poseban osjećaj taktilnosti građe i teksture građevina u raznolikim refleksijama (voda, staklo, nebo...). Upravo izostanak ljudskoga lika te povezanost moderne skulpture (primjerice, Max Ernst, Alexander Calder) i arhitekture odnosno uklapanje i prožimanje prostora i volumena u crno-bijeli raster daju svojevrstan osjećaj začudnosti, izvan vremenskoga bivanja — umjetničkom mjerom i namjerom autora — gigantski definiranih oblika. Oštrim, pak, dinamičnim perspektivama postiže se prodiranje — penetracija usmjerena prema nebu, što naglašuje osjećaj istezanja, posebice u primjerima s neboderima. Izložba se ističe kreativnim i profesionalnim odmakom i, kao što jedna fotografija naglašava, ostvarena je strukturom kugle, pravokutnika i trokuta. Svi navedni elementi kompozicija pokazuju da je Luka Mjeda uspio zaustaviti vrijeme, naglašavajući kulturne, budućnosne, nadamo se općeljudske vrijednosti civilizacije 21. stoljeća, koju kroz izabrani motiv jasno i artikulirano interpretira, koristeći se s nekoliko konstanti: prostorom, vremenom, volumenom odabrana motiva, svjetlom-sjenom i, kao posebnim naglaskom, okomitim prodiranjem oblika u visinu.

Željko Marciuš