Amor i marionete

Amor i marionete

Christoph Willibald Gluck, Orphée et Eurydice (Orfej i Euridika), Arthaus Musik, 100 minuta

Grčki mit o Orfeju i Euridici bio je nadahnuće za stvaranje monogih poznatih umjetničkih djela. Priča o Orfeju koji prekrasnim pjevom uspije umiliti bogove i vratiti svoju voljenu ženu Euridiku iz Podzemlja u svijet živih gotovo je idealna za operno oblikovanje. Njemački kompozitor Christoph Willibald Gluck (1714-87) često je pri skladanju opera posezao za antičkim temama. Libretist Raniero del Calzabigi kombinirao je grčki mit o Orfeju i njegovu kasniju rimsku interpretaciju, reducirajući radnju na tri glavna protagonista izbacivši sve podzaplete, te napisao libreto koji je Glucku omogućio stvaranje opere koja predstavlja odmak od dotadašnje tradicije i temelji se na glazbeno — dramskom jedinstvu. Razlaz sa konvencionalnim načinom opernog skladanja bio je osnovni razlog zbog kojeg je nakon bečke premijere 1762. djelo rijetko izvođeno sve do 1774. kada je Gluck preradio operu za pariško izvođenje (libreto je na francuski preveo Pierre Louis Moline) dodavši pri tome nekoliko prizora i ponovno napisavši Orfejevu rolu za tenorski glas, za razliku od prvotne verzije pisane za alt. Francuski skladatelj Hector Berlioz preradio je 1859. obje verzije opere, zadržavši alt glas za Orfeja.

Kada je 1999. nakon obnove pariški Théatre du Châtelet otvarao svoja vrata, na pozornicu je postavljena Berliozova francuska verzija. Režija je povjerena Amerikancu Robertu Wilsonu čiji redateljski rukopis karakterizira apstraktni pristup. Mada izvedba na prvi pogled djeluje statično, redatelj je precizno u suradnji s koreografom Giuseppeom Frigenijem oblikovao visokostilizirane — gotovo ritualne kretnje. Samo Amor slobodno šeta pozornicom, dok su kretanje Orfeja i Euridike pravocrtne; lica su im mirna i uglavnom bezizražajna uz neprirodne položaje ruku i dlanova, tako da nalikuju marionetama više sile koja upravlja njihovim životima. Reducirani scenski pokret zajedno s plavim kostimima koji se stapaju s plavom bojom pozadine »brišući« članove zbora, postavlja velike zahtjeve pred soliste jer fokusira pažnju gledatelja na glas koji mora dočarati širok raspon emocija. Tom izazovu na najbolji su način odgovorile Megdalena Kožená kao Orfej, te Madeline Bender i Patricia Petibon u ulogama Euridike i Amora. Mlada češka mezzosopranistica Magdalena Kožená koja se velikim koracima brzo uspinje ka statusu operne zvijezde i ovom je prilikom pokazala svu raskoš svog sjajnog glasa virtuoznom izvedbom posebice čuvene J’ai perdu mon Eurydice. Euridika američke sopranistice Madeline Bender gracilna je mlada žena kristalno čista glasa, čiju ženstvenost naglašava i vrlo duga haljina. Francuska sopranistica Patricia Petibon svijetlim je glasom i nestašnim kretnjama uspjelo interpretirala Amora. Izvedbom glazbenika Orchestre revolutionnaire et romantique ravnao je sir John Eliot Gardiner, osnivač Zbora Monteverdi koji nastupa u predstavi.

Budući da se radi o novijoj snimci, DVD slika visoke je kvalitete i možemo birati između vrlo dobrog PCM stereo i dolby digital 5. 1 zvuka. Operu je moguće pratiti s titlovima na engleskom i njemačkom jeziku, te na francuskom izvorniku. Izdanje prati knjižica sa sadržajem opere, podacima o autoru, izvedbi i izvođačima. Na hrvatkom tržištu DVD distribuira Enograd.

Goran Ivaniš