Čistači

Vidim da u posljednje vrijeme Gradska čistoća teško nalazi radnike. Ne pomaže čak ni to što ih naziva djelatnicima, što im daje lijepe zelene odore i nudi pristojne plaće; ljudi se teško odlučuju prihvatiti takav posao. A to je prilično neobično.

Jer, posao nije težak, čak je i lijep, pa se prolaznik kad susretne čistača često nađe u prilici da mu i pozavidi. Čistači imaju zgodna kolica s pedalama nalik na bicikl, pa se na njima udobno vozikaju i gledaju oko sebe; ako je lijep dan, kud ćeš bolje! Kad negdje spaze kakav papirić, siđu sa sedla, uzmu iz kolica metlu i lopatu, pa to fino pokupe. Usput dobacuju djevojkama, razmijene misli s prodavačem pečenih kukuruza na uglu, zastanu kod kioska te prolistaju novine, zađu koji put i u birtiju. Kad im se radi — rade, kad im dosadi — odmaraju se. Niti imaju nad sobom kakva šefa, niti imaju kakvu normu. Na čistom su zraku, i stalno se nešto oko njih događa. Ukratko, posao kakav se samo poželjeti može.

A ipak, nitko ga ne želi. Stvar je prilično zagonetna, i ne vjerujem da se može objasniti kakvom priručnom dosjetkom. Netko bi, naime, mogao kazati kako je riječ o pozivu kojeg se ljudi srame, jer ne traži nikakvo znanje niti naobrazbu. Ali, koliko je onih koji doista nemaju ni znanja ni naobrazbe, pa opet neće u čistače? Tkogod drugi mogao bi pomisliti kako se ljudi možda i boje takva posla, jer je on vezan uz nečistoću, pa šteti zdravlju. Ali, zar je čistije raditi u kemijskoj industriji, ili u ljevaonici željeza, a da i ne govorimo o moralnoj čistoći nekih drugih poslova? Ukratko, takva objašnjenja ništa ne rasvjetljuju. Mora postojati neki dublji uzrok zbog kojega naši ljudi nerado pristaju da budu čistači.

Da bi se taj uzrok pronašao, potrebno je upitati se na koji način čistači zapravo rade svoj posao. Pitanje je na prvi pogled besmisleno: rade ga metlom i lopatom. Ali, zašto imaju ona kolica? Zašto na njima stalno kruže naokolo, i zašto se uvijek vraćaju na ista mjesta? Očito, zato što se moraju vraćati. A moraju se vraćati zbog toga što se ta mjesta — dok oni obiđu cijeli svoj rajon i dovedu ga u red — ponovo zaprljaju, pa treba početi ispočetka.

I, u tome i jest cijeli problem, tu se skriva najtužnija i najbeznadnija strana toga posla. Jer, evo što se događa. Čistač, uzmimo, mete ulicu: pokupi papiriće, stavi na hrpu lišće, ukloni opuške i plastične posudice za jogurt i sladoled. Pločnik zablista i sve izgleda sjajno, a to daje čovjeku pravo na ponos. Ali, tim pločnikom i dalje prolaze ljudi, ulica živi svojim normalnim životom. I, eto opet papirića, eto opet opušaka, suhoga lišća, plastičnih posudica. A to je i neizbježno: život ulice naprosto proizvodi smeće, i proizvodi ga u nekom svom nezadrživom ritmu. I zbog toga čistač ne može dugo uživati u svome djelu: samo što je okrenuo leđa, već je sve opet kao i prije. A to čovjeka rastužuje, treba ga razumjeti.

Jer, svatko drugi tko nešto radi ima priliku vidjeti rezultat svoga rada. Kad postolar načini cipele, kad mehaničar popravi auto, kad pekar ispeče kruh, onda je to nešto jasno i nesumnjivo; onda se nešto u ovom svijetu promijenilo nabolje, i onda se može znati da će to tako neko vrijeme i ostati. Čak i radnik u industriji, koji radi sasvim mehanički i besmislen posao, zna da je u jednom danu iskrojio toliko i toliko rukava ili otkovao toliko i toliko kalupa. A ovaj čistač ne: on ni trenutka ne može biti zadovoljan, on se s prolaznošću ljudskih djela i uzaludnošću radnih napora susreće licem u lice, i to svaki dan. I, zato mu nije lako. A to je već, priznat ćete, prilično jak razlog da se čovjek zamisli bi li prihvatio taj posao ili ne bi. Doduše, moguće je da ipak postoji nekakva utjeha za ljude u zelenim uniformama. Moglo bi im se, naime, reći kako oni i nisu tu samo zato da čiste ulicu, nego još više zato da nas, prolaznike, upozore kako je čistoća potrebna, da nas na nju podsjete. Mi moramo sami držati u redu svoju ulicu, a oni nam — onako slikoviti — svjedoče da postoji još netko tko o tome vodi računa. Moglo bi im se, nadalje, kazati kako njihova uloga i nije da ulicu potpuno i jednom za svagda dovedu u red; čistoća je ideal koji — kao ni ostali ideali — nije ostvarljiv u zbilji. Uloga je čistača zato — trebalo bi ih uvjeriti — da na tom idealu rade, a raditi na idealu, to je povlastica koja nije svakome dana.

Još više, trebalo bi čistačima kazati da su oni zapravo oruđe jedne velike i važne zakonitosti. Vidjeli smo već prije da ulica proizvodi smeće stalno i neumoljivo, da je ono produkt njezina života. A to znači da se i prljanje i čišćenje ulice odvija se pravilno i ciklički, pa pomalo nalikuje na mjesečeve mijene ili na smjenu plime i oseke. Bez te stalne borbe čistoće i nečistoće, ne bi ni grad mogao živjeti i funkcionirati: njegova sudbina ovisi o zakonitom gibanju smeća. A pri tome, na jednom dijelu toga procesa, na prljanju, radi strahovito mnogo ljudi, radimo, zapravo svi mi. Na drugom dijelu, na čišćenju, rade samo čistači. Zato je njima mnogo teže, ali je zato i njihovo djelo utoliko časnije i utoliko važnije. Oni u svojim rukama drže poluge kojima se pokreće život grada. A ako to nije dovoljan razlog da se čovjek lati takva posla, onda ne znam što je.

I, reklo bi se da su neki od čistača to i shvatili. Pogledajte ih samo kako se voze na onim svojim kolicima: zvižde i smješkaju se, vedro gledaju oko sebe. To znači da su svjesni vlastite važnosti. Svjesni su do te mjere da se brinu za oba dijela onoga važnog ritma na kojem grad počiva, i za čišćenje i za prljanje. Jer, popodne, kad skine zelenu uniformu, svaki će od čistača postati običan prolaznik, pa će tada bacati opuške i papiriće još žešće nego drugi građani, te će tako, potičući vječno kruženje smeća, još potpunije pomoći gradu da živi i da postoji.